Jedan od najboljih slavonskih mljekara zatvorio biznis: 'HDZ svojima dijeli zemlju, a meni su je uzeli'

Na natječaju ostao bez zemlje

Objašnjava kakav je život farmera: nema slobodne subote, nedjelje, državnog praznika, vjerskih blagdana, godišnjeg odmora, nema radnog vremena… Životinja svakoga dana mora dobiti hranu i vodu, prostor staje mora biti čist, krave pomuzene, mlijeko isporučeno. Svakog dana. Bez iznimke. Ali, taj svakodnevni kontakt sa životinjama stvara i posebnu, emocionalnu vezu.

I zato, u Karamarkovićevu glasu o mogućem odlasku na more nakon 20 godina nema nimalo radosti. Tužan je što su staje prazne i ne krije to. Njegov život više nije isti. Drugog izbora, međutim, nije imao. Na općinskom natječaju o podjeli zemlje ostao je bez više od 200 hektara, nužnih za proizvodnju stočne hrane.

Iz županije nitko nije nazvao

Pokazuje uramljene fotografije na zidu male prostorije uz farmu koja služi kao neka vrst ureda: slike s Pantovčaka, s bivšim predsjednicima Republike, Stjepanom Mesićem i Kolindom Grabar Kitarović, kad su se slikali s najboljim proizvođačima mlijeka u Hrvatskoj. Među njima je Karamarković, jedan od najvećih proizvođača mlijeka u Hrvatskoj. Tu je i zajednička slika s premijerom Andrejem Plenkovićem i bivšim ministrom poljoprivrede Tomislavom Tolušićem.

Na drugoj strani improviziranog ureda okačena su brojna priznanja, među njima godišnja nagrada Virovitičko podravske županije, plaketa Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu, zahvalnica Dukata kao jednom od stotinu najvećih proizvođača mlijeka u Hrvatskoj. Osobno ga je, veli, ovih dana, nazvao jedan od šefova Dukata; bio je u šoku i nevjerici čuvši da Karamarković rasprodaje krave.

Iz Virovitičko-podravske županije, niti Općine Čađavica, nije ga nitko nazvao i pitao mogu li što učiniti da se farma ne ugasi. Karamarković je općinski vijećnik iz redova oporbenog HSS-a. Namjeru da će zatvoriti farmu najavio je na sjednici općinskog vijeća. Nikoga se to nije dojmilo. Kao da je u Čađavici stotine govedarskih farmi, pa bože moj, jedna manje ili više.

Počeo je s dvije krave

“Nikome nisam ostao ništa dužan, podmirio sam sve obveze prema Poreznoj upravi, isplatio dobavljače, obveze prema radnicima, namete lokalnoj upravi”, priča. Jedna zaposlenica, iz istog sela, Ilmin Dvora, koja je pješice dolazila na posao jer je živjela u blizini farme, sada se zaposlila u Kauflandu. U 200 kilometara udaljenom Zagrebu radi kao spremačica. Samohrana je majka; zaključala je kuću, spustila rolete i otišla. Ostala je još jedna među brojnim praznim kućama u selu, u kojem je, u vrijeme kad je Karamarković bio dječak, živjelo više od 400 ljudi, a danas ih je 42. Deset puta manje.

Pokazuje rukom na rodnu kuću, stotinjak metara od farme. Bili su više nego siromašna obitelj; jedan od njegovih sumještana s kojim smo razgovarali kasnije opisao je to riječima ”teška sirotinja”. I potvrdio ono što je Karamarković rekao: počeo je ni iz čega, ništa nije privatizirao, nije sudjelovao u pretvorbama kombinata, pa oteo zemlju i strojeve. Upustio se u avanturu kada je otišao iz Čazmatransa gdje je radio kao vozač, pa krenuo s izgradnjom farme.

Malo po malo. Prvo s dvije krave, potom četiri… Sve pomalo, jedino je rada i odricanja bilo puno. Nabavio je strojeve, traktore, poljoprivrednu mehanizaciju. Farma je rasla i razvijala se. Svih godina mlijeko s njegove farme uvijek je bilo najviše kvalitete. Prije nego što su mu uzeli zemlju imao je planove o proširenju farme, već gotove građevinske dozvole, kanio je kupiti i dva robota za mužnju krava. Ići ukorak s tehnologijom.

Zemlju dobivaju podobni

“Sada mi je skoro 60 godina, imam troje djece, dvije fakultetski obrazovane kćer i sina Mladena koji je radio zajedno sa mnom. I šestero unučadi. Svako od moje djece ima pristojnu kuću, pomogao sam im da ih sagrade”, priča. Sin će sada, umjesto posla na farmi voziti autobus ili kamion, ako nađe posao. Prije nekoliko dana u Osijeku je položio vozački, pa sada uz kamion, može voziti i autobus. I njemu se život promijenio. Do jučer farmer, od sutra vozač; možda autobusa, možda kamiona.

