Slabo ulazim u crnu kroniku, uglavnom bacim oko na naslove. Nemam ni interesa, ni želuca za detalje stravičnih ubojstava u kojima su žrtve ubodene nožem u plućno krilo, za iskrvarenja u hropcu na noćnom asfaltu, za bjesnoću željezne palice koja lomi kosti kao da su od stakla i za boksere koji raskoljuju meko tkivo sljepoočnice. To uznemiruje. Ne mogu. A ne možeš ništa ni učiniti.
Ali jutros sam pročitala cijeli tekst o slučaju iz Varaždina gdje je mladi profesor engleskog Nino Čengić nekidan ubijen kao marva zbog neke upadice o tome da treba poštivati epidemiološke mjere. Ili jer je sjeo na krivo mjesto. Ili … ma kakve veze ima zašto i poslije čega.
Od ovoga jeza klizi niz kičmu
Navukao me je naslov koji sugerira da istraga ima obilatih 15 svjedoka koji su gledali kako društvance od četvero mladih osoba od 24 do 29 godina premlaćuje Nina do same smrti. I nitko od njih nije iskoračio da zaustavi tu šokantnu predstavu. Da drekne na nasilnike. Da ih prekine i dekoncentrira pa da možda stanu.
To niz kičmu šalje puno veću koncentraciju hladne jeze nego još jedna potvrda da u soju današnjih homo sapiensa čuči ta margina sociopata koji sladostrasno uživaju čineći zlo. S tom se devijacijom unutar vrste moramo pomiriti kao, do daljnjega, i s neizlječivošću multiple skleroze.
Nikome nije učinio ništa loše
Ali nekako je još puno strašnije kad čuješ da je 15 ljudi, ako se to pokaže točnim, bilo kadro gledati kako okrutni ljudski škart udarcima dokrajčuje momka koji leži na cesti, negoli spoznaja da postoje čovječje jedinke kojima do te mjere pregori ventil da se preobraze u krvoloke.
Uostalom, taj momak Nino, u gradu Baroknih večeri i u klubu koji se zove ”Kulturana”, nikoga nije napao, nije mu ugrozio život. Nije stavio ruku na nečije dijete. Nije izvadio pištolj. Samo je nešto rekao. Zbog toga su ga jedni ubili, a drugi su poremećeno pratili radnju u kojoj smrt prvo dolazi, pa je onda već došla, kao da sjede u naturalističkom kazalištu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hladnokrvni promatrači zločinstva
Može nas malčice umiriti da su počinitelji nađeni i da su ih stavili u pritvor. Ali nekako bi volio da se u neku detenciju, u neku ogradu od normalnog ostatka svijeta, može odvesti i tih navodnih 15 hladnokrvnih gledatelja ovog zločinstva – tih građana, birača, konzervativaca i liberala, mladih osoba koje su završile neke škole, sinova i kćeri, simpatičnih susjeda koje u sumrak srećeš kako šetaju po kvartu s kudravim psom i polaznika tečaja informatike.
Da su se samo dva muškarca umiješala, pa i kakva odlučna žena, Nino bi vjerojatno ostao živ. Ali umješača nije bilo. Uspostavilo se suučesništvo brutalnosti i šutnje, poznato i iz krvave povijesti, kojoj se antički tepa da je učiteljica života.
Znam da je malo redundantno i otrcano postavljati vječna pitanja o tome tko je te slijepe promatrače mrcvarenja postavio na noge. Tko ih je odgojio. Kakvi su ih nastavnici ispitivali gradivo u učionicama s lipom pod prozorom i tko ih je takve zaposlio. Ali sigurno nije dosta, nije dovoljno i nije rješenje osuditi i odložiti u zatvor ove koji su Nina zatukli i ostavili da izdahne. Morala bi postojati neka kazna za gledanje. Nešto za to. A toga, naravno, nema. Zato i dalje neću čitati crnu kroniku. A čemu?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jesmo li stvarno postali društvo u kojem građani promatraju brutalno ubojstvo i samo šute?
