To znači da je premijer cijepljen nakon protekla nepuna četiri mjeseca od infekcije koronavirusom, a predsjednik Sabora nakon manje od šest mjeseci. Prema do sada provedenim i objavljenim istraživanjima osobe koje su preboljele COVID 19 mogu biti zaštićene od reinfekcije i do osam mjeseci nakon zaraze, ali nacionalni regulatori ipak preporučuju cijepljenje i tih osoba. Jedino ograničenje je cijepljenje osoba koje su bile liječene monoklonskim protutijelima ili rekonvalescentnom plazmom, u tom slučaju američki CDC preporučuje cijepljenje nakon proteka 90 dana od liječenja.
Pogrešan trenutak za takvu gestu
Nije uopće upitno treba li cijepiti svih 124 milijuna osoba koje su do sada preboljele i preživjele COVID, u Hrvatskoj je njih 260.000, pitanje je kada cijepiti te osobe zbog trenutačno nedostatnih količina cjepiva. U kaosu hrvatskoga načina cijepljenja nitko se nije sjetio propisati procedure kada treba cijepiti one koji su već preboljeli COVID. Treba li najprije cijepiti preostale iz 1. faze cijepljenja (medicinsko osoblje, korisnike domova za starije i nemoćne i njihovo osoblje) ili prije njih sve iz 2. faze koji do sada nisi bili inficirani koronavirusom?
Je li veći prioritet cijepiti nekoga u dobi od 80 godina koji je prebolio COVID kada i premijer Plenković u studenom prošle godine, ili 65 godina starog onkološkog ili srčanog bolesnika? Lijepo je da su premijer, predsjednik Sabora i ministar zdravstva javnim cijepljenjem pokušali pomoći otklanjanju nepovjerenja prema cjepivu AstraZenece, ali je potpuno promašeno to činiti u vrijeme kada nema detaljno razrađenoga protokola cijepljenja te se trenutačno u Hrvatskoj cijepe osobe iz sve tri faze, a redoslijed ponajviše ovisi o dobnoj strukturi pacijenata kod pojedinoga liječnika obiteljske medicine.
Neuspješno cijepljenje medicinskog osoblja
Koliki je kaos u strategiji i provedbi cijepljenja potvrdio je ne htijući i ravnatelj KB Dubrave Ivica Lukšić kada je u srijedu pokušao opravdati nevjerojatno maleni broj cijepljenih među zaposlenima u toj ključnoj COVID bolnici. Od 2.200 zaposlenih cijepilo se samo njih 1.200, a kako je njih 400 preboljelo COVID 19 ravnatelj Lukšić javno je tješio ponajprije sebe, a onda i javnost da bi ipak 1600 zaposlenika bolnice „trebalo imati nekakav imunitet.“
Prema njegovim riječima cijepili su se svi koji su to htjeli što bi značilo da je cijepljenje bilo ponuđeno i ovima kojima su preboljeli COVID 19. Upravo je neshvatljivo da se u KB Dubrava nije željelo cijepiti čak 55 % medicinskih sestara. Moram napomenuti da je situacija na KBC-u Rebro još lošija, tamo se nije cijepilo 26 % liječnika i 62 % medicinskih sestara, te da ti porazni podaci nisu bili razlogom preispitivanja cjelokupne vladine politike upravljanja zdravstvenom krizom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pogreške u upravljanju krizom
Ako se nakon više od tri mjeseca cijepljenja i 527 milijuna osoba koje su primile barem jednu dozu nekoga od cjepiva u KB Dubrava ne želi cijepiti više od polovine, a u KBC Rebro gotovo dvije trećine medicinskih sestara, što onda možemo očekivati od opće populacije? Kako ne bi bilo neke zabune, ovdje se ne radi samo o nepovjerenju u cjepivo AstraZenece, ovdje je riječ o pomanjkanju povjerenja u cijepljenje kao jedini izlaz iz najveće zdravstvene krize u modernoj povijesti čovječanstva.
