Josip Manolić: Tuđman je davno proveo lustraciju. Oni koji traže novu, nisu ga razumjeli
Uoči izlaska nove eksplozivne knjige, jedan od čelnih ljudi devedesetih iznosi dosta zanimljiva tumačenja predsjedničinih poteza i poglede na lustraciju, koju je, tvrdi, Tuđman odavno proveo
Josip Manolić, jedan od najbližih suradnika prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, završava posljednju redakturu drugog dijela svojih memoara, opsežnog rukopisa naslovljenog ‘Obavještajni rad i domovina’. Knjiga, koja će imati više od 400 stranica i bit će nastavak prvog memoarskog sveska ‘Politika i domovina’, iz tiska bi trebala izaći potkraj ožujka. Josip Manolić kaže kako bi volio da to bude i ranije. Nije spominjao datum, ali možda je želio dva događaja spojiti u jedan: izlazak drugog toma memoara s 96. rođendanom, koji će obilježiti 22. ožujka.
S čovjekom koji je značajan dio života proveo u obavještajnim službama bivše države te sudjelovao u stvaranju tajnih službi samostalne Hrvatske (od 1991. do 1993. bio je šef Ureda za zaštitu ustavnoga poretka, tijela koje je koordiniralo rad svih hrvatskih tajnih službi), o čemu, među ostalim, govori i drugi svezak memoara, razgovaramo u njegovoj vili u Nazorovoj, a tema nam je bila i neobična situacija nastala potpisom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović na razrješenje šefa SOA-e Dragana Lozančića.
Nema državne tajne
U vrijeme našeg razgovora, u utorak prijepodne (prošlog tjedna, op. ur.), premijer Tihomir Orešković još nije supotpisao Lozančićevo razrješenje.
Kako se ključni razlog zahtjeva za Lozančićevom smjenom povezuje sa činjenicom da je SOA, prisluškujući Zdravka Mamića, snimila i njegove razgovore s predsjednicom Republike, o čemu ona, navodno, nije bila odmah obaviještena pa je zbog toga izgubila povjerenje u šefa SOA-e, Manolić o tome ima zanimljiv stav. Misli, naime, da bi u interesu javnosti trebalo obznaniti sadržaj tih razgovora.
“Tu se više ne radi o državnoj tajni nego o mnogo važnijoj stvari: jesu li se akteri u komunikaciji, koja više nije tajna, ogriješili o hrvatske zakone. Predsjednica nije izvan zakona, štoviše, ona je čuvar najviših vrijednosti našeg društva, iskazanih kroz poštivanje Ustava. Ako je njihov razgovor bio neprimjeren, ako se odnosio na bilo kakav zahtjev gospodina Mamića, onda se za to moraju snositi posljedice.”
No, Manolić dodaje nešto još zanimljivije: nije problem što je taj razgovor snimila SOA. Problem je što su ga nadzirale i pratile i druge službe, a to je onda, kaže, vrlo osjetljivo sigurnosno pitanje, koje nadilazi naše lokalne okvire. “U slučaju smjene nekih dužnosnika u prošlosti”, pojašnjava Manolić, “strane službe dostavile su nam snimke njihovih razgovora koje mi nismo imali. I znam koliko je to neugodna situacija”.
Tajne službe trebaju novi protokol jer predsjednica ne bi trebala poruke o smjeni slati preko medija. Manolić je kategoričan: ‘Takav postupak predsjednice apsolutno je nedopustiv’
Kad je u pitanju Lozančićeva sudbina, Manolić je vrlo odriješit. Da je sada ono što je bio od kolovoza 1990. do srpnja 1991., kada je obnašao funkciju predsjednika Vlade, odnosno da je danas na mjestu premijera Oreškovića, istog bi trenutka proveo svestranu istragu o navodima predsjednice i ovisno o rezultatima istrage potpisao ili odbio odluku o Lozančićevu razrješenju. “Kriv ili ne, on ne uživa povjerenje jedne strane i tu je za mene kraj priče”, kaže.
