Je li tip sa slike oprao 100 milijuna kuna i zatim ih u privatizaciji koristio za kupnju udjela u divu Končaru?
Ovo je priča o aferi u kojoj je Božidar Denčić prao novac za privatizaciju
Čovjek koji stoji iza dijela privatizacije hrvatskog industrijskog diva Končara optužen je za pranje gotovo sto milijuna kuna, a dio tog prljavog novca uložen je i izravno u Končarevo poslovanje, doznaje Telegram.
Iako se danas uz tvrtku Končar vežu većinom domaći i međunarodni poslovni uspjesi, dio njegove prošlosti, pogotovo onaj povezan s privatizacijom iz 1990-ih, obavijen je teškim optužbama upravo za pranje novca, ali i zlouporabe položaja, te nikada dokazanim sumnjama u milijunske iznose mita što su trebali biti isplaćeni za kupnju njegovih dionica.
Za dionice Končara vodio se pravi rat, zbog kojeg su provođene i tajne policijske operacije, dok su sumnjivi poslovi dogovarani navodno i na groblju. Zbog Končara je svojedobno uhićen i njegov još uvijek aktualni direktor Darinko Bago, a pod sumnjom istražitelja našao se i bivši ministar vanjskih poslova Mate Granić. Tadašnji dogradonačelnik, a danas prvi čovjek Zagreba, Milan Bandić trebao je biti jedan od ključnih svjedoka.
Kako je doista kolao novac koji se na kraju slijevao prema Končaru i završavao ulaganjem u dionice tvrtki u njegovu koncernu opisuje i slučaj što se ovih dana raspliće na Županijskom sudu u Zagrebu. Nevjerojatne transakcije i put milijunskih iznosa – preko gradskih poduzeća, offshore kompanija i nekoliko računa raznih banaka – mogao bi konačno baciti novo svjetlo na to još uvijek mračno vrijeme hrvatske privatizacije.
Pokušaj kupnje
Jedna od ključnih figura u slučaju koji je tek nedavno stigao pred suce bio je Božidar Denžić, široj javnosti sada gotovo nepoznat. Riječ je o privatnom poduzetniku koji je devedesetih bio jednako samozatajan, no istodobno iznimno moćan i financijski težak. Ime tog pasioniranog ljubitelja i podupiratelja badmintona nalazi se, međutim, u nekoliko afera teških milijune kuna. Među njima je i ova, povezana s mračnim pokušajem kupnje dionica Končar toursa, još u vrijeme kada se vodio rat za mnogo veće udjele u cijelom Končarevu koncernu.
Bio je kraj 1998. godine kada je Denžić, prema tvrdnjama USKOK-a, započeo s nezakonitim izvlačenjem novca za svoje tvrtke ne bi li se naknadno povezao s ljudima koji su željeli ući u vlasničku strukturu Končara. Sasvim konkretan kontakt ostvario je sa Zvonimirom Kujundžićem, koji je tada bio suvlasnik tvrtke RUK d.o.o, a kasnije je postao i čelni čovjek Končar toursa.
I dok su potkraj devedesetih drmali poslovnim svijetom, zbog čega je Denžić čak postao zanimljiv i otmičarima koji su u to vrijeme vrebali djecu imućnih poduzetnika, a na kraju oteli sina umirovljena generala Vladimira Zagorca, Kujundžić i Denžić sada dijele tek optuženičku klupu. Denžić se u ilegalnim poslovnim potezima, sumnja tužiteljstvo, počeo dokazivati povezavši se s Marijanom Cerinom, nekad također moćnim predsjednikom uprave Gradskog stambeno-komunalnog gospodarstva d.o.o. (GSKG), tvrtke kroz koju su kolali milijuni kuna. S njima se udružila i Edina Hadžić, tadašnja voditeljica informatičkih poslova GSKG-a. Ona im je trebala za potpisivanje ugovora što su ih Denžićeve tvrtke sklopile s GSKG-om, a radilo se redom o informatičkim uslugama.
Da prikriju malverzacije, voditeljica Hadžić je čak i prikupila ponude za informatičke usluge, da bi na kraju ugovore sklopila s Denžićevim tvrtkama – TPU d.o.o., Krezprojekt d.o.o., Fizing informatika, te još nekoliko tvrtki u kojima je udjele imala i ona sama. Do 20. siječnja 2000. godine Denžiću će na račune biti isplaćeno nešto više od od 1,6 milijuna kuna. Fakture su ispostavljene, no informatičke usluge nisu realizirane.