Hrvatska nije u ovu slijepu ulicu upala slučajno ili zbog toga što su njeni građani toliko bedastiji i manje obrazovani od ostatka Europe i Svijeta, ovo je očekivani rezultat smušene i nekonzistentne vladine politike upravljanja krizom koja ne može biti ispravljena paradnim javnim cijepljenjem premijera, predsjednika Sabora i ministra zdravstva. Ona može i treba biti ispravljena realnim sagledavanjem svih promašaja i uspjeha hrvatske protuepidemijske politike, bez iritirajuće agitpropovske retorike i stalne potrebe za uljepšavanjem ili friziranjem stvarnih podataka uz pomoć korištenja interesno umreženih i na vladinoj košti održavanih klonova.
Želi li vlada izbjeći pitanja o velikom broju mrtvih?
Zašto Hrvatska nije, poput susjedne Slovenije i mnogih drugih država i gradova, barem jednom javno komemorirala preminule od posljedica infekcije koronavirusom? Do subote su umrle 5872 osobe i Hrvatska je po broju preminulih u odnosu na broj stanovnika u gornjoj polovini te pretužne ljestvice država članica Europske unije. Jesu li razlog neodržavanja takve komemoracije moguća pitanja premijeru i Vladi u cjelini koliko je tih smrti moglo biti izbjegnuto drugačijom protuepidemijskom politikom?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prema broju stanovnika Hrvatska u odnosu na Latviju i Austriju ima 1600 više umrlih, prema Njemačkoj, Irskoj i Nizozemskoj taj višak je veći od 2000, naspram Grčke 2800, Estonije 3200 i Danske 4000 preminulih. Koliko je hrvatskih smrti moglo biti izbjegnuto da se u Hrvatskoj manje hvalilo liberalnim režimom u kojemu se virus ne širi čak i kada se bez ograničenja druži ili banči u skladu s državnim, vjerskim, poslovnim ili privatnim kalendarom?
Slavili smo završetak epidemije
Ako nismo u stanju čak ni pokušati saznati zašto je u Danskoj umrlo gotovo četiri puta manje ljudi u odnosu na broj stanovnika nego u Hrvatskoj, ako ne želimo usporediti njihove i naše protuepidemijske mjere i politike kako bismo ustanovili gdje smo sve pogriješili u našim prenemaganjima i samozavaravanjima o dobrim epidemiološkim situacijama, onda nećemo ni dobiti odgovor na pitanje zašto je Danska do subote objema dozama cijepila 6,1 % stanovnika, a Hrvatska samo 2 %. Ista ta vlast koja je odgovorna za smušene protuepidemijske mjere, za nedovoljan broj testiranja, za učestala friziranja podataka, odgovorna je i za nenaručivanje ukupno nam dodijeljenih kvota cjepiva Pfizera i Moderne u studenome prošle godine.
Politika permanentnoga zaglupljivanja javnosti morala je na kraju završiti ne samo u lakoći prekobrojnoga umiranja već i u produžetku epidemije, ponajviše zbog njenoga negiranja. Ne može se samo jednim pokaznim cijepljenjem popraviti sve ono što su vlast i njeni klonovi činili u proteklih godinu dana, ne može se višekratno slaviti završetak epidemije i očekivati da će se cijepiti 70 % stanovništva. A bez postizanja toga broja epidemija sigurno neće prestati, ni virus nestati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Javno cijepljenje najviših dužnosnika prazna je gesta. Vlada mora priznati pogreške u borbi s epidemijom
Ne može se višekratno slaviti završetak epidemije i očekivati da će se cijepiti 70 % stanovništva
Prema broju stanovnika Hrvatska u odnosu na Latviju i Austriju ima 1600 više umrlih, prema Njemačkoj, Irskoj i Nizozemskoj taj višak je veći od 2000, naspram Grčke 2800, Estonije 3200 i Danske 4000 preminulih. Koliko je hrvatskih smrti moglo biti izbjegnuto da se u Hrvatskoj manje hvalilo liberalnim režimom u kojemu se virus ne širi čak i kada se bez ograničenja druži ili banči u skladu s državnim, vjerskim, poslovnim ili privatnim kalendarom?
Premijer Andrej Plenković, predsjednik Sabora Gordan Jandroković i ministar zdravstva Vili Beroš u srijedu su pred televizijskim kamerama primili cjepivo AstraZenece (AZ). Vlada je tim javnim činom htjela uvjeriti sumnjičavi dio javnosti u pouzdanost i sigurnost AZ cjepiva, ali je istovremeno nehotice otvorila i cijeli niz drugih pitanja. Premijer Plenković prebolio je COVID 19 početkom prosinca, ministar Beroš polovinom studenoga, a predsjednik Sabora u prvom tjednu listopada prošle godine.
To znači da je premijer cijepljen nakon protekla nepuna četiri mjeseca od infekcije koronavirusom, a predsjednik Sabora nakon manje od šest mjeseci. Prema do sada provedenim i objavljenim istraživanjima osobe koje su preboljele COVID 19 mogu biti zaštićene od reinfekcije i do osam mjeseci nakon zaraze, ali nacionalni regulatori ipak preporučuju cijepljenje i tih osoba. Jedino ograničenje je cijepljenje osoba koje su bile liječene monoklonskim protutijelima ili rekonvalescentnom plazmom, u tom slučaju američki CDC preporučuje cijepljenje nakon proteka 90 dana od liječenja.
Pogrešan trenutak za takvu gestu
Nije uopće upitno treba li cijepiti svih 124 milijuna osoba koje su do sada preboljele i preživjele COVID, u Hrvatskoj je njih 260.000, pitanje je kada cijepiti te osobe zbog trenutačno nedostatnih količina cjepiva. U kaosu hrvatskoga načina cijepljenja nitko se nije sjetio propisati procedure kada treba cijepiti one koji su već preboljeli COVID. Treba li najprije cijepiti preostale iz 1. faze cijepljenja (medicinsko osoblje, korisnike domova za starije i nemoćne i njihovo osoblje) ili prije njih sve iz 2. faze koji do sada nisi bili inficirani koronavirusom?
Je li veći prioritet cijepiti nekoga u dobi od 80 godina koji je prebolio COVID kada i premijer Plenković u studenom prošle godine, ili 65 godina starog onkološkog ili srčanog bolesnika? Lijepo je da su premijer, predsjednik Sabora i ministar zdravstva javnim cijepljenjem pokušali pomoći otklanjanju nepovjerenja prema cjepivu AstraZenece, ali je potpuno promašeno to činiti u vrijeme kada nema detaljno razrađenoga protokola cijepljenja te se trenutačno u Hrvatskoj cijepe osobe iz sve tri faze, a redoslijed ponajviše ovisi o dobnoj strukturi pacijenata kod pojedinoga liječnika obiteljske medicine.
Neuspješno cijepljenje medicinskog osoblja
Koliki je kaos u strategiji i provedbi cijepljenja potvrdio je ne htijući i ravnatelj KB Dubrave Ivica Lukšić kada je u srijedu pokušao opravdati nevjerojatno maleni broj cijepljenih među zaposlenima u toj ključnoj COVID bolnici. Od 2.200 zaposlenih cijepilo se samo njih 1.200, a kako je njih 400 preboljelo COVID 19 ravnatelj Lukšić javno je tješio ponajprije sebe, a onda i javnost da bi ipak 1600 zaposlenika bolnice „trebalo imati nekakav imunitet.“
Prema njegovim riječima cijepili su se svi koji su to htjeli što bi značilo da je cijepljenje bilo ponuđeno i ovima kojima su preboljeli COVID 19. Upravo je neshvatljivo da se u KB Dubrava nije željelo cijepiti čak 55 % medicinskih sestara. Moram napomenuti da je situacija na KBC-u Rebro još lošija, tamo se nije cijepilo 26 % liječnika i 62 % medicinskih sestara, te da ti porazni podaci nisu bili razlogom preispitivanja cjelokupne vladine politike upravljanja zdravstvenom krizom.
