Rezultati su prebrojeni, govori izrečeni, a Hrvatska se ujutro 6. siječnja probudila kao država u kojoj HDZ više nema monopol na sve poluge vlasti. Kako to obično u politici biva, već su krenule nove utakmice – ona u bitci za prevlast u HDZ-u i zagrijavanje pred parlamentarne izbore, o kojima je cijeli niz političara u zagrebačkoj Tvornici, gdje je Milanović sa svojim suradnicima i simpatizerima čekao izborne rezultate, sinoć strastveno raspravljao.
Brkić nije Gandalf
Od prvih izbora na kojima je HDZ Tomislava Karamarka ostvario pobjedu, a bili su to izbori hrvatskih predstavnika za Europski parlament 2013. godine, u javnosti se uporno širio mit o “terenu” i Milijanu Brkiću. Zamjenika predsjednika HDZ-a predstavljalo se kao polučarobnjaka, čovjeka koji s nekoliko brzih poteza na noge diže kapilarne stranačke aktiviste, autobuse, logistiku – sve što treba da se presudno podeblja skor stranke kad završi prebrojavanje listića.
Ovaj put nije uspjelo, Kolinda Grabar-Kitarović, zapravo, nije bila ni blizu pobjedi. A Brkić? Politički profil (i optužbe koje su punile medije zadnjih godinu i po dana) na stranu, ali očito se radi o vrijednom stranačkom organizatoru. Samo, vrijedni stranački organizatori ne mogu dobiti izbore. Nitko nije toliko svemoćan. Pa ni Milijan Brkić.
Dijaspora je mač s dvije oštrice
Da odmah bude jasno – dijaspora ne bi trebala imati pravo glasa na izborima i referendumima u Hrvatskoj. A BiH birači, pritom, nisu ni dijaspora. Mogućnost da netko tko ne živi u Hrvatskoj na nekim izborima ili referendumu presudno odredi kako će građani ove zemlje živjeti drži Hrvatsku stalno na rubu ozbiljne političke nestabilnosti.
No, kako je javnost, izgleda, toga prilično svjesna, priča o glasanju u dijaspori (pogotovo u BiH) dolazi s očito sve jasnije ugrađena s povratnim djelovanjem. Malo što je, naime, motiviralo birače u Hrvatskoj – kojima Grabar-Kitarović sigurno nije bila izbor – da ipak otiđu jučer na birališta, kao slike ogromnih redova pred biračkim kutijama u susjednoj državi. Na društvenim mrežama jučer ništa nije izazivalo toliko bijesa i poziva na glasanje kao izvještaji iz Mostara.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Uglavnom, ono dobiveno na “Mostaru”, izgubljeno je većim odazivom u Hrvatskoj. I s tom povratnom spregom koja dolazi uz inzistiranje na glasovima iz BiH će se ubuduće itekako morati računati.
A kad smo već kod povratne sprege, valja odati dužno poštovanje i izjavi Petra Škorića, predsjednika splitskog HDZ-a, nakon prvog kruga izbora. Škorić je tad kazao kako će Split u drugom krugu potvrditi da je – hrvatski. Tko išta zna, za razliku od Škorića, o tom gradu tad je mogao biti sasvim siguran da će njegova izjava razljutiti i na birališta izvući i one Splićane kojima dotad glasanje nije ni padalo na pamet. Milanović je naposljetku dobio tri tisuće glasova više od Grabar-Kitarović.
Svi Škorini birači nisu desnica
Teško se odlučiti što je bilo dirljivije – naivnost ili upornost kojom su prvaci HDZ-a i predsjedničine kampanje nastojali prikazati glasove koje je u prvom krugu dobio Miroslav Škoro kao glasove desnice. Jasno, za Škoru je glasao solidan dio birača kojima je HDZ otplovio previše prema centru. Ali, objašnjavati samo time njegov uspjeh na prvom krugu izbora je bilo – neozbiljno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Čvrstu desnicu u Hrvatskoj sigurni ne podržava četvrtina birača – a toliko ih je, otprilike, glasalo za Škoru u prvom krugu. Razlog uspjeha popularnog pjevača (i sad očito popularnog političara) nije samo u Istanbulskoj konvenciji i sličnom, nego možda i još više u tome da se Škoro uspio prikazati kao predstavnik protuestablišmentskih birača. U zbroju njegovih glasova sigurno ima i onih koje je nekad odnosio Ivan Vilibor Sinčić, ili prije samo nekoliko mjeseci Mislav Kolakušić.