Porezni raj
Taj novac odmah je prosljeđivao u inozemstvo, kako bi izbjegao plaćanje poreza. Prateći trag financijskih sredstava što su se slijevali na račune zagrebačkog poduzetnika, istražitelji su došli do nekoliko offshore tvrtki i više računa u inozemnim bankama. No, trebalo je neko vrijeme da se te malverzacije počnu raskrinkavati. Denžiću i njegovim pomagačima sudi se tek sada.
Jedna od tvrtki koje su Denžiću pomogle u ilegalnom bogaćenju bila je Allmaster Business System Ltd., offshore kompanija sa sjedištem u Velikoj Britaniji. Prema posljednjim dostupnim podacima, kao njezin direktor figurirao je izvjesni Christopher Roudette. No, trag poslovanja ove kompanije vodi sve do britanskog poreznog raja na otoku Man (Isle of Man), gdje su skriveni milijuni prljavog novca i neplaćenih poreza.
Druga je bila Eastcote Investments Ltd, također registrirana u Velikoj Britaniji, ali s jednom od svojih kontaktnih adresa i na Kajmanskom otočju. No obje ove tvrtke su imale otvorene nerezidentne račune u Austriji – u Hypoteken Banku u Klagenfurtu i Volksbanku u Grazu.
Božidar Denžić je bio ovlašten raspolagati novcem na njihovim nerezidentnim računima, tvrde istražitelji, koji pokušavaju dokazati i da je prihod svojih hrvatskih firmi prebacivao upravo na te račune. Radilo se o zaradi iz Fizing automatike, Krezprojekta, TPU-a i EMMPOS-a. I za to je osmislio konkretan plan, koji je što dulje trebao zavaravati financijske inspektore. Naime, offshore tvrtke ispostavljale su mu račune za razne usluge, a on je potpisivao i odobravao njihova plaćanja.
“Tim neosnovanim doznakama, odnosno plaćanjem lažnih faktura offshore tvrtkama, pribavio im je nezakonitu korist od 70 milijuna kuna”, stoji među iznosima što se stavljaju Denžiću i suokrivljenima na teret.
Lažirano poslovanje
Te transakcije odvijale su se sve do 2000. godine. Na koji će način u sudskom procesu uopće biti dokazano koliko sada iznosi stvarna šteta za državni proračun i koliko je Denžić uspio pospremiti u vlastiti džep, ključno je pitanje za financijske i knjigovodstvene stručnjake. Pravna bitka vodit će se upravo na tom polju. Tim više što su u sudski spis stigli ugovori koje je Denžić imao s GSKG-om, ali su putem međunarodne pravne pomoći pribavljeni i izvodi s inozemnih računa. Prema zaključku vještaka, Denžić je lažirao poslovanje i kretanje svojih financijskih sredstava ne bi li na taj način nezakonito zaradio.
Offshore kompanije, kao što se nedavno pokazalo i u slučaju Zdravka Mamića, koji se zbog poslovanja Dinama s njima našao pod istragom, činile su se kao logičan izbor. Tim više što je poznato da offshore tvrtku može otvoriti bilo tko i bilo gdje, te da je njihova osnovna karakteristika da ne moraju plaćati poreze na ostvarenu dobit niti predavati financijska izvješća. U to je bio uvjeren i Denžić.
“Pa, znate čemu služe offshore kompanije”, samo nam je kratko uzvratio kada smo ga uoči posljednjeg nastavka suđenja upitali za komentar optužbi što mu se stavljaju na teret. Nije za sada voljan ništa više o slučaju pričati.
Iznimno je zanimljivo da je dio novca – nešto više od 400 tisuća kuna – 31. prosinca 1998. godine završio i na računu Končar elektroindustrije. Kao svrha doznake bio je naveden ugovor za kupnju dionica od strane RUK-a
O svemu šute i Zoran Pavić i Saša Ruškov, dvojica Denžićevih prijatelja koje je postavio za svoje punomoćnike u offshore tvrtkama. Jedan građevinski tehničar i jedan inženjer elektrotehnike dobili su zadatak sudjelovati u vraćanju novca u Hrvatsku, odnosno njen financijski sustav. S punomoćima što im ih je Denžić potpisao podizali su novac u Volksbanci u Grazu. No, Denžić im nije dao sasvim odriješene ruke, nego je i sam kontrolirao promet na austrijskom računu i podizao s njega dio novca. Optužba je uvjerena da ima dokaze da je Denžić podigao 655.742 DEM, Pavić ukupno 136.620, a Ruškov tek nešto manje od 200 tisuća njemačkih maraka.