U obavještajnoj zajednici cijeli se sustav temelji na povjerenju. Nije istina ono što je istina, nego je istina ono u što vjerujemo da je istina. No, Manolić je zagovornik postojanja protokola kojim bi bio propisan način postupanja u osjetljivim situacijama kakva se sada događa sa šefom SOA-e Lozančićem. To bi, tvrdi, onemogućilo situacije u kojima predsjednik države putem medija šalje poruku osobi na čelu tajnih službi da više ne uživa povjerenje i da će biti smijenjena. Manolić je kategoričan: “Takav postupak predsjednice je nedopustiv”.
Manolić, koji više od pola stoljeća dobro poznaje obavještajne sustave kako bivše države, tako i samostalne Hrvatske, kaže da je kadroviranje u tajnim službama uvijek praćeno prijeporima političkih elita. To se posebno događa kada traje specifičan politički rat, koji građani prepoznaju kao nastojanje da se obavještajni sustav koristi za zaštitu određenih stranačkih ciljeva.
“Službe ne bi smjele biti usmjeravane na takve ciljeve, a jedina obrana od toga jest profesionalizam temeljen na Ustavu i jasnim zakonima onih koji u službama rade. Ne toliko nadzor nad njima”, kaže Manolić. Upitan kako gleda na potrebu nadzora tajnih službi i ulogu saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, Manolić kaže da važnost tog parlamentarnog tijela nije moguće poricati.
Zabrinjavajući nadzor
Ono je, tvrdi, važan instrument kontrole rada tajnih službi, neovisno tko bio na njegovu čelu i neovisno o političkoj poziciji te osobe. “U uzavreloj političkoj situaciji, u ozračju koje prožima sve dijelove društva, poigravanje, nezrelost u postupanju i neznanje, najveći su neprijatelj nacionalne sigurnosti”, objašnjava Manolić i dodaje kako sadašnji sastav tog saborskog odbora barem djelomično jamči sigurnost obavještajnog miljea, kako civilnog, tako i vojnog.
Odsutnost nadzora nad obavještajnim službama Manolić smatra ”zabrinjavajućim”, mada ne misli da se u tajnim službama događa nešto neprofesionalno ili opasno za nacionalnu sigurnost. Ima mjesta sumnji na prigovore da su tajne službe posljednjih godina štitile pojedine kriminalne skupine.
U slučaju predsjednice i Mamića ne radi se o državnoj tajni, nego o nečemu mnogo važnijem: jesu li se akteri u komunikaciji ogriješili o zakone. Predsjednica nije iznad zakona. Dapače, čuvarica je najviših vrijednosti. Ako je razgovor bio neprimjeren, ako se odnosio na bilo kakav zahtjev gospodina Mamića, moraju se snositi posljedice za to
“U određenom razdoblju bilo je situacija da su pojedinci iz obavještajne zajednice imali doticaj s kriminalnim krugovima. Služba je velik sustav, informacije dolaze s različitih strana. Kontakata obavještajne zajednice i kriminalnih skupina uvijek će biti, jer je to najbolji način informiranja o onome što te kriminalne skupine rade. A što se pak tiče ‘zaštite’ takvih skupina, upitna je okolnost: što su politička i sudsko-represivna tijela poduzela oko onoga na što su službe upozoravale? Iz nekih konkretnih situacija skloniji sam vjerovati da je riječ o ‘drugoj stepenici’ zaštite, koja se neopravdano pripisuje tajnim službama.”
Manolić je nesumnjivo, barem do njihova političkog razlaza 1994., bio čovjek od najvećeg povjerenja Franje Tuđmana. Nisu bili samo dobri susjedi iz Nazorove, nego su dijelili bliske političke i svjetonazorske stavove. Obojica su bili sudionici narodnooslobodilačke borbe, a nakon završetka Drugog svjetskog rata i jedan i drugi obnašali su važne funkcije u tadašnjoj državi: Tuđman u vojsci, Manolić u policiji i tajnim službama.
Teza pomirbe
Jedno su vrijeme dijelili i istu disidentsku sudbinu, a ta sudbina ih je i spojila: u vrijeme Hrvatskog proljeća početkom sedamdesetih prošlog stoljeća Manolić upoznaje Tuđmana, a dvadesetak godina kasnije s njim i skupinom barakaša osnovat će Hrvatsku demokratsku zajednicu. Nakon pobjede HDZ-a na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj 1990., bio je drugi čovjek tadašnje Hrvatske, još uvijek u sastavu Jugoslavije: Manolić je bio potpredsjednik republičkog Predsjedništva, na čijem je čelu bio Tuđman.
