Je li EU zbilja popustila desničarima i odustala od primanja izbjeglica?
Bruxelles ima novi prijedlog o migracijama i azilu koji je problematičan iz više razloga
U rujnu 2015. godine, u vrijeme kada se veliki broj migranata kretao putem tzv. zapadnobalkanske rute prema zapadu Europe, Europska komisija predložila je da države članice Europske unije prihvate 120 tisuća izbjeglica iz Grčke i Italije kako bi im olakšale situaciju. Zbog zemljopisnog položaja te dvije zemlje prve su točke ulaska migranata i izbjeglica na teritorij EU-a, zbog čega godinama traže pomoć i solidarnost ostalih članica.
Pet godina kasnije gotovo da se ništa nije promijenilo. Grčka i Italija i dalje su, naravno, na istom mjestu, još uvijek su prve zemlje kojih se ljudi, bježeći od progona ili siromaštva, žele domoći kako bi bolji život potražili u EU. Onih 120 tisuća izbjeglica nije premješteno. Europska komisija, pak, ima novi prijedlog kako pomoći članicama koje se teško nose s velikim brojem migranata.
Suština razilaženja
Novi Pakt o migracijama i azilu, kako su ga nazvali, sveobuhvatan je i opsežan prijedlog koji se sastoji od pet pravnih akata, nekoliko preporuka i smjernica te popratnih analiza i statističkih podataka. No, očekivano najveći interes izazvao je dio koji se odnosi na solidarnost – kako Bruxelles planira motivirati ili natjerati države koje odbijaju primati izbjeglice da ipak pomažu drugim članicama.
To pitanje je u suštini višegodišnjih rasprava o zajedničkoj politici prema migracijama. Još 2015. godine dio zemalja Istočne i Srednje Europe odbio je prijedlog o obaveznim kvotama. Mađarska je pritom predvodila otpor ideji da se pomogne prvenstveno Grčkoj i Italiji na način da svaka EU članica mora primiti određeni broj tražitelja azila iz tih dviju država.
Novi oblik solidarnosti
Viktor Orban, koji je u to vrijeme svoju zemlju opasao boljikavom žicom, raspisao je i referendum na kojem je uvjerljiva većina Mađara bila protiv EU plana i iako je odaziv bio prenizak da bi referendum bio valjan, Orban je proglasio pobjedu. Saveznike je imao u drugim članicama Višegradske skupine, Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj.
Obavezne kvote ostale su predmet sporenja, pa je Europska komisija u danas prezentiranom prijedlogu sasvim napustila tu ideju. Europska solidarnost na pitanju migracija bit će obavezna, uvjeravaju u Bruxellesu, ali predlažu da se ona u praksi manifestira na nov način: zemlje mogu primati izbjeglice, a one koje to ne žele, mogle bi, umjesto toga, preuzeti obvezu vraćanja onih koji nelegalno borave na teritoriju EU-a u njihove matične zemlje.
Što je predloženo?
Taj mehanizam solidarnosti, dakle, daje mogućnost državama članicama da izaberu kako će pomoći drugoj EU članici u koju dolazi velik broj migranata i izbjeglica. „U našem prijedlogu nema obaveznih kvota ni u kakvoj situaciji“, pojašnjeno je na današnjoj pressici u Bruxellesu. Zemlje poput Mađarske, koje ne žele primati tražitelje azila, morale bi pristati na to da uime druge članice provedu proceduru povratka neregularnih migranata.
Država koja izabere tu opciju, mora osigurati da se procedura provede u roku od osam mjeseci. U slučaju kriznih situacija, taj rok se skraćuje na četiri mjeseca. Svoj prijedlog Komisija je popratila opsežnom statistikom: u prošloj godini je povratak određen za 491 tisuću neregularnih migranata, osam posto više nego godinu ranije. Manje od trećine, odnosno 142 tisuće ljudi, vratilo se u svoje matične države.
‘Fleksibilna solidarnost’
Ovakva kombinacija dviju glavnih opcija za iskazivanje solidarnosti – izbor između primanja izbjeglica i vraćanja neregularnih migranata – očito je ustupak EU članicama koje već pet godina efektivno blokiraju dogovor o zajedničkoj politici. Novinari su pritom na današnjoj presici primijetili određene sličnosti s idejom koju su svojedobno promovirale upravo države Višegradske skupine.
Mađarska, Poljska, Češka i Slovačka su u jesen 2016. godine iznijele prijedlog o tzv. fleksibilnoj solidarnosti. „Migracijska politika treba biti utemeljena na principu fleksibilne solidarnosti. Taj koncept omogućio bi zemljama članicama da odluče o specifičnim oblicima doprinosa, uzimajući u obzir svoje iskustvo i potencijal. Osim toga, svaki mehanizam raspodjele (izbjeglica) trebao bi biti na dobrovoljnoj bazi”, citirali su tada i hrvatski mediji zajedničku izjavu zemalja V4.
Neuspjeh Europske unije
U Komisiji, međutim, odbacuju usporedbe s tom idejom i tvrde da nisu bili pod utjecajem starih prijedloga. S obzirom da već pet godina Europska unija ne uspijeva naći kompromis, može se, naravno, tvrditi i da se današnjim prijedlogom (koji je tek polazna točka za pregovore među državama i s Europskim parlamentom) nova Komisija odlučila na pragmatičniji pristup i to u trenutku kada je izbjegličko pitanje ponovno u fokusu europske javnosti.
Teško da će se u Europi ponoviti izbjeglička kriza iz 2015. godine, kada je milijun ljudi prolazilo kroz EU, ali su ovog proljeća dramatični prizori s tursko-grčke granice podsjetili da Europska unija ni pet godina nakon izbjegličkog vala bez presedana nema baš nikakav solidaran, human i učinkovit odgovor na ovaj problem. Potom je katastrofalan požar u grčkom izbjegličkom kampu potcrtao neuspjeh EU-a.
Otvorena pitanja
Nakon tog požara, deset europskih država dogovorilo se da će primiti oko 400 djece bez roditelja i skrbnika koja su živjela u uništenom kampu Moria. Od toga je devet članica EU-a (deseta je Švicarska), a među njima i Hrvatska, koja je iskazala namjeru da primi 12 djevojčica. Radi se, dakle, o dobrovoljnom pristanku svake članice da na ovaj način pomogne djeci, ali i Grčkoj. To, međutim, otvara i neka pitanja o današnjem prijedlogu Europske komisije.
Ako će sudjelovanje u premještanju biti dobrovoljno i ako se može nadomjestiti preuzimanjem druge obveze, kako će EU osigurati da uvijek ima dovoljno država, spremnih da udome izbjeglice? Što ako većina članica bude htjelo sudjelovati samo u povratku neregularnih migranata? Što ako bude postojala potreba da se ljude preseli u druge EU članice, ali se nijedna zemlja ne javi? U konačnici, što ako neka država odbije sudjelovati u ‘mehanizmu solidarnosti’?