Ime je, jednostavno, pogrešno. Republika Hrvatska se ne zove onako kako bi trebala, kako bi bilo daleko prikladnije i preciznije. Dakle, ako se želimo doista uskladiti sa stvarnošću, u svim službenim zapisima trebalo bi obrisati “Republika Hrvatska” i upisati jedino moguće, pravo ime države u kojoj živimo.
Nije ovdje problem, da se razumijemo, što državni dužnosnici pri seljenju zbog posla u grad u kojem inače ne žive imaju pravo na privremeno stambeno zbrinjavanje – to je posvuda uobičajeno pravo kojim se želi spriječiti da se državnom politikom mogu baviti samo oni koji žive u glavnom gradu. Problem, dakle, nije u Uredbi. Problem je u Republici Hrvatskoj.
Vrlo slučajna država
Naime, priča o Uredbi iz 2013. godine na osnovu koje državni dužnosnici dobivaju pravo na korištenje stanova u vlasništvu države tipična je priča o slučajnoj državi, zemlji koja nekako živu glavu jedva drži iznad vode u valovima improvizacije, ignorancije i nerada. Jasno, u nesređenom i slučajnom sustavu lakše se lovi u mutnom, ali dojam je da u ovoj priči čak ni to nije glavni motiv, već se jednostavno radi o kompletnom nedostatku odgovornosti i sposobnosti za elementarno obnašanje povjerenih dužnosti.
A kompletan nedostatak odgovornosti i sposobnosti, zamijenjen ignorancijom i improvizacijom zvuči tako poznato, zar ne? Jednostavno iskače iz katastrofalnog broja mrtvih u pandemiji Covida-19 ili broja obnovljenih kuća nakon potresa na Baniji i u Zagrebu kojem će, evo, još malo i druga godišnjica.
Uredba koja ne postoji
Što je, onda, problem s tom Uredbom o mjerilima i kriterijima dodjele na korištenje nekretnina za potrebe tijela državne uprave ili drugih tijela korisnika državnog proračuna te drugih osoba, odnosno, državom ranije poznatom kao Republika Hrvatska?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Za početak, uredba koja je bila glavni sporedni lik u aferama Marija Banožića i Zvonimira Frke-Petešića, zapravo, ne postoji. Odnosno, dokument na osnovu kojeg su iz Vlade objašnjavali kako ministar obrane i predstojnik Ureda premijera imaju pravo na korištenje stanova od 90 plus kvadrata u centru Zagreba – ne vrijedi. Stavljen je izvan snage u listopadu 2018. godine drugom uredbom o raspolaganju državnim nekretninama koje je tad donesena.
Ajatolasi improvizacije
U toj, novoj uredbi se, međutim, ne govori se o stanovima za dužnosnike, već samo o poslovnim prostorima u vlasništvu države, što je korisnike stanova dovelo u potencijalni vakuum. No, Vlada je, nema straha, po Zakonu o upravljanju državnom imovinom izglasanom samo četiri mjeseca ranije (lipanj 2018. godine) – imala donijeti novu Uredbu kojom će se urediti priča o državnim dužnosnicima i stanovima.
Eno te obaveze i danas ponosno zapisane u drugom stavku članka 49. Zakona o upravljanju državnom imovinom. Nove Uredbe, međutim, nema. A danas je 2022. godina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ajatolasi improvizacije iz Banskih dvora, međutim, i dalje primjenjuju Uredbu o mjerilima i kriterijima (…) iz 2013. godine, kao da nikad nije stavljena izvan snage. Jer je, valjda, to lakše nego odraditi svoju manje-više rutinsku zakonsku obavezu.
Zombi s greškom
A to još nije sve. U samoj zombi (ukinuta, ali i dalje tumara bespućima pravnog sustava i stambenim kvadratima u vlasništvu države) Uredbi donesenoj prije skoro devet godina, naime, stoji kako pravo na korištenje državnog stana nemaju oni sa stambenim prostorom (u najmu ili vlasništvu) u mjestu obavljanja dužnosti. Ili u mjestu udaljenom više od 50 kilometara od mjesta obavljanja dužnosti.