Teško da u ovom trenutku postoji osoba koja bolje od Manolića može objasniti zašto je Tuđman, nakon sloma jednopartijskog socijalističkog sustava, za razliku od nekih drugih država, odbio ideju o provođenju lustracije, koja sada, nakon više od 25 godina, ponovno postaje aktualna. Manolićev odgovor više je nego zanimljiv: “Tuđmanova ideja o pomirbi bila je svojevrsna lustracija, a oni koji danas, nakon četvrt stoljeća, govore o potrebi lustracije, ne razumiju ono o čemu pričaju”.
“Tuđman je najjasnije izrazio politiku pomirbe. Hrvatska politička emigracija potkraj osamdesetih počela je napuštati ideju o nasilnom rušenju tadašnjeg sustava. Prevladale su ideje da je najvažnije stvoriti suverenu hrvatsku državu, pa imala ona i predznak socijalistička”, objašnjava Josip Manolić.
“To su bile točke koje su zbližile i usmjerile naš unutarnji razvoj prema demokraciji – težnje ljudi u emigraciji koji su u tome vidjeli rješenje za vlastiti opstanak i djelomično ostvarenje ciljeva države za koje su se oni borili. Ta politika pomirbe, za razliku od drugih političkih grupacija u Hrvatskoj, iznijela je Tuđmana na političku površinu. Teza pomirbe bila je toliko široka da je ostao samo mali broj onih, rekao bih ekstremista, koji nisu željeli pomirbu s komunistima, kako su sve nas u Hrvatskoj zvali. I sada dolazi nova generacija koja poteže pitanje lustracije komunista.
Upravo politika pomirbe, za razliku od drugih političkih grupacija u Hrvatskoj, iznijela je Tuđmana na političku površinu. Ostao je mali broj ekstremista koji nisu željeli pomirbu s komunistima, kako je emigracija zvala sve nas ovdje. I sada nova generacija želi lustrirati komuniste. A Tuđman je na to davno već odgovorio
A Tuđman je svojom politikom pomirbe na to već davno odgovorio. Pomirba je najznačajniji čin koji je hrvatski narod doživio poslije Drugog svjetskog rata. Zbog toga su promašeni svi zahtjevi o lustraciji, o nekakvom čišćenju, jer je politikom pomirbe završeno najkrupnije pitanje lustracije i to na najdemokratskiji način; nikakve komisije ni sudovi nikada je ne bi mogli provesti tako široko kako je to činio Tuđman”, opisuje Manolić Tuđmanovo viđenje lustracije.
Manolić, čija su sjećanja unatoč respektabilnoj životnoj dobi svježa, a zaključci koje iz njih izvodi jasni i logični, kaže da svatko tko je pomnije pratio razdoblje s početka devedesetih, kada je provođena politika pomirbe, zna da tada nije bilo nekih drukčijih zahtjeva za lustracijom. Ponovne zahtjeve za lustracijom Manolić zato vidi kao pokušaj jedne nove generacije nezadovoljnika, djece i unuka gubitnika Drugog svjetskog rata, koji su obiteljski vezani uz njih i koji lustracijom žele nametnuti onakvu Hrvatsku kakvom je oni iz svoje perspektive vide.
Sadržaj novih memoara
Oni nas, pojašnjava Manolić, guraju u nove podjele, a ne prema jačanju već ostvarene pomirbe provedene devedesetih. Pomirba je bila snažna brana protiv svih onih koji su željeli razjediniti hrvatski narod i na nacionalnoj neslozi ostvarivati svoje interese i uzimanje plijena.
Kažemo Manoliću, dok dugo razgovaramo u njegovu domu na Tuškancu, u kojem su se, kao i onom susjednom Tuđmanovom, prelamale i ukrštale smjernice novije hrvatske povijesti, kako zagovornici lustracije tvrde da su svih ovih godina, bez obzira na višestranačje, Domovinski rat i smjenu političkih generacija, UDBA i KOS i dalje upravljali Hrvatskom te da je baš zbog toga lustracija nužna. Manolić odmahuje rukom.
