Posebna je patologija kad gradonačelnik porušenog grada izjavi da se njemu ne žuri dok je gomila građana u prinudnom smještaju kod rodbine, prijatelja i u studentskim domovima, a još puno veća gomila trese se u svojim rasklimanim stanovima pri pomisli da će im djeci zid pasti na glavu dok pišu zadaću.
Treba vremenski ograničiti mandate
No na bizarnosti smo se od rečenog dužnosnika navikli kao magarac na batine i sada treba razmišljati korak dalje od ljutnje. Ima još dosta vremena. Lokalni izbori su u maju sljedeće godine. Što je Zagrebu donijelo 20 dugih godina Bandićeve vladavine, to znamo.
Lako je također napraviti često sasvim bijednu bilancu postignuća raznih drugih dugovječnih i zamalo doživotnih načelnika, gradonačelnika i ostalih nosilaca lokalne moći. Stoga je krajnji čas da se donese zakon o vremenskom ograničavanju mandata gazda u nepreglednoj paukovoj mreži hrvatskih općina i gradova.
Nema koristi od pozivanja na ostavku
Ako za to nije vrijeme sada i nakon ovoga, ne znam kad i zbog čega će eventualno biti. Plenkovićeva Vlada je to propustila kad je donosila Kuščevićev “lex šerif”. Možda bi pogrešku mogli uvidjeti bar naknadno, kad je i veliki genije za upravu i nekretnine Lovro Kuščević već odsvirao svoje.
Jer Bandićev drastični primjer pokazuje kako se svemoćni i u svoju veličinu zaljubljeni vlastodršci mogu cinično smijati ljudima u lice čak i onda kad baš nikome nije do šale. Dva mandata i gotovo. Nema više, hvala ne.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nema smisla pozivati Bandića da podnese ostavku, što ovih dana čini zagrebačka opozicija, jer on je neće dati. Nikakve koristi ni od masovnog lupanja loncima i tavama s balkona protiv njegovog bezobrazluka, to je samo ispušni ventil da ljudi sebi stvore utješni osjećaj da nešto poduzimaju.
Ako možemo ograničiti predsjednike, možemo i Bandića
Oni koji se protive limitiranju broja dužnosničkih mandata vole naglašavati kako se ljudima mora dozvoliti da biraju koga hoće, pogotovo zato što su izbori za Bandićevu i slične funkcije neposredni. No neposredno se bira i predsjednika Republike, zar ne, pa opet ne može dovijeka nego samo dvaput. A s obzirom na uglavnom protokolarne ovlasti šefa države, puno manje štete može se napraviti s tog položaja nego s ovih nižih.
Prema tome, kad se može ograničiti izbor predsjednika, po kojoj logici to ne bi vrijedilo za općinskog načelnika? Ako su Mesiću, Josipoviću, Kolindi Grabar Kitarović i sada Milanoviću stajala na raspolaganju samo dva mandata, i ovima treba namaknuti istu stvar za vrat.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto? Čini mi se da su razlozi samorazumljivi. Dugovječni lokalni dužnosnici svoje sredine postepeno opasuju nevidljivim čeličnim armaturama izvan kojih se više ne mogu odvijati ni čisti poslovi, ni zdrave investicije, ni efikasna kadrovska politika. Često smo čitali o slučajevima koji su otkriveni kod nas, a iz kojih vriju malverzacije, nemar i korupcija.
Kada se dugo vlada to postaje diktatura
Vani, a i ovdje, napisani su mnogi radovi koji na to opominju. Kad se dugo vlada, stvari se u dobroj mjeri privatiziraju. Lokalni gazde često su skloni stvarati strukturu svojih interesnih mreža i jazbina koja funkcionira kao monopol. Tako njihova vlast postaje faktično enormna i pretvara se u diktaturu.
Za primjere ne treba ići daleko, imamo Bandića, njegove adventske kućice, zlatne zahode, stupiće, iste poduzetnike koji uvijek daju najbolje ponude, najmoprimce poput brata Milijana Brkića koji pobjeđuju na desecima i desecima natječaja za gradske prostore, i tako dalje i tako redom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Osim toga, mogućnost neograničenog trajanja političkih funkcija dovodi do lijenosti i neefikasnog upravljanja, pogoduje netransparentnom trošenju javnog novca, igrama i korupciji. Ne govore li nam razni Bandićevi sudski postupci upravo i doslovno o tome?