Kaže da nije od onih koji lako odustaju, ali vidio je kako zakon o poljoprivredi nema smisla i kako ništa ne znače obećanja da će ga mijenjati. Priča o nepravdi koja ga je najviše pogodila, pogodovanju na natječajima za dodjelu poljoprivrednog zemljišta. Zemlju dobivaju stranački podobni, ne oni kojima je potrebna. Objašnjava kako su uz natječaj za dodjelu zemlje morali priložiti potvrdu da nemaju duga prema državi. On je to učinio, ali nije pomoglo.

“Pogledajte ovo”, veli i pokazuje na ‘listu srama’, najnoviji popis poreznih dužnika na kojem je mještanin susjednog sela. Dužan je više od 330.000 kuna poreza, a dobio je zemlju. Jer je u kumskim odnosima s općinskim načelnikom.

Prijava koju je podnio stoji u ladici

Karamarković objašnjava da je na nepravednu, tvrdi nezakonitu podjelu zemlje, upozoravao sve koje je mogao. Uključujući i ministricu poljoprivrede Mariju Vučković, na jednom sastanku. Naravno, obećanja su bila kako će se sve ispitati, a potom joj je slao poruke. Pokazuje ih nekoliko na zaslonu mobitela. Na svaki upit, uvijek – očito automatski ministričin odgovor: ”Molim vas poruku”.

I tako, uvijek isti odgovor, na svaki upit: 15. srpnja u 14:26, 21. srpnja u 11:29… Sredinom siječnja ove godine Županijskom državnom odvjetništvu u Virovitici, zajedno s potpisima još 20-ak mještana općine Čađavica podnio je kaznenu prijavu protiv načelnika Mirka Rončevića i predsjednika Općinskog vijeća Josipa Piskača zbog kršenja Zakona o poljoprivrednom zemljištu, kojima im je oduzeto poljoprivredno zemljište. Ali, kaže Karamarković, ništa se ne događa, sve stoji u ladici.

Nevjerojatan odgovor bivšeg ministra

Dodaje kako to nije od jučer i kako ništa bolje nije prošao ni s jednim bivšim ministrom poljoprivrede. Kad je Petru Čobankoviću rekao kako ljudi napuštaju poljoprivredu i odlaze se sela zbog loše politike, neisplativosti proizvodnje i besperspektivnosti, te kako nešto hitno treba mijenjati, ovaj mu je, otprilike odgovorio: pa što se ljutiš, ako odu bar nećeš imati konkurenciju.

“Meni konkurencija ne smeta. Volio bih da u mom i susjednim selima ima još farmi, da ima boljih od mene. Bar bih nešto mogao naučiti. I mogli bismo pomagati jedni drugima. Razmjenjivati znanja i iskustva. Konkurencija, osim naravno nelojalne, dobra je, poželjna i poticajna”, veli.

Po mlijeko će u samoposlugu

Pitamo Karamarkovića, jednog od osnivača tvrtke Mliječni put – skupine mljekara kojoj je u travnju ove godine Centar za istraživanje i razvoj u mljekarstvu predao buduću virovitičku mljekaru i siranu, što će biti s tom investicijom vrijednom više od 41 milijuna kuna europskog i hrvatskog novca. Nju je svečano u ožujku ove godine obišao premijer Plenković. Ni danas ne radi, zjapi prazna jer nema mlijeka.

“Nude je na prodaju. Znam da Dukat nije zainteresiran pa je sada pokušavaju utrapiti Slovencima”, kaže. Pogledava na sat, mora po unuka, osnovnoškolca u obližnju Čađavicu. Sada ima vremena. Da je u štali, kao donedavno, s onih 170 krava, ne bi mogao.

Dok odlazi prema automobilu, pitamo što će sada raditi, čime se baviti, od čega će živjeti. Postat će ratar, veli. Od stočara pretvorit će se u ratara. Sijati pšenicu, kukuruz… na onih nekoliko desetaka hektara vlastite zemlje. Pa kad ih požanje, možda otići na more, iz Panonskog na Jadransko, prvi put nakon 20 godina. Možda će kupiti nekoliko apartmana pa ih iznajmljivati u sezoni i tako, veli, imati dodatak mirovi. A mlijeko, kojeg je njegova farma godišnje proizvodila i više od pola milijuna litara, kupovat će u samoposluzi.