Nekad je nužno odabrati stranu

Jedna djevojčica iz Sirije se u novom dokumentarcu prisjeća scena na hrvatskoj granici i neopisivo su tužne

Potresni dokumentarac donosi tragedije koju proživljavaju izbjeglice

FOTO: screenshot

“Ja se ne bojim,” govori 11-godišnja Sirijka Isra’a, djevojčica nadljudske snage koja je na licu zadržala osmijeh unatoč hororu koji je proživjela. Isra’a je izbjeglica koja je svoju državu kao i mnogi drugi napustila kako bi preživjela, krenula je iz turskog Izmira brodom za Grčku, istom rutom koju je prošao mali Ajlan Kurdi, trogodišnji dječak koji je izgubio život na turskoj obali, a čija je fotografija potresla cijeli svijet.

Isra’aini roditelji, baka i djed, su pak prestravljeni. “Uzeli smo mali čamac, ali moje se srce ne osjeća dobro u njemu,” priča Tarek, Isra’ain otac, brišući oči, prenosi Guardian.

Sami na putu mobitelima snimali zastrašujuće scene

“Ništa ovo nije zastrašujuće,” komentira jedan drugi mladić. “U Siriji su granate padale na nas, i mi smo navikli na to. Kako ćemo se onda sada bojati valova,” kaže. “Na kraju ćemo svi spavati u grobu,” dodaje Isra’s. I onda se nasmije.

Ovo su scene iz dokumentarnog filma Exodus: Our Journey To Europe u kojem izbjeglice opisuju svoje putovanje prema boljem životu, u Europu. Dio dokumentarca snimili su i same izbjeglice svojim mobitelima. I zastrašujuće je; scene čamaca natrpanih muškarcima, ženama i djecom koji viču, plaču, boje se i tresu od hladnoće. Razorni dokumentarac ima tri nastavka i jasno je da se radi o goloj borbi za život.

Dvoje djece umrlo od hladnoće na srpsko-hrvatskoj granici

Isra’a, s kojom je čitav put prešla i njezina sestra u invalidskim kolicima, priča kako je dvoje djece koji su putovali s njom na putu prema Njemačkoj umrlo od hladnoće, i to na srpsko-hrvatskoj granici. Žene i djeca su doslovno skakali kako bi se ugrijali, obzirom da je bilo jako hladno i pao je snijeg. “Pronašli smo šator i zapalili vatru,” prisjeća se Isra’a tog kobnog događaja pa tiho dodaje: “Dvoje djece je umrlo od hladnoće na hrvatsko-srpskoj granici.”

U jednoj od scena iz filma, jedna očajna žena moli: “Molim vas odvedite nas odavde. Hladnoća nas ubija.” Isra’a se i dalje moli da se nikome ne dogodi nikakvo zlo te da pronađu sretan i spokojan život nakon kalvarije koje su prošli. “Kad smo putovali nisam znala gdje sam. Iz busa bismo ulazili u vlak i tako u krug”, pojašnjava djevojčica.

Kad je Isra’aina obitelj konačno stigla do hrvatske granice, čekali su danima da se ona konačno otvori. “Rekli su nam da je stiglo previše ljudi i da su granicu zatvorili zbog sigurnosnih razloga. Ne znamo kad će je otvoriti”, govori jedna starija žena iz Isra’aine grupe.

Pjevali su od sreće kad su konačno stigli u Njemačku

Kad je granica nakon dva dana otvorena migranti su satima pješačili po kiši kroz debelo blato.”Rekli su nam da moramo hodati samo jedan kilometar, a na kraju smo ih propješačili 10”, otkriva mlada azilantica koja je čekajući 10 sati na slovensko-hrvatskoj granici jela zagoreni kukuruz kako bi preživjela. “Nedostaje mi Alepp. Rakete su sve uništile.”

Isra’ain dom u Aleppu je, naime, uništen. Morala je prodavati na ulici cigarete kako bi obitelj skupila za put do Grčke. Prema posljednjim podacima UNHCR-a, čak 51 posto od ukupnog broja izbjeglica su djeca. Mnogi od njih putuju i sami. Tijekom 2015. bilo je gotovo 100 tisuća zahtjeva za azil za djecu bez pratnje.

Isra’a je imala sreće što je s njom bila njezina obitelj. A svi su se oni neopisivo veselili kad su konačno stigli do Austrije odakle su autobusom otputovali u Njemačku. “Kad smo stigli pjevali smo i plesali od sreće. Nema više hodanja, nema više granica”, priča djevojčica koja sa svojom obitelji trenutačno u Njemačkoj čeka hoće li joj biti odobrena viza.

‘Osjećao sam se tako bespomoćno’

U dokumentarcu se pojavljuje i Hassan Akkad, sirijski profesor engleskog jezika i fotograf, koji je za Independent opisao kako je tijekom svog putovanja vidio mnoge ozlijeđene, među njima žene i malu djecu. Putovao je s više od 60 ljudi na malom gumenjaku Sredozemnim morem. “Kada su s vama na brodu žene i djeca sve je još strašnije, bili smo uplašeni za njih.”

Prisjeća se i uplakanog djeteta koje ga je suznim očima molilo: “Učinite nešto, gospodine. Osjećao sam se tako bespomoćno”, priča Akkad napuknutim glasom.

Na kraju su uspjeli stići do kopna, no jedna od trudnica je na brodu prokrvarila. Na kraju je i izgubila bebu.

Druga trauma nakon Assadova režima

Akkad priča kako je u Makedoniji sreo čovjeka kojemu su u Iraku raznesene obje noge. Ali krenuo je na put za Njemačku. “To je samo mali dio ljudske tragedije koju srećete na tom dugom i mučnom putovanju”, kaže. Dodaje da je ovo još jedna trauma koju prolaze ljudi koji su osjetili brutalnost Asadova režima. I on sam je to osjetio kada je 2011., nakon mirnog prosvjeda protiv režima, bio bačen u ćeliju s još 105 ljudi. “Mi smo doslovno bili naslagani jedan preko drugoga,” priča te dodaje da su u ćeliji bili i žohari.

Dokumentarac Izlazak, koji govori o najvećem egzodusu ljudi još od Drugog svjetskog rata, svijet bi trebao pogledati. Na njemu su prikazane sudbine stvarnih ljudi kojima kriza nisu brojke, sukobi u Europskoj uniji ili Brexit. Njihova je borba puno jednostavnija za shvatiti, ali i strašnija – to je, kažu sami, borba za život ili smrt.