“Ta priča o UDBA-i i KOS-u također se izgubila u pomirbi”, kaže. “Obavještajci i špijuni među prvima su se ‘prešaltali’ i prihvatili Tuđmanovu politiku pomirbe, bili su podržavatelji i nositelji te politike, svjesni da samo ona može spriječiti daljnja ubijanja s jedne i druge strane. I jednima i drugima toga je bilo dosta. Zato je današnji zahtjev za lustracijom potpuni promašaj. Jer ona ne bi bila demokratska i svela bi se na kojekakve kvazisudove i kvazikomisije.”
Naš razgovor skliznuo je u sadržaj njegove nove knjige, drugog toma memoara koji uskoro izlazi iz tiska.
Titov odnos s Tuđmanom
Već na kraju prvog dao je niz intrigantnih natuknica koje su izazvale znatiželju javnosti, a sada, kada taj sadržaj bude i objavljen, sasvim će sigurno izazvati mnoge reakcije, polemike pa i prijepore. I sam naslov drugog dijela memoarske knjige: ‘Obavještajni rad i domovina’, dovoljno je intrigantan, no poglavlje pod nazivom ‘Dr. Franjo Tuđman – politički ili obavještajni projekt’, u kojem je i dio naslovljen ‘Je li Franjo Tuđman bio suradnik jugoslavenske obavještajne službe UDBA-e ili KOS-a?’, toliko je eksplozivan da Manolića pitamo o sadržaju. Odgovara vrlo šturo, vjerojatno kako bi dodatno zaintrigirao sve one koji s nestrpljenjem čekaju izlazak njegove knjige.
“Iz analize Tuđmanova političkog djelovanja, posebno njegove uloge kada je nakon Drugog svjetskog rata radio u jugoslavenskom Ministarstvu obrane pa do umirovljenja šezdesetih godina prošlog stoljeća”, razvija Manolić svoju intrigantnu tezu, “jasno je kako je on snažno zastupao ideju o veličini i ulozi partizanskog pokreta u Hrvatskoj u odnosu na druge dijelove Jugoslavije.
Poznate su njegove polemike s generalom Velimirom Terzićem, koji je s velikosrpskih pozicija omalovažavao ulogu hrvatskog antifašističkog pokreta, koji je za razliku od drugih prostora Jugoslavije imao najsnažniju vojsku u partizanskim divizijama i korpusima.
Tuđmanovo djelovanje, od organiziranja partizanskog pokreta u Zagorju do povratka iz Beograda u Hrvatsku šezdesetih godina, izgradilo ga je u obrazovanog, vojno i politički formiranog čovjeka koji može biti na čelu jednog snažnog pokreta za stvaranje suverene hrvatske države. Pitao sam se, kada je do toga došlo, je li Tuđman to mogao sam, bez ičijeg oslonca i zaključio da je iza toga morao stajati Tito.
Manolić uzima dulju stanku, svjestan da će ta teza naići na paljbu onih koji će odmah uskočiti s pitanjem: a nije li Tito progonio Tuđmana i nakon sloma Hrvatskog proljeća izvrgnuo ga sudskom procesu?
Da, kaže Manolić, ali treba se sjetiti i Titove rečenice: “Tuđmanu ne pakirati”, koju je često, kad je već bio predsjednik Hrvatske, Tuđman znao spominjati. Tito je mislio: kaznit ću Tuđmana zbog disidentstva u koje se upustio nakon umirovljenja, ali neću dopustiti da mu pakiraju i onemoguće ga u ostvarenju njegova projekta samostalne hrvatske države.
Sukob s Gojkom Šuškom
A poznata je i izjava Edvarda Kardelja iz vremena kada je polemika Tuđmana i generala Trezića bila na vrhuncu. Kardelj je tada rekao: “Nama je ta polemika potrebna kako velikosrpska politika ne bi veličala svoj angažman u oslobodilačkom ratu i poslijeratnoj izgradnji Jugoslavije”.