Stoga je očekivati da će Škorini glasači u drugom krugu ići spašavati Hrvatsku od “komunizma” i dati glas Kolindi Grabar-Kitarović bila iluzija povećih razmjera.
Debate koje su “završile neriješeno”
Teško je reći je li to stvar političke korektnosti ili viška želje za nezamjeranjem, ali mučno je ovih dana bilo čitati analize u kojima se uporno tvrdilo da su na tri održane debate Kolinda Grabar-Kitarović i Zoran Milanović bili podjednaki (a bilo je onih koji su tvrdili da je predsjednica – dominirala!).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nisu.
Milanović je bio dramatično bolji i argumentiraniji, pogotovo kad se, nakon prve debate u kojoj je bio prenervozan i preagresivan, uspio samodisciplinirati i zvučati više kao državnik, a manje kao čovjek koji još ne može zaboraviti sve što se događalo nakon izbora 2015. i poraz na izborima 2016. godine.
Sučeljavanja dvoje kandidata teško da su baš presudila – razlika u biračkim kutijama je ipak na kraju bila prevelika – ali nema sumnje da su glasači ipak više valorizirali Milanovićev nastup, pogotovo u posljednjim debatama (prednost Zorana Milanovića nakon prve debate u anketama je na kraju udvostručena u biračkim kutijama). A analize tipa “da se ton isključio vidjeli bi…” ipak su samo karikaturalno pretjerano pojednostavljivanje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kandidati vlasti – gube
Ovo je sad već ozbiljno pravilo. Nakon smrti Franje Tuđmana održano je pet predsjedničkih izbora. Na niti jednima nisu pobijedili kandidati aktualne vlasti. Stipe Mesić je pobijedio Dražena Budišu kojeg je podržavao premijer Ivica Račan, pa onda Jadranku Kosor koju je podržavao Ivo Sanader.
Ivo Josipović je zatim odnio pobjedu nad Milanom Bandićem kojeg je u drugom krugu podržao vladajući HDZ (kandidat te stranke Andrija Hebrang je otpao još u prvom), a Kolinda Grabar-Kitarović detronizirala Josipovića kojeg je podržavao vladajući SDP.
Isto se dogodilo i jučer. Još jedan premijer je, s grčem u želucu, morao komentirati poraz svoje kandidatkinje za funkciju predsjednika Republike. Očito je, dakle, da građani dužnost koju obavlja stanovnik Pantovčaka, koliko god male bile njegove ovlasti, doživljavaju kao ozbiljan korektiv vlasti u državi. Što uopće nije loše.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Serijski gubitnik” postao predsjednik države
Zorana Milanovića se godinama oslikavalo kao teškog političkog luzera. Još 2017. godine ga je Plenković opisivao kao “neodgojenog frustriranog gubitnika”, a priča o nizu Milanovićevih poraza postala je aksiomom hrvatske političke scene, nečim što se praktički podrazumijevalo.
Činjenice su, međutim, pokazivale nešto drugačiju sliku, Milanović je redovno pobjeđivao na unutarstranačkim izborima, pobijedio je na parlamentarnim izborima 2011. godine, a kandidat njegove stranke je pobijedio na predsjedničkim izborima godinu prije toga. Nadalje, lokalne izbore iz 2009. i pogotovo 2013. godine je bilo smiješno zaozbiljno prikazivati kao pobjedu HDZ-a, a parlamentarni izbori 2015. su završili neriješenim rezultatom.
No, činjenice nekad jednostavno gube bitku pred “dojmom” koji se bacao u javnost s lijeva i desna, o čovjeku koji jednostavno nije u stanju pobijediti, čak i kad se čini da je pobjeda neizbježna. Kao serijskom gubitniku. Što bi se reklo – ta teza očito, nakon sinoć, baš i nije dobro ostarjela.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izvukli smo šest važnih lekcija predsjedničkih izbora: jedna je da kandidati aktualne vlasti uvijek gube
Ovi izbori donijeli su nekoliko izrazito važnih pouka i razbijenih mitova. Recimo, onaj o "serijskom gubitniku" Milanoviću
Kad smo već kod povratne sprege, valja odati dužno poštovanje i izjavi Petra Škorića, predsjednika splitskog HDZ-a, nakon prvog kruga izbora. Škorić je tad kazao kako će Split u drugom krugu potvrditi da je - hrvatski. Tko išta zna, za razliku od Škorića, o tom gradu tad je mogao biti sasvim siguran da će njegova izjava razljutiti i na birališta izvući i one Splićane kojima dotad glasanje nije ni padalo na pamet
Rezultati su prebrojeni, govori izrečeni, a Hrvatska se ujutro 6. siječnja probudila kao država u kojoj HDZ više nema monopol na sve poluge vlasti. Kako to obično u politici biva, već su krenule nove utakmice – ona u bitci za prevlast u HDZ-u i zagrijavanje pred parlamentarne izbore, o kojima je cijeli niz političara u zagrebačkoj Tvornici, gdje je Milanović sa svojim suradnicima i simpatizerima čekao izborne rezultate, sinoć strastveno raspravljao.
