Komentari

Juričan: gledam sjednicu HDZ-a i Plenkovića s tim nakupinama. Mi njega zapravo žalimo, jer imamo stochkolmski sindrom

Novi nastavak kolumne Jedna fotka jedna priča

FOTO: Telegram ilustracija

S druge strane Plenkovića je Tomo Medved. Reklo bi se da je on intelektualno potkapacitirana osoba, što se najočitije vidi prema subnorovskim priopćenjima koje svako malo šiba njegovo ministarstvo. Te živčane papazjanije o domovini, ugrozi i državnim neprijateljima zaslužuju jednu malu socio-kulturološku studiju. Dajem mu bod što je takav potkapacitiran uzeo na sebe titulu potpredsjednika Vlade

Kupio sam jučer bateriju za vagu, ona stara je otišla prije tri mjeseca. Znao sam da je otišla i svaki dan sam potiskivao informaciju da trebam kupiti novu. Lažem. Sjetio bih se jednom tjedno i obično bih odmahnuo rukom. Prije nego što sam stao na vagu krenuo sam otrčati krug oko dva savska mosta. Mislim, htio sam otrčati, ali počela je kiša pa mi je to bio izgovor da otrčim samo pola od planiranog.

Na vagu sam stao kao boksači iz superteške kategorije – gol, jer svaka je deka bitna. Nisam se ni trebao vagati, jer mi je već predinfarktno stanje na trčanju govorilo da ne bu dobro. Dajem si bod što priznajem da sam se usvinjio.

Da se poravnam, skidam s police moj kokain: zbornik “HDZ – od osnivanja do Prvog Općeg sabora. Od veljače 1989. do 25. veljače 1990. Dokumenti.” Tako se zaista zove, u slovo, taj lijepo ukoričeni zbornik na koji sam se navukao. I tamo lijepo piše kako je Tuđman imao zabranu javnog, političkog djelovanja i nije mogao biti jedan od osnivača HDZ-a. Zahtjev za upis HDZ-a u Registar društvenih organizacija od 27. lipnja 1989. potpisuje Josip Manolić i uz njega se navodi još 10 osnivača, među kojima nije Tuđman. Okrutna je bila ta 1989. prema Franji Tuđmanu! Državi se nije žurilo, rješenje o upisu izdano je tek sedam mjeseci kasnije, 25. siječnja 1990.

Kako me poklopio ministar Marić

I gledam sad na Twitteru kako se taj neosnivač HDZ-a nadvio nad Predsjedništvo, Nacionalno vijeće i Klub HDZ-a. Četiri su dana prije Božića pa se diskutira o Covidu i dolasku cjepiva.

Capakovo sjedenje na cjepivu i potresi noćna su mora koja tek stiže.

Tuđmanova fotka na zidu je crno-bijela, okvir joj je bijele boje, ali bočne strane su crne pa na prvu izgleda kao uokvirena osmrtnica. Gledam druge fotke koje pokazuju prostorije HDZ-a. Mrtvog Tuđmana vješaju u svaku od njih, kao nekoć Tita. I još svi sjede u crnim odjelima.

Foto: Vlada.hr

Na stolu su boce Jamničke: Jamnica i Jana. Dajem im bod za Jamnicu. Kad sam u film Gazda stavio kako se mulja s obračunom vode za koncesiju, poklopio me tadašnji ministar financija Zdravko Marić jednim unikatnim tumačenjem koncesijskog ugovora. Mustra.

Praznina, crno, nema tu ničeg

Krajem 2016. u emisiji Nu2 kod Aleksandra Stankovića u 53. minuti Marić je izjavio: „Siguran sam da si nikad oni (Agrokor) ne bi dozvolili nešto da rade kontra zakona.“ Dajem mu bod za vjeru u Gazdu. Ali potom slijedi poncijevskopilatski moment u ožujku 2017., kad Gazda u tajnosti dolazi na sastanak u Vladu kojem su nazočili Dalić, Marić, Petrov, Plenković

Gazda se, načet bolešću, tresao i žicao pare, a Marić je cijelo vrijeme gledao u pod. Gazda pare dobio nije, a na parkingu u autu je poslije jeo čokoladice čekajući da se novinari raščiste. Ubrzo je svoju trkačku sreću morao potražiti u dalekom Londonu. Na tom sastanku svi su potajice snimali jedni druge, i dajem im bod što snimka još uvijek nije procurila u javnost.

