Je li pokret Black Lives Matter zbilja počeo mijenjati stvari i u Europi? Razgovaramo s novinarom iz Londona

MATEJČIĆ: Talijanski ste novinar koji živi u Britaniji. Kako biste usporedili ta dva društva s obzirom na rasizam?

BOCCATO: U Britaniji se više osjećam kao kod kuće, no to ne znači da ovo nije društvo s dubokim problemima s rasizmom. U knjizi ‘Why I’m No Longer Talking to White People About Race’ novinarka Reni Eddo-Lodge briljantno pokazuje kako je institucionalni rasizam snažan u Britaniji i, mada se radi o različitim razinama rasizma od onoga u Italiji, ne znači da je manje opasan. U Italiji najrasističkije izjave mogu biti izrečene u udarnim televizijskim terminima.

Dio problema je u tome što u Italiji nedostaje razumijevanja, a to može biti i namjerno nerazumijevanje, o tome što je rasizam. Banalan primjer: u jeku Black Lives Matter prosvjeda u Americi društvenim mrežama u Italiji su se širili memovi na kojima je preplanuli talijanski ministar vanjskih poslova Luigi Di Maio predstavljen kao crnac. Stavljalo se njegovo lice na tijelo Michaela Jordana, na primjer. I ministru je to očito bilo smiješno pa je podijelio te memove kao zabavne. Ako se tako ponašaju ljudi na njegovoj poziciji, što onda možemo očekivati od običnih građana?

Pitanje državljanstva je u Italiji veliki problem. Talijanski zakoni bazirani su na krvnom pravu, što zvuči jako primitivno, a u praksi znači da ako ste iz primjerice Urugvaja ili Bolivije i imate pradjeda koji je bio Talijan, možete dobiti državljanstvo. No ako ste dijete imigranata koje je rođeno i školovalo se u Italiji, talijanski vam je materinski jezik i nigdje drugdje niste živjeli, svejedno ćete teško dobiti državljanstvo. Zbog toga brojni u Italiji nemaju državljanstvo.

Uobičajeno je da vas u Italiji pitaju odakle ste ako ste niste bijelac, a kada kažete da ste iz Italije, pitat će vas: 2A odakle si zapravo?2. Gleda vas se kao stranca ili “ne u potpunosti Talijana“. Britansko je društvo ipak raznolikije i to nije slučaj. No da citiram britanskog repera Davea: ukoliko je UK zemlja s najmanje rasizma u Europi, kao što su neka istraživanja pokazala, to znači da rasizma i dalje ima.

MATEJČIĆ: Bivši policijski načelnik Michael Fuller, koji je bio prvi i do sada jedini tako visoko rangirani crni policijski službenik u Britaniji, izjavio je da se ubojstvo nalik onome Georgea Floyda moglo dogoditi i u Britaniji. Biste li se složili?

BOCCATO: Mislim da je moguće da se dogodi. Fuller je istaknuo čestu diskriminatornu policijsku praksu zaustavljanja i pretraživanja onih koji su druge boje kože, isto kao i u SAD-u. Jedan od najvažnijih slučajeva rasizma u povijesti britanske policije zasigurno je onaj mladog crnca Stephena Lawrancea, koji je ubijen 1993. iz rasističkih motiva. Osumnjičeni su bili uhićeni, ali nisu optuženi zbog, kako se nagađalo, rasizma unutar policije.

Nezavisna istraga je to i potvrdila te je taj slučaj pokrenuo reformu londonske policije, no mislim da dosadašnje reforme policije u Britaniji nisu bile jako uspješne i da se itekako ima što raditi na suzbijanju institucionalnog rasizma u britanskoj policiji. Općenito je puno primjera diskriminacije i stereotipizacije, recimo napadi nožem se jako često označavaju kao zločin među crnačkom zajednicom – “black on black”, a zapravo su već niz godina problem među bjelačkom mladeži iz radničke klase, no za to se ne koristi sintagma “white on white” zločina.

MATEJČIĆ: Britanska ekstremna desnica još je više rasistička nakon Black Lives Matter protesta u Britaniji, pokazao je izvještaj organizacije Hope not Hate, koja se bavi suzbijanjem rasizma i fašizma. Kako se to reflektira na društvo i na politiku?