Prethodne rečenice valja pročitati pažljivo (evo i linka, članak 15.). Vrlo pažljivo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dakle: državni dužnosnik zaposlen u, recimo, u Zagrebu koji ima svoju kuću ili stan u mjestu koje je udaljeno od Zagreba više (još jednom – više!) od 50 kilometara – ne može dobiti na korištenje državni stan u glavnom gradu. Doslovnom primjenom propisa, ako ćemo ih se, je li, držati kao pijan plota, Mario Banožić bi morao vratiti državni stan u centru Zagreba jer ima stan u Vinkovcima. Kao i svi ostali sa stambenim nekretninama više od 50 kilometara izvan glavnog grada.
Pogreška koju nitko nije primjetio
Jasno je da se radi o pogrešci. O tome da je u članku 15. trebalo pisati manje od 50 kilometara, a ne više. Ali, evo, skoro će devet godina od njenog donošenja, a da ama baš nitko nije, očito, dovoljno pažljivo pročitao što, kvragu, doista piše u propisu po kojem se na korištenje dijele skupocjeni stanovi u centru glavnog grada.
Doduše, uredba s krucijalnom pogreškom je ionako stavljena izvan snage prije skoro pet godina. Iako se, eto, još primjenjuje. I to ne baš doslovno. Ukratko, dragi građani Uredbe o mjerilima i kriterijima dodjele na korištenje nekretnina za potrebe tijela državne uprave ili drugih tijela korisnika državnog proračuna te drugih osoba – ugodan vam vikend.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Još detalj. Uredba po kojoj dužnosnici dobivaju stanove nije na snazi već 5 godina, a sadrži i urnebesnu pogrešku
Priča o uredbi o stanovima dužnosnika bizarna je, urnebesna i tužna priča o Republici Hrvatskoj
Nije ovdje problem, da se razumijemo, što državni dužnosnici pri seljenju zbog posla u grad u kojem inače ne žive imaju pravo na privremeno stambeno zbrinjavanje – to je posvuda uobičajeno pravo kojim se želi spriječiti da se državnom politikom mogu baviti samo oni koji žive u glavnom gradu. Problem, dakle, nije u Uredbi. Problem je u Republici Hrvatskoj
Ime je, jednostavno, pogrešno. Republika Hrvatska se ne zove onako kako bi trebala, kako bi bilo daleko prikladnije i preciznije. Dakle, ako se želimo doista uskladiti sa stvarnošću, u svim službenim zapisima trebalo bi obrisati “Republika Hrvatska” i upisati jedino moguće, pravo ime države u kojoj živimo.
Kako koje ime? Pa koje drugo nego: Uredba o mjerilima i kriterijima dodjele na korištenje nekretnina za potrebe tijela državne uprave ili drugih tijela korisnika državnog proračuna te drugih osoba.
Nije ovdje problem, da se razumijemo, što državni dužnosnici pri seljenju zbog posla u grad u kojem inače ne žive imaju pravo na privremeno stambeno zbrinjavanje – to je posvuda uobičajeno pravo kojim se želi spriječiti da se državnom politikom mogu baviti samo oni koji žive u glavnom gradu. Problem, dakle, nije u Uredbi. Problem je u Republici Hrvatskoj.
Vrlo slučajna država
Naime, priča o Uredbi iz 2013. godine na osnovu koje državni dužnosnici dobivaju pravo na korištenje stanova u vlasništvu države tipična je priča o slučajnoj državi, zemlji koja nekako živu glavu jedva drži iznad vode u valovima improvizacije, ignorancije i nerada. Jasno, u nesređenom i slučajnom sustavu lakše se lovi u mutnom, ali dojam je da u ovoj priči čak ni to nije glavni motiv, već se jednostavno radi o kompletnom nedostatku odgovornosti i sposobnosti za elementarno obnašanje povjerenih dužnosti.
