Je li Zdravko Mamić, kako neki pišu, pravi tvorac hrvatske senzacije u Rusiji? Eh.
Dojam je kako su igrači i izbornik prodisali bez konstantnog pritiska, histerije i ludovanja
Zdravko Mamić, i to je sasvim nesporno, bio je šef zagrebačkog Dinama kada su u njemu stasali Luka Modrić, Dejan Lovren, Vedran Ćorluka, Marcelo Brozović, Domagoj Vida i brojni drugi igrači hrvatske reprezentacije. Mamić je, znamo to svi, uz pomoć savjetnika stvorio zakonski dubiozan kontekst iz kojeg su lakše mogli biti prodani u vrhunske europske klubove. Što naravno ne znači da Luka Modrić ne bi pronašao put do Reala ili Tottenhama.
Mamić je, također, osobno facilitirao milijunske transfere Dinamovih igrača, uz značajnu financijsku korist, porezne prekršaje i nepravomoćne utvrđene kaznene radnje. U jednom dijelu svoje obrane Mamić je govorio kako “ne razumijemo” način funkcioniranja nogometnih transfera – postoji velika šansa kako svi milijuni iz Dinama nisu završili samo kod njega, već kod raznih agenata, sportskih direktora i menadžera, koje je trebalo inspirirati, usmjeriti i potaknuti. Taj posao odradio je on, uz privlačnu proviziju.
Kartonski čuvar mjesta koji čeka upute za svaki korak
Međutim, Zdravko Mamić nema baš ništa s uspjehom ove reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji; dapače, moglo bi se reći kako su igrači evidentno prodisali, nakon što su se riješili neprekidnog pritiska, ludovanja, histerije i nervoze, koji su uvijek bili temelj Mamićevog upravljačkog pristupa. Igrači su, na primjer, naprosto znali da ubogi Ante Čačić nije i ne može biti pravi izbornik hrvatske reprezentacije – Čačić je tu funkciju formalno imao, ali sav njegov autoritet proizlazio je iz odnosa s nadređenima.
A to ne može biti dobar temelj za gradnju dubljeg odnosa s okorjelim profesionalcima i udarnim igračima Barcelone, Real Madrida, Intera, Liverpoola i Juventusa. Uz to, Čačić je djelovao toliko izgubljeno, da siroti nije znao raditi zamjene igrača niti izustiti suvislu rečenicu nakon utakmice, što je dodatno pojačavalo dojam kako je naprosto riječ o kartonskom placeholderu:
Čačić is clueless on what to do, waiting for Mamić' instructions #Cro #CROPOR pic.twitter.com/zENmqtEh6V
— Loïc Tregoures (@LTregoures) June 25, 2016
Zlatko Dalić prvi je hrvatski izbornik u dugo vremena koji se, dojam je, riješio te stigme. Kada je imenovan, više se činilo da je riječ o očajničkom, a ne interesnom rješenju: relativno nepoznat i neeksponiran, Dalić je igrače upoznavao na aerodromu, uoči leta na odlučujuću kvalifikacijsku utakmicu. Prije smo mogli pomisliti da se radi o paničnom, ishitrenom odabiru, o jedinom čovjeku koji je tako brzo mogao prihvatiti posao, nego o nastavku lukrativne unije reprezentacije, kluba i agencije.
Nema pasivno-agresivnih medijskih igara i poruka
Na simboličkoj i moralnoj razini, riječ je o ogromnoj prednosti nad prethodnicima. Još važnije od toga jest što se Daliću na operativnom nivou nitko ne miješa u posao. Nema kalkulacija, konteksta ni kompromisa, nema zamjena kojima je Transfermarkt primarna motivacija, nema pasivno-agresivnih igara u kojima se Dinamovim trenerima i hrvatskim izbornicima godinama preko medija šalju poruke o “punoj potpori rukovodstva”, “strpljenju na iskušenju”, “igračima koji zaslužuju šansu”, i tako dalje.
Istina je banalno jednostavna: za veličanstveno sportsko iskupljenje ove generacije zaslužna je isključivo ova generacija. A temelje ga na igračkim, kako im tepa EPSN, lažima i obmanama, kroz koje se prisiljavaju na naljudske napore, kao i nevjerojatnom kolektivnom karakteru o kojem piše naš Mihovil Topić. Na neki način, ovaj uspjeh manifestira se kao reakcija na sve što se ovoj briljantnoj generaciji događalo, i na sve u čemu je bila primorana sudjelovati. Suštinski je besmisleno Mandžukićevo luđačko nadmetanje sa stoperima, ili Perišićevo bijesno sprintanje, ili Rakitićevu igru pod visokom temperaturom, pripisivati nekadašnjem menadžeru Dinama.
Urednički komentar redakcije Telegrama