BOCCATO: Hope not Hate radi nevjerojatan posao u praćenju ekstremne desnice i grupa mržnje u UK-u. U Londonu je ekstremna desnica marširala ulicama kako bi zaštitila kolonijalne spomenike, a mnogi BLM prosvjedi su bili otkazani kako se ne bi ulazilo s desničarima u ulične sukobe. Ekstremna desnica je imala bitnu ulogu i tijekom referenduma o Brexitu. Odraz jačanja desnice je to što Vlada, kao i dio javnosti, nisu spremni adresirati problem rasne diskriminacije.

MATEJČIĆ: Koliko je Black Lives Matter pokret snažan u Europi?

BOCCATO: Iako je na tisuće građana sudjelovao na antirasističkim prosvjedima u Rimu, pokret u Italiji nije baš snažan. No, ipak je uspio polučiti neke promjene, primjerice Gradsko vijeće u Rimu izglasalo je da će stanica metroa nositi ime Giorgio Marincola, po talijanskom antifašistu, članu pokreta otpora, kojeg su nacisti ubili. Marincola je bio somalijskog porijekla i zvali su ga crnim partizanom.

U Bristolu su prosvjednici srušili spomenik robovlasniku i trgovcu robljem Edwardu Colstonu, koji je stajao u centru grada. Taj je spomenik niz godina bio mjesto spora, no vlasti ga nisu htjele ukloniti mada je Colston zapravo arhitekt transatlantske trgovine robljem, koja je donijela velika bogatstva i Bristolu i Europi.

Tek su ga prosvjednici uspjeli nasilu ukloniti i baciti u rijeku, a onda su ipak lokalne vlasti gradsku koncertnu dvoranu nazvanu po Colstonu preimenovali, kao što je i Crkva objavila da će spomen na Colstona ukloniti s bristolske Katedrale. Europa se nije u stanju sama suočiti s kolonijalizmom i osuditi ga. U Italiji se na kolonijalnu prošlost gleda kao na vrijeme prosperiteta, slično kao i u Britaniji.

MATEJČIĆ: Koje biste promjene u Europi vi voljeli vidjeti?

BOCCATO: Mislim da trebamo ozbiljnu reformu policije i da napadi na manjine jasno trebaju biti adresirani. Također mislim da je važno ponovno ispisati povijest kolonijalizma i da trebamo razgovarati o tome kako se povijest i kultura nekih naroda reprezentira. Uzmimo samo postave British Museuma i Louvrea i koliko je tamošnjih kulturnih dobara ukradeno iz drugih zemalja. Promjene su nužne upravo u reprezentaciji, od medija, obrazovanja do kulturnih ustanova, ali i u razumijevanju što je to rasizam.

MATEJČIĆ: U Sjevernoj Americi se zahvaljujući BLM počinju otvarati medijske redakcije, koje su se dominantno sastojale od bijelaca sa srednjoklasnim backgroundom. No, kao što je kanadska novinarka Pacinthe Mattar napisala, ne-bijele novinare se pod zastavom različitosti poziva da daju svoju perspektivu, no ta pozivnica vrijedi samo dok previše ne uzdrmavaju postojeći poredak. Kakva su vaša iskustva?

BOCCATO: U Britaniji je pitanje različitosti u medijima važno i o tome se razgovara, no istovremeno je nedovoljno različitosti u samim redakcijama. I ovdje je zbog BLM-a povećan interes za crnačkim glasovima u medijima, pogotovo kada se radi o temama rasizma, no nadam se da nećemo ostati samo na tome, kao i da nećemo sve zaboraviti kada prođe neko vrijeme. Crni novinari ne bi trebali pisati samo o „crnačkim“ temama, kao što je moja prijateljica nedavno angažirana da praktički bude generička crnkinja u redakciji. Potrebne su nam različite perspektive na sve tema.

---

Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije u okviru projekta ‘Towards an open, fair and sustainable Europe in the world – EU Presidency Project 2019 – 2021’. Za sadržaj je isključivo odgovorna autorica i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije.