Jesmo li se vratili u devedesete ili nas čeka nešto puno gore?
Prosvjed veterana u Savskoj je puzajući vojni udar, a ne prosvjed za prava
Već je krajnje vrijeme da se cijela hrvatska javnost prestane zavaravati. Prosvjed dijela ratnih veterana u zagrebačkoj Savskoj ulici nije ništa drugo nego pokušaj puzajućeg vojnog udara što ga izvode bivši vojnici, i što im ide prilično dobro.
Ovdje, naravno, valja naglasiti da svaki građanin Republike Hrvatske, neovisno o etničkoj pripadnosti, doista treba poštovati osobnu žrtvu svakog pripadnika Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova u Domovinskom ratu. Posve je neprijeporno da država mora brinuti za sve vojne invalide, kao i za obitelji svih stradalih pripadnika hrvatskih oružanih snaga: oni uistinu jesu stvorili ovu državu.
Ne postoji, međutim, ništa gore ne samo za demokraciju nego i za minimalnu snošljivost javnog života u određenom društvu, od pokušaja da se iz ratnih zasluga izvuku posebna politička prava.
Sudjelovanje u ratu ne daje nikome niti jedan posto veće političko pravo u odlučivanju o našoj zemlji od onoga tko nije sudjelovao u ratu. Svi su građani pred zakonom jednaki, neovisno o tome jesu li nosili uniforme ili ne.
Ako bi sudjelovanje u ratu bilo kome dalo veće političko pravo, živjeli bismo u vojnoj diktaturi, a ne u demokraciji.
Ako je itko 1991. krenuo u rat s namjerom da nakon toga na temelju svog ratnog puta uređuje političke odnose u zemlji, taj je čovjek bio u dubokom sukobu s elementarnim demokratskim pravilima.
U rat se išlo zbog obrane granica, cjelovitosti i neovisnosti Republike Hrvatske, a ne zbog pobjede na izborima. Polugodišnji šatoraški prosvjed u Zagrebu svodi se, nažalost, na pokušaj pobjede na izborima i ni na što drugo, pa tako upravo tragično kompromitira ratni put samih prosvjednika, svodeći ih na politikantske figurice.
Služenje vojsci pretvaraju u vaučer za rušenje vlasti
Zbog svega toga užasno je štetno za stanje u hrvatskom društvu pokazivati bilo kakvo razumijevanje za one koji svoje služenje u Hrvatskoj vojsci pokušavaju pretvoriti u vaučer za rušenje vlasti. Subotnji skup na Trgu bana Jelačića još je jednom, i to sasvim precizno, razotkrio političke namjere, metodologiju i ideološko-emotivne korijene štrajkaša iz Savske ulice.
Njihova glavna motivacija i politička intencija jest rušenje sadašnje hrvatske Vlade. To je, uostalom, vidljivo ikratkim prolaskom kraj samog šatora, gdje je uoči predsjedničkih izbora pisalo ”Oba će pasti”.
Ti su ljudi odlučili ondje kampirati kako bi srušili Ivu Jospovića – u njegovu su porazu odigrali nemalu ulogu – a zatim i Zorana Milanovića. U tom je kontekstu njihov subotnji poziv na narodno zajedništvo oprilike jednaka demagogija kao komunističke parole o bratstvu i jedinstvu.
Iz komunističkog bratstva i jedinstva bio je isključen svatko tko nije želio biti komunist i Jugoslaven. Iz šatoraških parola o hrvatskom zajedništvu isključen je svatko tko ne prihvaća šatorašku paradigmu Hrvatske i tko nije blizak HDZ-u. Tako interpretirano hrvatsko zajedništvo moglo bi stupiti na snagu tek kada se Hrvatska riješi Zorana Milanovića i SDP-a.
Samo jedna stvar razlikuje šatoraše od SUBNOR-a
Nažalost, jedina bitna činjenica koja razlikuje šatoraše i SUBNOR (koji je bio opravdano ozloglašeni savez partizanskih boraca), jest osobni materijalni interes nekih od šatoraških vođa poput Josipa Klemma, koji se svo vrijeme prosvjeda, ,osim za svoje političke stavove bori i za imidž svoje zaštitarske tvrtke koja zavisi i od poslova s raznim ustanovama vlasti.
Famozni šator u Savskoj nastao je, dakle, kao strateško sredstvo potpore HDZ-u u borbi za vlast na državnoj razini, pri čemu se interesi i uvjerenja određene skupine ljudi pokušavaju nametnuti kao središnji nacionalni interesi i strateške nacionalne vrijednosti.
Metodološki gledajući, prosvjed u Savskoj klasična je vojno-policijska operacija, koja nema nikakve veze s navodnim žrtvovanjem prosvjednika. Šatoraši uistinu ne štrajkaju i ne provode vrijeme u šatoru u Savskoj. To je, naprosto, materijalna činjenica.