Dugoročnom vladavinom raste korumpiranost
Ekonomist Vuk Vuković napravio je prije nekih godinu dana istraživanje u kome podrobno dokazuje da u jedinicama gdje dugo vladaju iste osobe raste indeks korumpiranosti. Taj opsežni rad pokazao je, na primjer, da u sredinama s vječnim vlastima, na milijunskim natječajima javne nabave neusporedivo češće pobjeđuju fiktivne tvrtke bez zaposlenih i referenci.
Ugovori koje osvajaju donose im i do deset puta više novca nego što su ikada zabilježili u svojim poslovnim knjigama. Dugotrajni opstanak na položaju omogućuje i osigurava dijeljenje privilegija, zapošljavanje prijatelja, rođaka, poslovnih partnera i poslušnika u lokalnim javnim službama i tvrtkama. Što uključuje i lokalne medije – te podešavanjem i provođenjem lokalnih propisa i procedura u skladu s interesima povlaštene skupine koja se natisnula oko glavnog nositelja moći.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nužna zabrana kandidature nakon 2 mandata
O svim tim stvarima raspravlja se i u puno boljim demokracijama nego što je naša, a princip ograničenog ponavljanja mandata, upravo iz ovih istih razloga, poznat je još iz atenske demokracije, starog Rima i našeg Dubrovnika.
Neprobojna koncentracija vlasti uz faktično nekontrolabilan dostup javnim sredstvima u mnogim se zemljama pokušava dodatno osujetiti i mjerom rezanja broja mandata na funkcijama. Tranzicija vlasti jedan je od najboljih izuma demokratskog poretka, a politički sustav je tu da je potakne i ohrabri adekvatnim propisima.
Što se, dakle, čeka? Nužan nam je propis koji će svima koji su na gradonačelničkim i načelničkim funkcijama proveli već dva mandata zabraniti još jednu kandidaturu. Tako nećemo sasvim spasiti svijet, ali barem ćemo nešto poduzeti da više nigdje ne uzgajamo nove Bandiće.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jesmo li napokon shvatili da su znanstvenici u pravu; lokalnim moćnicima vladavinu treba ograničiti na dva mandata
Ako za to nije vrijeme sada i nakon ovoga što posljednjih dana izvodi Bandić, ne znam kad i zbog čega će eventualno biti
Ako se može ograničiti izbor predsjednika, po kojoj logici to ne bi vrijedilo za općinskog načelnika? Ako su Mesiću, Josipoviću, Kolindi Grabar Kitarović i sada Milanoviću stajala na raspolaganju samo dva mandata, i ovima treba namaknuti istu stvar za vrat.
Milan Bandić je, dakle, strašno uvrijeđen. Optužio je ”neke” da na brzinu srljaju u vezi s obnovom Zagreba. Misli očito na Vladu i Ministarstvo graditeljstva koji, usred ove epidemije i općeg kuršlusa, pišu zakon o obnovi poslije potresa i ne čekaju Njega da odredi, naredi i uglavi što će se raditi i kako.
Posebna je patologija kad gradonačelnik porušenog grada izjavi da se njemu ne žuri dok je gomila građana u prinudnom smještaju kod rodbine, prijatelja i u studentskim domovima, a još puno veća gomila trese se u svojim rasklimanim stanovima pri pomisli da će im djeci zid pasti na glavu dok pišu zadaću.
Treba vremenski ograničiti mandate
No na bizarnosti smo se od rečenog dužnosnika navikli kao magarac na batine i sada treba razmišljati korak dalje od ljutnje. Ima još dosta vremena. Lokalni izbori su u maju sljedeće godine. Što je Zagrebu donijelo 20 dugih godina Bandićeve vladavine, to znamo.
Lako je također napraviti često sasvim bijednu bilancu postignuća raznih drugih dugovječnih i zamalo doživotnih načelnika, gradonačelnika i ostalih nosilaca lokalne moći. Stoga je krajnji čas da se donese zakon o vremenskom ograničavanju mandata gazda u nepreglednoj paukovoj mreži hrvatskih općina i gradova.
Nema koristi od pozivanja na ostavku
Ako za to nije vrijeme sada i nakon ovoga, ne znam kad i zbog čega će eventualno biti. Plenkovićeva Vlada je to propustila kad je donosila Kuščevićev “lex šerif”. Možda bi pogrešku mogli uvidjeti bar naknadno, kad je i veliki genije za upravu i nekretnine Lovro Kuščević već odsvirao svoje.
Jer Bandićev drastični primjer pokazuje kako se svemoćni i u svoju veličinu zaljubljeni vlastodršci mogu cinično smijati ljudima u lice čak i onda kad baš nikome nije do šale. Dva mandata i gotovo. Nema više, hvala ne.