S obzirom na prijepore, pa i žestoke političke sukobe koje je Josip Manolić imao s Gojkom Šuškom u vrijeme dok je prvi bio predsjednik Županijskog doma Sabora Republike Hrvatske, a drugi ministar obrane, što je ubrzo dovelo i do političkog razlaza Tuđmana i Manolića, pitamo našeg sugovornika što se krije u njegovoj memoarskoj knjizi pod natuknicom: ‘Tko je emigrant Gojko Šušak’?
Opet dulja stanka i prilično neočekivan odgovor: “Šuška se definiralo kao ekstremnog emigranta koji je djelovao u Kanadi. Međutim, Šušak je bio jedan od prvih koji je u Kanadi dao snažnu podršku Tuđmanovoj inicijativi pomirbe.
Tako kada o njemu govorimo moramo priznati i tu njegovu ulogu, podršku procesu pomirbe, ujedinjenju hrvatskih snaga da se mogu oduprijeti svakom neprijatelju. Vodio sam 1991. peteročlano hrvatsko izaslanstvo u posjet Americi i Kanadi u kojem je bio i Šušak.
Nesuglasice oko Bosne
Kako je poznavao našu emigraciju, ali i prilike u SAD-u i Kanadi bolje nego itko od nas, bio je jedan od najaktivnijih na tom putu i na mene je ostavio snažan dojam. Kasnije, kada je postao ministar obrane, nismo imali nekih izraženijih sukoba, mada su neki njegovi potezi, naročito prema Bosni i Hercegovini bili suprotni politici koju smo provodili.
Naša politika, politika predsjednika Tuđmana, bila je cjelovita BiH, a Šuškova da barem malo otkinemo od te države, od Hercegovine, ili makar samo onaj dio njemu bliske Hercegovine. Tu smo se sukobili, jer bilo je nemoguće sačuvati BiH a istodobno otkidati dijelove njena teritorija. Tako je došlo do sukoba s muslimanima, u čemu je Šušak imao najveću, dakako, negativnu ulogu.
Na jednom užem sastanku kod Tuđmana, kad je taj sukob eskalirao, Šušak je, misleći na mene i Stipu Mesića, upitao koliko politika prema Bosni i Hercegovini imamo i tko će za te politike odgovarati. Tuđmanova kolebljivost i neodlučnost, ali i njegova nesnošljivost prema Aliji Izetbegoviću, koja je datirala još iz vremena Jugoslavije, a čije korijene nikada nisam saznao, omogućili su Šuškovu prevagu. Jednom sam zgodom, zajedno s Tuđmanom, bio na razgovoru kod kardinala Franje Kuharića kada je Tuđmanu rekao da je odgovoran – nije upotrijebio riječ kriv nego odgovoran – što nije spriječio hrvatsko-muslimanski sukob u BiH, jer je taj sukob, smatrao je kardinal Kuharić, dugoročno išao na štetu Hrvata u BiH, a posljedično i na štetu Hrvatske.”
Atentat na Miloševića
Iako smo dobrano prekoračili dogovoreni vremenski okvir, pitamo na kraju Manolića o još jednoj intrigantnoj temi drugog dijela njegovih memoara, onog naslovljenog ‘Hrvatske službe upetljane u pripremu atentata na Miloševića‘. Za ovu priliku Manolić kaže tek sljedeće:
“U toj priči mi nismo bili glavni akteri. Bio je to plan bosanskih tajnih službi, a naše su, samo neki njeni dijelovi, na određen način imale u tome udjela, sve dok Milošević nije osjetio da se nešto sprema pa je prosvjedovao kod Tuđmana. Kad sam se u to vrijeme sreo s Radovanom Karadžićem u Grazu, dobio sam zadatak da mu prenesem kako naše službe ne sudjeluju u organiziranju atentata na Miloševića, na što je on rekao: ‘Mi smo o tome već obaviješteni’.
Nisam ga pitao kako i kojim kanalima. Ali pokušaj atentata na Miloševića ipak se dogodio kada je eksplodirala guma na vozilu u kojem se nalazio. Bila je to poruka da postoje i snage koje ga ne žele kao vođu.”
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 27. veljače 2016.