No, prije nego što se krenu ocjenjivati prvi potezi Zorana Milanovića kao novog predsjednika Republike i pratiti očekivanu dramu oko traženja krivca za poraz u HDZ-u, valja se osvrnuti na nekoliko izrazito važnih pouka i razbijenih mitova koje su donijeli ovi predsjednički izbori.
Brkić nije Gandalf
Od prvih izbora na kojima je HDZ Tomislava Karamarka ostvario pobjedu, a bili su to izbori hrvatskih predstavnika za Europski parlament 2013. godine, u javnosti se uporno širio mit o “terenu” i Milijanu Brkiću. Zamjenika predsjednika HDZ-a predstavljalo se kao polučarobnjaka, čovjeka koji s nekoliko brzih poteza na noge diže kapilarne stranačke aktiviste, autobuse, logistiku – sve što treba da se presudno podeblja skor stranke kad završi prebrojavanje listića.
Ovaj put nije uspjelo, Kolinda Grabar-Kitarović, zapravo, nije bila ni blizu pobjedi. A Brkić? Politički profil (i optužbe koje su punile medije zadnjih godinu i po dana) na stranu, ali očito se radi o vrijednom stranačkom organizatoru. Samo, vrijedni stranački organizatori ne mogu dobiti izbore. Nitko nije toliko svemoćan. Pa ni Milijan Brkić.
Dijaspora je mač s dvije oštrice
Da odmah bude jasno – dijaspora ne bi trebala imati pravo glasa na izborima i referendumima u Hrvatskoj. A BiH birači, pritom, nisu ni dijaspora. Mogućnost da netko tko ne živi u Hrvatskoj na nekim izborima ili referendumu presudno odredi kako će građani ove zemlje živjeti drži Hrvatsku stalno na rubu ozbiljne političke nestabilnosti.
No, kako je javnost, izgleda, toga prilično svjesna, priča o glasanju u dijaspori (pogotovo u BiH) dolazi s očito sve jasnije ugrađena s povratnim djelovanjem. Malo što je, naime, motiviralo birače u Hrvatskoj – kojima Grabar-Kitarović sigurno nije bila izbor – da ipak otiđu jučer na birališta, kao slike ogromnih redova pred biračkim kutijama u susjednoj državi. Na društvenim mrežama jučer ništa nije izazivalo toliko bijesa i poziva na glasanje kao izvještaji iz Mostara.
Uglavnom, ono dobiveno na “Mostaru”, izgubljeno je većim odazivom u Hrvatskoj. I s tom povratnom spregom koja dolazi uz inzistiranje na glasovima iz BiH će se ubuduće itekako morati računati.
A kad smo već kod povratne sprege, valja odati dužno poštovanje i izjavi Petra Škorića, predsjednika splitskog HDZ-a, nakon prvog kruga izbora. Škorić je tad kazao kako će Split u drugom krugu potvrditi da je – hrvatski. Tko išta zna, za razliku od Škorića, o tom gradu tad je mogao biti sasvim siguran da će njegova izjava razljutiti i na birališta izvući i one Splićane kojima dotad glasanje nije ni padalo na pamet. Milanović je naposljetku dobio tri tisuće glasova više od Grabar-Kitarović.
Svi Škorini birači nisu desnica
Teško se odlučiti što je bilo dirljivije – naivnost ili upornost kojom su prvaci HDZ-a i predsjedničine kampanje nastojali prikazati glasove koje je u prvom krugu dobio Miroslav Škoro kao glasove desnice. Jasno, za Škoru je glasao solidan dio birača kojima je HDZ otplovio previše prema centru. Ali, objašnjavati samo time njegov uspjeh na prvom krugu izbora je bilo – neozbiljno.
