Javni sektor traži još novca jer gospodarstvo raste. Samo, kad je prošle godine sve palo oni jedini to nisu osjetili

Ljudi koji rade na izmišljenim radnim mjestima

Za sada još uvijek nije poznato koliko povećanje osnovice se traži, ali je sasvim sigurno da će to biti dodatni teret za ionako koronakrizom devastirane javne financije. Javni dug porastao je na preko 80 posto BDP-a, manjak u proračunu ove godine bit će oko 19 milijardi kuna, a usprkos snažnom ovogodišnjem rastu BDP-a, nakon snažnog pada tijekom 2020. godine, upitno je kako će se situacija dalje razvijati, jer vidimo da mnoge zemlje postrožavaju epidemiološke mjere, što će opet dovesti do usporavanja ekonomskih aktivnosti.

Hrvatski javni sektor prečesto zapošljava, ne zato što trebaju ljude, nego zato što netko treba posao, pa vjerojatno svatko od nas zna nekoga tko je dobio posao preko veze i još gore, zaposlen je na izmišljenom radnom mjestu. Takvih situacija imamo gotovo svugdje – od ministarstava i agencija, do gradova i općina, a do sada nijedna vlada nije imala snage riješiti se viškova. Upravo suprotno, sa svakim izborima, nova vlast zaposli još par tisuća novih. Tako smo dogurali do brojke od oko 240 tisuća zaposlenih koji plaću primaju iz proračuna.

Javni sektor uopće ne osjeća krizu

Sindikati javnog sektora smatraju da ima prostora za rast plaća, između ostalog, i zato što je ove godine krenuo oporavak gospodarstva.

No, isto tako treba podsjetiti da prošle godine, kada smo imali snažan pad, nije bilo prilagodbe javnog sektora, koji uvijek, u financijskom smislu, najmanje ili uopće ne osjeti krizu. Nema otkaza, nema dvoznamenkastog smanjenja plaća, što je u ostatku ekonomije gotovo normalno.

Za one koji su potplaćeni nema novca

Treba, doduše, reći da dio javnog sektora zaista jest potplaćen, no teško da će se to moći promijeniti dok netko ne podijeli otkaze onima koji su nepotrebni, kako bi mogli platiti one koji su zaista potrebni. Trenutno je u fokusu zdravstveni sustav, pa možemo njih izdvojiti kao primjer.

Medicinske sestre rade vrlo težak i odgovoran posao za pet ili šest tisuća kuna, dok se istovremeno u bolnicama gomila administracija koja košta isto toliko ili više, a kada bi se pročešljalo što tko od njih radi, vidjelo bi se da za mnogima od njih nema potrebe. Ali koštaju.

Mnoge bolnice, i prije koronakrize, suočavale su se s nedostatkom liječnika, zbog odlaska u inozemstvo. Kirurg, ako ima plaću 12 ili 15 tisuća kuna s dodacima, naravno da će sreću potražiti u inozemstvu. No, za povećanje njegove plaće nema novca, jer plaćamo tisuće ljudi za koje je radno mjesto izmišljeno. Sve dok se ta situacija ne raščisti, niti ćemo imati kvalitetan javni sektor, s čijim uslugama ćemo biti zadovolji, niti će biti zadovoljni oni koji u njemu zaista i rade.