Milijunski ugovori
Kako ne bi izazvali sumnju inspektora, a u ono vrijeme u Hrvatskoj je još postojala financijska policija, napravili su paravan i za povrat novca. I dok su za izvlačenje sredstava offshore tvrtke služile kako bi ispostavljale fiktivne račune, sada su, za vraćanje novca iz inozemstva, dobile ulogu kreditora. Sastavljeni su, naime, ugovori o kreditima s Allmaster Business Systemom Ltd i Eastcote Investmentsom Ltd, što je ponovno dokazalo svu lakoću nezakonitog poslovanja preko te vrste kompanija.
Denžić je s inozemnih računa na svoje hrvatske račune doznačio 9,8 milijuna maraka navodnog kredita od Allmaster Business Systema Ltd te još gotovo 2,3 milijuna DEM s računa Estacote Investmentsa Ltd. Sam je uz pomoć Pavića i Ruškova dio tih iznosa i podigao, dok je dio dalje ulagao u bankarsko poslovanje i legalne gospodarske poslove.
Kredit kao paravan
Jedan od tih legalnih poslova bila je kupnja dionica Končar toursa. Tu se Denžiću priključio njegov poslovnih partner Zvonimir Kujundžić. Kao paravan ovog je puta poslužila Partner banka, koja je Denžićevim tvrtkama dala kredit za kupnju dionica. Taj je kredit, kako su planirali, trebao biti zatvoren sredstvima izvučenima preko offshore tvrtki. “Dio kredita planirali su zatvoriti i prodajom imovine Končar toursa, te taj novac dalje ulagati”, objašnjeni su u optužnici Denžićevi i Kujundžićevi planovi.
I doista, dio kredita vraćen je već 3. veljače 1998. godine Partner banci transferom novca što ga je uplatila tvrtka Allmaster Business System Ltd. Kada je tvrtka RUK kupila dionice Končar toursa Kujundžić je njegovu kuglanu u lipnju te iste godine prodao Gradu Zagrebu. Nešto više od tri i pol milijuna kuna koliko je dobio u tom poslu, Denžić je s Kujundžićem rasporedio prema detaljnom planu.
Dio kredita planirali su zatvoriti i prodajom imovine Končar toursa te taj novac dalje ulagati, objašnjeno je u optužnici
Iznimno je zanimljivo da je dio novca – nešto više od 400 tisuća kuna – 31. prosinca 1998. godine završio i na računu Končar elektroindustrije. Kao svrha doznake bio je naveden ugovor za kupnju dionica od strane RUK-a. Isti dan 313 tisuća kuna uplaćeno je i Ministarstvu financija kao PDV, prema ugovoru o asignaciji Končar toursa i Denžićeve tvrtke Krezprojekt.
U ljeto sljedeće godine za svoju je ulogu u ovom sumnjivom financijskom lancu nagrađen i Marijan Cerin. Izvučenih 25 tisuća maraka uplaćeno mu je na račun u Privrednoj banci. Svojedobno su upravo Cerinovi zaposlenici optuživali i njega i Denžića za pranje novca. Denžića su čak prozvali “najvećim peračem novca u Hrvatskoj”, a on danas ne odaje dojam čovjeka koji se na bilo koji način obogatio.
“Nisam bio vlasnik tih offshore tvrtki kako mi to USKOK stavlja na teret”, rekao je još tijekom istrage. “One su bile u vlasništvu Engleza i Nizozemaca, a sada više ne postoje. Te tvrtke su se bavile prodajom robe, ali i davanjem intelektualnih usluga. Nešto su i kupovale. Moj zadatak je bio da im preko svojih firmi organiziram protok te robe i tih intelektualnih usluga prema tvrtkama u Hrvatskoj. To sam i radio. Najprije mi je provizija bila pet posto, a zatim tri”, objašnjava Denžić i dodaje kako su hrvatske tvrtke njemu plaćale iznose prema ispostavljenim fakturama, a on je novac prosljeđivao offshore kompanijama zadržavajući svoju proviziju.
“Sve doznake rađene su prema međunarodnom platnom prometu i ništa nije skrivano. Sve je išlo preko banaka. Pa zar one ne bi reagirale da nešto nije bilo u redu”, pita se nakon svega Denžić. Rasplet suđenja zbog ulaganja prljavog novca u dionice Končara još se čeka.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 30. siječnja 2016.