Nekad je nužno odabrati stranu

Jasno je, u javnom sektoru krenut će masovni prosvjedi za veće plaće. Vlada si je sama kriva

Ako se Plenković osobno dogovorio s liječnicima, zašto isto ne bi tražile i medicinske sestre, profesori, suci?

FOTO: Vjekoslav Skledar

Premijer si je, kao i 2019. godine, pred svu silu raznih izbora na vrat navalio priču sa sindikatima koje se ne može lako otarasiti

Lekcija prva je usvojena. Bolno, s dva pada na ispitima, ali je usvojena. Andrej Plenković je 2019. godine naučio da se nije pametno bahato suprostavljati sindikalnim zahtjevima s podrškom javnosti, bilo kad je u pitanju dob umirovljenja ili plaće u obrazovanju. Pa se, u ovoj predizbornoj godini, premijer dosad pojavljivao samo kad bi trebalo – odriješiti kesu.

No, to ne znači da stvari ne mogu krenuti – i da nisu već krenule – krivo. Jer, lekcija koju je Plenković na teži način usvojio prije četiri godine je ipak ona iz udžbenika za amatere-početnike. Ovog puta situacija je daleko, daleko složenija.

Izbori&inflacija

Prvo, da će biti cirkusa oko plaća javnim i državnim službama u 2023. godini moglo je biti jasno još i te 2019. godine. Stvar je u izbornom kalendaru, u činjenici da u predizbornoj i izbornoj godini praktički zakonomjerno raste pritisak zaposlenika koji primaju plaće iz državnog proračuna prema političkoj vlasti. Jer, kad će vlast biti široke ruke, ako neće prije parlamentarnih izbora?

Dodatni problem, specifičan za ovaj izborni ciklus je golema inflacija. Toliko golema da realne plaće, unatoč hipnotičkoj samohvali premijera, u njegovom drugom mandatu – od srpnja 2020. do danas – padaju. Taj pad stvarne vrijednosti primanja posebno se osjetio lani, kad je inflacija na godišnjoj razini bila 10,8 posto (kod hrane i pića i do dvaput toliko), a cijene i dalje rastu i u ovoj godini, iako po nešto manjoj stopi.

Novca ima, ali…

Većina aktualnih zahtjeva za povećanjem plaća, stoga se, zapravo, mogu smatrati kao pregovaračke pozicije o tome koliko će plaće – pasti. Što cijeli pregovarački pejzaž zapravo natapa bijesom ljudi koji su svjesni koliko u stvarnom životu njihov rad manje vrijedi sa skoro svakim odlaskom do trgovine. Situacija za vlast ovdje, ruku na srce, nije nimalo jednostavna. Ni ozbiljniji genijalci za volanom u Banskim dvorima ne bi ovaj slalom s rastom cijena, zahtjevima za porastom plaća i nadolazećom superizbornom godinom odvozili besprijekorno, najkraćom i najbržom mogućom putanjom.

Novca ima, državna blagajna je jako profitirala od inflacije i moguće je udovoljiti mnogim, ako ne i svim zahtjevima koji će se pojaviti narednih mjeseci. Međutim, borba protiv inflacije rastom plaća često ima učinak dolijevanja ulja na vatru, odnosno, daljnjeg poticanja – rasta cijena. Politički, najgore što se u ovakvoj situaciji može napraviti je reći svima koji pokucaju vrata – ne može. To je najkraći put do ulice. No, tu lekciju je Plenković naučio 2019. godine. Već na sljedećoj stepenici je, međutim, posrnuo.

Onaj koji – komplicira – probleme

Druga najgora stvar je da samo jednoj djelatnosti omogućiš veća primanja. Jer, onda ćeš pred vratima odmah dobiti nepreglednu kolonu svih ostalih. Digneš plaće zdravstvu, što je sa socijalom, pravosuđem, prosvjetom? Još gore od toga je ako čak samo unutar jedne djelatnosti omogućiš jednom cehu viša primanja. Upravo to se dogodilo u zdravstvu i upravo zato nakon dogovora s liječnicima, Plenković gleda prosvjede medicinskih sestara i ostalih djelatnika pod kapom ministra Beroša.

Ali, može i još gore – da toj jednoj djelatnosti, povećanje primanja i bolje uvjete rada obeća sam premijer osobno. To na prvu djeluje kako politički zicer, predstavljaš se kao Onaj koji rješava probleme, a usput pljucneš i na potencijalnu buduću konkurenciju iz redova ministara. Tako je, međutim, samo prvu. Već sad svi koji prosvjeduju traže sastanak direktno s Plenkovićem, jer im je jasno da od ostalih – nema vajde.

Serijsko popuštanje i biračke kutije

Ukratko, premijer je, opet, pred svu silu raznih izbora, na vrat navalio priču sa sindikatima koje se ne može lako otarasiti. Čak i da krene serijski popuštati po dosadašnjem modelu, pa da osobno rješava zahtjeve medicinskih sestara, sudaca i svih ostalih koji će se već, ne sumnjajte, javiti u narednim mjesecima, rezultat toga će biti drugačiji od onog kojem se nada.

Jer, serijsko izlijevanje nezadovoljstava u ionako nezadovoljnoj javnosti samo će pojačati dojam da stvari u državi opako škripe. I da se ne bi bilo loše odšetati do biračke kutije jedne nedjelje u 2024.-oj.

Web-stranicom protiv inflacije

Ovakva nevesela situacija, u koju vlast nije došla isključivo svojom krivnjom, mogla se predvidjeti, pa time i pripremiti mjere kojima bi se smanjila politička šteta. Za početak, trebalo se ozbiljno suočiti s najvećim razlogom galopa inflacije – kako je pokazala analiza Europske središnje banke, to ni izbliza nisu bile plaće, već – korporativni profiti.

U Hrvatskoj su oni više od tri puta gurali inflaciju prema gore od plaća građana. Osim privremenog poreza na ekstraprofit koji zahvaća samo dio onih koji su masno zaradili na krizi, kako se još Vlada bori protiv ovog izvora inflacije? “Čuvenom” web-stranicom ministra Filipovića sa cijenama u dućanima. Nadalje, bilo bi idealno da su, nakon teške 2022. godine, plaće u javnoj i državnoj upravi povećane u jednom potezu, svima. Kolika bi bila podrška javnosti (i proporcionalno tome, politička šteta za vlast) mogućim prosvjedima za nove povišice da su plaće već ove godine svima povećane za solidan postotak, bez iznimaka?

Sedam puta. Sedam

Umjesto toga, međutim, Vlada je puštala vijesti o tome da radi na novom modelu plaća u javnoj i državnoj službi koji će konačno urediti odnose na način da se stimulira rad, a kažnjava nerad. Ako je netko sa skepsom dočekao ovo obećanje, možda je to zbog činjenice da je bila – sedma – gotovo identična najava reforme sustava plaćanja u javnoj i državnoj upravi u posljednjih deset godina.

Dakle, Vlada je doista mogla izbjeći dosta problema pred kojima se sad našla i tek će se naći dok joj, dio po dio onih koji primaju plaću iz proračuna revoltirano prosvjeduje u predizbornoj godini. No, da bi se to dogodilo, valjalo je sustavno planirati, povlačiti pravovremene poteze, žesće i sveobuhvatnije udariti na ekonomski najmoćnije i, na kraju krajeva, imati premijera koji ne voli pojavljivanja u stilu “Deus ex machina”. Da, previše je.