Nema smisla pozivati Bandića da podnese ostavku, što ovih dana čini zagrebačka opozicija, jer on je neće dati. Nikakve koristi ni od masovnog lupanja loncima i tavama s balkona protiv njegovog bezobrazluka, to je samo ispušni ventil da ljudi sebi stvore utješni osjećaj da nešto poduzimaju.
Ako možemo ograničiti predsjednike, možemo i Bandića
Oni koji se protive limitiranju broja dužnosničkih mandata vole naglašavati kako se ljudima mora dozvoliti da biraju koga hoće, pogotovo zato što su izbori za Bandićevu i slične funkcije neposredni. No neposredno se bira i predsjednika Republike, zar ne, pa opet ne može dovijeka nego samo dvaput. A s obzirom na uglavnom protokolarne ovlasti šefa države, puno manje štete može se napraviti s tog položaja nego s ovih nižih.
Prema tome, kad se može ograničiti izbor predsjednika, po kojoj logici to ne bi vrijedilo za općinskog načelnika? Ako su Mesiću, Josipoviću, Kolindi Grabar Kitarović i sada Milanoviću stajala na raspolaganju samo dva mandata, i ovima treba namaknuti istu stvar za vrat.
Zašto? Čini mi se da su razlozi samorazumljivi. Dugovječni lokalni dužnosnici svoje sredine postepeno opasuju nevidljivim čeličnim armaturama izvan kojih se više ne mogu odvijati ni čisti poslovi, ni zdrave investicije, ni efikasna kadrovska politika. Često smo čitali o slučajevima koji su otkriveni kod nas, a iz kojih vriju malverzacije, nemar i korupcija.
Kada se dugo vlada to postaje diktatura
Vani, a i ovdje, napisani su mnogi radovi koji na to opominju. Kad se dugo vlada, stvari se u dobroj mjeri privatiziraju. Lokalni gazde često su skloni stvarati strukturu svojih interesnih mreža i jazbina koja funkcionira kao monopol. Tako njihova vlast postaje faktično enormna i pretvara se u diktaturu.
Za primjere ne treba ići daleko, imamo Bandića, njegove adventske kućice, zlatne zahode, stupiće, iste poduzetnike koji uvijek daju najbolje ponude, najmoprimce poput brata Milijana Brkića koji pobjeđuju na desecima i desecima natječaja za gradske prostore, i tako dalje i tako redom.
Osim toga, mogućnost neograničenog trajanja političkih funkcija dovodi do lijenosti i neefikasnog upravljanja, pogoduje netransparentnom trošenju javnog novca, igrama i korupciji. Ne govore li nam razni Bandićevi sudski postupci upravo i doslovno o tome?
Dugoročnom vladavinom raste korumpiranost
Ekonomist Vuk Vuković napravio je prije nekih godinu dana istraživanje u kome podrobno dokazuje da u jedinicama gdje dugo vladaju iste osobe raste indeks korumpiranosti. Taj opsežni rad pokazao je, na primjer, da u sredinama s vječnim vlastima, na milijunskim natječajima javne nabave neusporedivo češće pobjeđuju fiktivne tvrtke bez zaposlenih i referenci.
Ugovori koje osvajaju donose im i do deset puta više novca nego što su ikada zabilježili u svojim poslovnim knjigama. Dugotrajni opstanak na položaju omogućuje i osigurava dijeljenje privilegija, zapošljavanje prijatelja, rođaka, poslovnih partnera i poslušnika u lokalnim javnim službama i tvrtkama. Što uključuje i lokalne medije – te podešavanjem i provođenjem lokalnih propisa i procedura u skladu s interesima povlaštene skupine koja se natisnula oko glavnog nositelja moći.
Nužna zabrana kandidature nakon 2 mandata
O svim tim stvarima raspravlja se i u puno boljim demokracijama nego što je naša, a princip ograničenog ponavljanja mandata, upravo iz ovih istih razloga, poznat je još iz atenske demokracije, starog Rima i našeg Dubrovnika.
Neprobojna koncentracija vlasti uz faktično nekontrolabilan dostup javnim sredstvima u mnogim se zemljama pokušava dodatno osujetiti i mjerom rezanja broja mandata na funkcijama. Tranzicija vlasti jedan je od najboljih izuma demokratskog poretka, a politički sustav je tu da je potakne i ohrabri adekvatnim propisima.
Što se, dakle, čeka? Nužan nam je propis koji će svima koji su na gradonačelničkim i načelničkim funkcijama proveli već dva mandata zabraniti još jednu kandidaturu. Tako nećemo sasvim spasiti svijet, ali barem ćemo nešto poduzeti da više nigdje ne uzgajamo nove Bandiće.