A kompletan nedostatak odgovornosti i sposobnosti, zamijenjen ignorancijom i improvizacijom zvuči tako poznato, zar ne? Jednostavno iskače iz katastrofalnog broja mrtvih u pandemiji Covida-19 ili broja obnovljenih kuća nakon potresa na Baniji i u Zagrebu kojem će, evo, još malo i druga godišnjica.
Uredba koja ne postoji
Što je, onda, problem s tom Uredbom o mjerilima i kriterijima dodjele na korištenje nekretnina za potrebe tijela državne uprave ili drugih tijela korisnika državnog proračuna te drugih osoba, odnosno, državom ranije poznatom kao Republika Hrvatska?
Za početak, uredba koja je bila glavni sporedni lik u aferama Marija Banožića i Zvonimira Frke-Petešića, zapravo, ne postoji. Odnosno, dokument na osnovu kojeg su iz Vlade objašnjavali kako ministar obrane i predstojnik Ureda premijera imaju pravo na korištenje stanova od 90 plus kvadrata u centru Zagreba – ne vrijedi. Stavljen je izvan snage u listopadu 2018. godine drugom uredbom o raspolaganju državnim nekretninama koje je tad donesena.
Ajatolasi improvizacije
U toj, novoj uredbi se, međutim, ne govori se o stanovima za dužnosnike, već samo o poslovnim prostorima u vlasništvu države, što je korisnike stanova dovelo u potencijalni vakuum. No, Vlada je, nema straha, po Zakonu o upravljanju državnom imovinom izglasanom samo četiri mjeseca ranije (lipanj 2018. godine) – imala donijeti novu Uredbu kojom će se urediti priča o državnim dužnosnicima i stanovima.
Eno te obaveze i danas ponosno zapisane u drugom stavku članka 49. Zakona o upravljanju državnom imovinom. Nove Uredbe, međutim, nema. A danas je 2022. godina.
Ajatolasi improvizacije iz Banskih dvora, međutim, i dalje primjenjuju Uredbu o mjerilima i kriterijima (…) iz 2013. godine, kao da nikad nije stavljena izvan snage. Jer je, valjda, to lakše nego odraditi svoju manje-više rutinsku zakonsku obavezu.
Zombi s greškom
A to još nije sve. U samoj zombi (ukinuta, ali i dalje tumara bespućima pravnog sustava i stambenim kvadratima u vlasništvu države) Uredbi donesenoj prije skoro devet godina, naime, stoji kako pravo na korištenje državnog stana nemaju oni sa stambenim prostorom (u najmu ili vlasništvu) u mjestu obavljanja dužnosti. Ili u mjestu udaljenom više od 50 kilometara od mjesta obavljanja dužnosti.
Prethodne rečenice valja pročitati pažljivo (evo i linka, članak 15.). Vrlo pažljivo.
Dakle: državni dužnosnik zaposlen u, recimo, u Zagrebu koji ima svoju kuću ili stan u mjestu koje je udaljeno od Zagreba više (još jednom – više!) od 50 kilometara – ne može dobiti na korištenje državni stan u glavnom gradu. Doslovnom primjenom propisa, ako ćemo ih se, je li, držati kao pijan plota, Mario Banožić bi morao vratiti državni stan u centru Zagreba jer ima stan u Vinkovcima. Kao i svi ostali sa stambenim nekretninama više od 50 kilometara izvan glavnog grada.
Pogreška koju nitko nije primjetio
Jasno je da se radi o pogrešci. O tome da je u članku 15. trebalo pisati manje od 50 kilometara, a ne više. Ali, evo, skoro će devet godina od njenog donošenja, a da ama baš nitko nije, očito, dovoljno pažljivo pročitao što, kvragu, doista piše u propisu po kojem se na korištenje dijele skupocjeni stanovi u centru glavnog grada.
Doduše, uredba s krucijalnom pogreškom je ionako stavljena izvan snage prije skoro pet godina. Iako se, eto, još primjenjuje. I to ne baš doslovno. Ukratko, dragi građani Uredbe o mjerilima i kriterijima dodjele na korištenje nekretnina za potrebe tijela državne uprave ili drugih tijela korisnika državnog proračuna te drugih osoba – ugodan vam vikend.