Čvrstu desnicu u Hrvatskoj sigurni ne podržava četvrtina birača – a toliko ih je, otprilike, glasalo za Škoru u prvom krugu. Razlog uspjeha popularnog pjevača (i sad očito popularnog političara) nije samo u Istanbulskoj konvenciji i sličnom, nego možda i još više u tome da se Škoro uspio prikazati kao predstavnik protuestablišmentskih birača. U zbroju njegovih glasova sigurno ima i onih koje je nekad odnosio Ivan Vilibor Sinčić, ili prije samo nekoliko mjeseci Mislav Kolakušić.
Stoga je očekivati da će Škorini glasači u drugom krugu ići spašavati Hrvatsku od “komunizma” i dati glas Kolindi Grabar-Kitarović bila iluzija povećih razmjera.
Debate koje su “završile neriješeno”
Teško je reći je li to stvar političke korektnosti ili viška želje za nezamjeranjem, ali mučno je ovih dana bilo čitati analize u kojima se uporno tvrdilo da su na tri održane debate Kolinda Grabar-Kitarović i Zoran Milanović bili podjednaki (a bilo je onih koji su tvrdili da je predsjednica – dominirala!).
Nisu.
Milanović je bio dramatično bolji i argumentiraniji, pogotovo kad se, nakon prve debate u kojoj je bio prenervozan i preagresivan, uspio samodisciplinirati i zvučati više kao državnik, a manje kao čovjek koji još ne može zaboraviti sve što se događalo nakon izbora 2015. i poraz na izborima 2016. godine.
Sučeljavanja dvoje kandidata teško da su baš presudila – razlika u biračkim kutijama je ipak na kraju bila prevelika – ali nema sumnje da su glasači ipak više valorizirali Milanovićev nastup, pogotovo u posljednjim debatama (prednost Zorana Milanovića nakon prve debate u anketama je na kraju udvostručena u biračkim kutijama). A analize tipa “da se ton isključio vidjeli bi…” ipak su samo karikaturalno pretjerano pojednostavljivanje.
Kandidati vlasti – gube
Ovo je sad već ozbiljno pravilo. Nakon smrti Franje Tuđmana održano je pet predsjedničkih izbora. Na niti jednima nisu pobijedili kandidati aktualne vlasti. Stipe Mesić je pobijedio Dražena Budišu kojeg je podržavao premijer Ivica Račan, pa onda Jadranku Kosor koju je podržavao Ivo Sanader.
Ivo Josipović je zatim odnio pobjedu nad Milanom Bandićem kojeg je u drugom krugu podržao vladajući HDZ (kandidat te stranke Andrija Hebrang je otpao još u prvom), a Kolinda Grabar-Kitarović detronizirala Josipovića kojeg je podržavao vladajući SDP.
Isto se dogodilo i jučer. Još jedan premijer je, s grčem u želucu, morao komentirati poraz svoje kandidatkinje za funkciju predsjednika Republike. Očito je, dakle, da građani dužnost koju obavlja stanovnik Pantovčaka, koliko god male bile njegove ovlasti, doživljavaju kao ozbiljan korektiv vlasti u državi. Što uopće nije loše.
“Serijski gubitnik” postao predsjednik države
Zorana Milanovića se godinama oslikavalo kao teškog političkog luzera. Još 2017. godine ga je Plenković opisivao kao “neodgojenog frustriranog gubitnika”, a priča o nizu Milanovićevih poraza postala je aksiomom hrvatske političke scene, nečim što se praktički podrazumijevalo.
Činjenice su, međutim, pokazivale nešto drugačiju sliku, Milanović je redovno pobjeđivao na unutarstranačkim izborima, pobijedio je na parlamentarnim izborima 2011. godine, a kandidat njegove stranke je pobijedio na predsjedničkim izborima godinu prije toga. Nadalje, lokalne izbore iz 2009. i pogotovo 2013. godine je bilo smiješno zaozbiljno prikazivati kao pobjedu HDZ-a, a parlamentarni izbori 2015. su završili neriješenim rezultatom.
No, činjenice nekad jednostavno gube bitku pred “dojmom” koji se bacao u javnost s lijeva i desna, o čovjeku koji jednostavno nije u stanju pobijediti, čak i kad se čini da je pobjeda neizbježna. Kao serijskom gubitniku. Što bi se reklo – ta teza očito, nakon sinoć, baš i nije dobro ostarjela.