Pogreške u upravljanju krizom
Ako se nakon više od tri mjeseca cijepljenja i 527 milijuna osoba koje su primile barem jednu dozu nekoga od cjepiva u KB Dubrava ne želi cijepiti više od polovine, a u KBC Rebro gotovo dvije trećine medicinskih sestara, što onda možemo očekivati od opće populacije? Kako ne bi bilo neke zabune, ovdje se ne radi samo o nepovjerenju u cjepivo AstraZenece, ovdje je riječ o pomanjkanju povjerenja u cijepljenje kao jedini izlaz iz najveće zdravstvene krize u modernoj povijesti čovječanstva.
Hrvatska nije u ovu slijepu ulicu upala slučajno ili zbog toga što su njeni građani toliko bedastiji i manje obrazovani od ostatka Europe i Svijeta, ovo je očekivani rezultat smušene i nekonzistentne vladine politike upravljanja krizom koja ne može biti ispravljena paradnim javnim cijepljenjem premijera, predsjednika Sabora i ministra zdravstva. Ona može i treba biti ispravljena realnim sagledavanjem svih promašaja i uspjeha hrvatske protuepidemijske politike, bez iritirajuće agitpropovske retorike i stalne potrebe za uljepšavanjem ili friziranjem stvarnih podataka uz pomoć korištenja interesno umreženih i na vladinoj košti održavanih klonova.
Želi li vlada izbjeći pitanja o velikom broju mrtvih?
Zašto Hrvatska nije, poput susjedne Slovenije i mnogih drugih država i gradova, barem jednom javno komemorirala preminule od posljedica infekcije koronavirusom? Do subote su umrle 5872 osobe i Hrvatska je po broju preminulih u odnosu na broj stanovnika u gornjoj polovini te pretužne ljestvice država članica Europske unije. Jesu li razlog neodržavanja takve komemoracije moguća pitanja premijeru i Vladi u cjelini koliko je tih smrti moglo biti izbjegnuto drugačijom protuepidemijskom politikom?
Prema broju stanovnika Hrvatska u odnosu na Latviju i Austriju ima 1600 više umrlih, prema Njemačkoj, Irskoj i Nizozemskoj taj višak je veći od 2000, naspram Grčke 2800, Estonije 3200 i Danske 4000 preminulih. Koliko je hrvatskih smrti moglo biti izbjegnuto da se u Hrvatskoj manje hvalilo liberalnim režimom u kojemu se virus ne širi čak i kada se bez ograničenja druži ili banči u skladu s državnim, vjerskim, poslovnim ili privatnim kalendarom?
Slavili smo završetak epidemije
Ako nismo u stanju čak ni pokušati saznati zašto je u Danskoj umrlo gotovo četiri puta manje ljudi u odnosu na broj stanovnika nego u Hrvatskoj, ako ne želimo usporediti njihove i naše protuepidemijske mjere i politike kako bismo ustanovili gdje smo sve pogriješili u našim prenemaganjima i samozavaravanjima o dobrim epidemiološkim situacijama, onda nećemo ni dobiti odgovor na pitanje zašto je Danska do subote objema dozama cijepila 6,1 % stanovnika, a Hrvatska samo 2 %. Ista ta vlast koja je odgovorna za smušene protuepidemijske mjere, za nedovoljan broj testiranja, za učestala friziranja podataka, odgovorna je i za nenaručivanje ukupno nam dodijeljenih kvota cjepiva Pfizera i Moderne u studenome prošle godine.
Politika permanentnoga zaglupljivanja javnosti morala je na kraju završiti ne samo u lakoći prekobrojnoga umiranja već i u produžetku epidemije, ponajviše zbog njenoga negiranja. Ne može se samo jednim pokaznim cijepljenjem popraviti sve ono što su vlast i njeni klonovi činili u proteklih godinu dana, ne može se višekratno slaviti završetak epidemije i očekivati da će se cijepiti 70 % stanovništva. A bez postizanja toga broja epidemija sigurno neće prestati, ni virus nestati.