Da su se samo dva muškarca umiješala, pa i kakva odlučna žena, profesor iz Varaždina bi vjerojatno ostao živ. Ali umješača nije bilo
Znam da je malo redundantno i otrcano postavljati vječna pitanja o tome tko je te slijepe promatrače mrcvarenja postavio na noge. Ali sigurno nije dosta, nije dovoljno i nije rješenje osuditi i odložiti u zatvor ove koji su Nina zatukli i ostavili da izdahne. Morala bi postojati neka kazna za gledanje
Slabo ulazim u crnu kroniku, uglavnom bacim oko na naslove. Nemam ni interesa, ni želuca za detalje stravičnih ubojstava u kojima su žrtve ubodene nožem u plućno krilo, za iskrvarenja u hropcu na noćnom asfaltu, za bjesnoću željezne palice koja lomi kosti kao da su od stakla i za boksere koji raskoljuju meko tkivo sljepoočnice. To uznemiruje. Ne mogu. A ne možeš ništa ni učiniti.
Ali jutros sam pročitala cijeli tekst o slučaju iz Varaždina gdje je mladi profesor engleskog Nino Čengić nekidan ubijen kao marva zbog neke upadice o tome da treba poštivati epidemiološke mjere. Ili jer je sjeo na krivo mjesto. Ili … ma kakve veze ima zašto i poslije čega.
Od ovoga jeza klizi niz kičmu
Navukao me je naslov koji sugerira da istraga ima obilatih 15 svjedoka koji su gledali kako društvance od četvero mladih osoba od 24 do 29 godina premlaćuje Nina do same smrti. I nitko od njih nije iskoračio da zaustavi tu šokantnu predstavu. Da drekne na nasilnike. Da ih prekine i dekoncentrira pa da možda stanu.
To niz kičmu šalje puno veću koncentraciju hladne jeze nego još jedna potvrda da u soju današnjih homo sapiensa čuči ta margina sociopata koji sladostrasno uživaju čineći zlo. S tom se devijacijom unutar vrste moramo pomiriti kao, do daljnjega, i s neizlječivošću multiple skleroze.
Nikome nije učinio ništa loše
Ali nekako je još puno strašnije kad čuješ da je 15 ljudi, ako se to pokaže točnim, bilo kadro gledati kako okrutni ljudski škart udarcima dokrajčuje momka koji leži na cesti, negoli spoznaja da postoje čovječje jedinke kojima do te mjere pregori ventil da se preobraze u krvoloke.
Uostalom, taj momak Nino, u gradu Baroknih večeri i u klubu koji se zove ”Kulturana”, nikoga nije napao, nije mu ugrozio život. Nije stavio ruku na nečije dijete. Nije izvadio pištolj. Samo je nešto rekao. Zbog toga su ga jedni ubili, a drugi su poremećeno pratili radnju u kojoj smrt prvo dolazi, pa je onda već došla, kao da sjede u naturalističkom kazalištu.
Hladnokrvni promatrači zločinstva
Može nas malčice umiriti da su počinitelji nađeni i da su ih stavili u pritvor. Ali nekako bi volio da se u neku detenciju, u neku ogradu od normalnog ostatka svijeta, može odvesti i tih navodnih 15 hladnokrvnih gledatelja ovog zločinstva – tih građana, birača, konzervativaca i liberala, mladih osoba koje su završile neke škole, sinova i kćeri, simpatičnih susjeda koje u sumrak srećeš kako šetaju po kvartu s kudravim psom i polaznika tečaja informatike.
Da su se samo dva muškarca umiješala, pa i kakva odlučna žena, Nino bi vjerojatno ostao živ. Ali umješača nije bilo. Uspostavilo se suučesništvo brutalnosti i šutnje, poznato i iz krvave povijesti, kojoj se antički tepa da je učiteljica života.
Znam da je malo redundantno i otrcano postavljati vječna pitanja o tome tko je te slijepe promatrače mrcvarenja postavio na noge. Tko ih je odgojio. Kakvi su ih nastavnici ispitivali gradivo u učionicama s lipom pod prozorom i tko ih je takve zaposlio. Ali sigurno nije dosta, nije dovoljno i nije rješenje osuditi i odložiti u zatvor ove koji su Nina zatukli i ostavili da izdahne. Morala bi postojati neka kazna za gledanje. Nešto za to. A toga, naravno, nema. Zato i dalje neću čitati crnu kroniku. A čemu?