Većina šatoraša na strani je ustaškog pokreta
U redovitim vremenskim razmacima, pripadnici pojedinih braniteljskih udruga iz cijele Hrvatske dolaze u šator odmijeniti svoje prethodnike. Prosvjednici, dakle,ne štrajkaju i ne iscrpljuju se već 200 dana već naizmjenično drže stražu po vojnim i policijskim pravilima i uz čvrstu vojnu organizaciju kojoj su, sasvim izvjesno značajno pridonijeli šefovi sadašnje Hrvatske demokratske zajednice, bivši policajci i obavještajci.
Ideološki ili emotivno gledajući, većina šatoraša na strani je ustaškog pokreta. U subotu navečer na Trgu bana Jelačića skandiralo se “Za dom spremni”.
Marko Perković Thompson, poznat i po poskočici o Maksovim mesarima (Maks je ustaški general Vjekoslav Luburić, a mjesto radnje su Jasenovac i Stara Gradiška pa otud i riječ mesari), zdušno je bodrio sljedbenike novog hrvatskog zajedništva, ustvari neoustaškog nacionalizma, dok su tome svemu sekundirali osuđeni ratni zločinci Dario Kordić i Branimir Glavaš, te Pigmallion svakovrsne hrvatske korupcije gradonačelnik Milan Bandić u društvu Darinka Kosora, koji je počinio nezaboravni politički harakiri dolaskom na sramotni subotnji događaj na glavnom zagrebačkom trgu.
Na rubu povratka u najgore nacionalističke dane
Političko-ideološka istina o današnjoj Hrvatskoj gotovo je jednostavna. Pod utjecajem dugogodišnje ekonomske krize i uz pomoć niz amaterskih poteza lijevo-liberalne vlasti, u našoj se zemlji stvorio strahoviti osjećaj nezadovoljstva, s različitim okidačima – od egzistencijskih do nacionalnih.
Kako u Europi masovno nezadovoljstvo uglavnom prerasta u konzervativne, a katkad i profašističke revolucije, Hrvatska je danas na rubu povratka u najgore nacionalističke dane, u ona vremena kada se hrvatske državljane zbog pogrešnog prezimena izbacivalo iz stanova i kada su se nakraju osjećali sretnima ako im se nije dogodilo nešto gore od izbacivanja iz stanova.
Uz filoustašku renesansu i puzajući državni udar što ga provode pojedine braniteljske udruge pod HDZ-ovom egidom, (a čemu bi se trebao suprotstaviti svaki razumni hrvatski nacionalist jer ovi trendovi ugrožavaju esencijalne nacionalne interese), Hrvatskoj se događa i obnova posve malignih mafijaških ratova, što se vidjelo u nedjeljnom atentatu u Sesvetama.
Puzajući državni udar i povratak mafije u javnost
Vinko Žuljević Klica, ubijen poslije prve jutarnje mise , spadao je među rijetke i najopasnije protagnoste olovnih 90ih godina, koji su uspjeli preživjeti sve do druge dekade 2000ih. Njegova likvidacija izravno podsjeća na desetak mafijaških ubojstava koja su se događala u Zagrebu u drugoj polovici 90ih i prvoj polovici dvijetisućitih.
Na prvi pogled, Hrvatska je danas kaotična zemlja u kojoj bivši vojnici ruše vlast, u kojoj su se dio Crkve i glavna oporbena stranka udružili u provedbi puzajućeg, postupnog državnog udara i u kojoj se šefovi organiziranog kriminala ponovo ubijaju po ulicama.
Sve je slično devedesetima, s tim da u devedesetim Franjo Tuđman nikada ne bi dopustio uklanjanje Titove biste, ne zato što Tito nije bio zločinac (naravno da je bio i zločinac), nego zbog njegova doprinosa hrvatskoj državnosti i identitetu.
Što ovo danas temeljno razlikuje od 90tih
No, na djelu su i prepoznatljive, slijedeće temeljne razlike:Hrvatska danas živi u okviru Europske Unije i mora, barem donekle i barem nešto više od mađarskog demokratskog diktatora Viktora Orbana, prihvaćati pravila liberalne demokracije. Hrvati su, osim u ratnim razdobljima, redovito odbijali potvrditi vlast koja teži totalitarizmu. To su dobre vijesti.
Predsjednica je nasmijano pokriće za kaos
Loša je vijest da je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja uživa masovnu simptiju, zapravo tek nasmijano pokriće za rastući proustaško-kriminalni kaos u Hrvatskoj. Zna se tko je sve s raznih policijskih tjeralica, došao na njezinu inauguraciju, zna se da je Ustavni sud odlučio osloboditi Branimira Glavaša dan ili dva poslije njezine pobjede,zna se da je predsjednica Republike izravno ohrabrivala puč iz Savske, gdje je smatraju velikom heroinom.
Jasno je, naposljetku, da predsjednica Republike koja ne želi doći u Jasenovac, a želi doći u Bleiburg, izravno ugrožava Ustav Republike Hrvatske, što ga je bio potpisao predsjednik Tuđman. I Jasenovac i Bleiburg simboli su određenih tragično-zločinačkih hrvatskih politika.
Da nema Europske Unije, naše bi nove devedesete mogle biti opasnije i destruktivnije od pravih devedesetih.