Zamišljam Marića kao gradonačelnika Zagreba, ali ne uspijevam. Praznina, crno, nema tu ničeg.

Uhvatio me histeričan smijeh

Kao kursor na računalu samo mi se ispisuju Tuđmanove riječi za vrijeme Zagrebačke krize 1995.-1997., kad autokrat nije želio potvrditi legitimno izabranog gradonačelnika iz redova oporbe s riječima: “Neće dozvoliti oporbenu situaciju u Zagrebu”.

Vesna Škare Ožbolt, tada jedna od bliskih suradnica Tuđmana gura se danas, usta punih demokracije, u prve redove svojim jumbo plakatima u borbi za gradonačelnicu Zagreba. Dajem joj bod za takvo *určenje.

Uhvati me histerični smijeh kada se sjetim kreativnog obrazloženja visokorangiranog HDZ-ovca Franje Gregurića 1997. u Novom listu povodom nepotvrđivanja Gorana Granića gradonačelnikom Zagreba: “Osim toga, u Zagrebu živi i djeluje Predsjednik države. Vidjeli ste tko ispraća Predsjednika kad iz Zagreba odlazi na putovanja; u špaliru uglednika uvijek stoji zagrebački gradonačelnik. Nama je stalo da Predsjednika ispraća čovjek od njegova povjerenja i da je takav čovjek gradonačelnik Zagreba”.

Jezivi zombi savršeno se uklapa

Zamišljam Milana Bundića kako u špaliru ispraća Tuđmana. Taj se jezivi zombi savršeno uklapa u svaku sliku. Dvadeset godina kasnije Bundić će trabunjati na otvaranju spomeniku Domovine: “Ćaća gleda svoje djelo, a djelo gleda ćaću. Nije moglo bolje”.

Iako je u svijesti nacije ostalo uklesano da joj je ćaća Ivo Sanader, neokrunjeni kleptoman, spojivši ove dvije mentalne slike Tuđmana i Sanadera, Bandić je uspio zasijati sjeme nove mitologije.

Vratimo se mi našoj fotki. U sredini je veličina Plenković. Koncentrirano prati što mu ostalih dvadesetčetvero hajduka imaju za reći preko ekrana. Nekima je u pozadini i tada već bila okićena jelka. Plenkoviću su pak u pozadini plastične rolo zavjese s logom HDZ-a, valjda da se s ulice ne vidi ako netko na stol baci vreću s lovom za crni fond. Na stolu su i tri zastavice. U sredini je hrvatska, a oko nje zastave HDZ-a i EU. Odmah me sjetilo kako nas je HDZ osramotio u EU parlamentu odbivši glasati za amandman Biljane Borzan o neograničavanju vijeka aparata.

Iscijedit ću iz sebe još malo vode

Zamišljam Plenkovića kako mora trpjeti te HDZ-ove nakupine. Malo razmišljam o tome – mi zapravo žalimo Plenkovića, dok njega istodobno hvata dijareja kad ga se javno proziva za bilo kakvu odgovornost. Živimo Stockholmski sindrom.

Čekam Dragana Kovačevića da se otrijezni i u novom nastupu logoreje svojom crnom bilježnicom posmiče pola državnog vrha.

Do Plenkovića je Gordan Jandroković, taj pak nezainteresirano tipka po mobitelu. Ali mu dajem bod za debelu kožu. Nema dana kako ga mediji nisu njonjkali, dok se on uspinjao po stranačkoj hijerarhiji da bi sada, kao ribica, doplivao do vrha i bio Plenkijev trbuhozborac. Nije ga pošteno zakačila ni Fimi medija gdje se na suđenju “nije sjećao” gotovine za HDZ u rodnom Bjelovaru.

S druge strane Plenkovića je Tomo Medved. Reklo bi se da je on intelektualno potkapacitirana osoba, što se najočitije vidi prema subnorovskim priopćenjima koje svako malo šiba njegovo ministarstvo. Te živčane papazjanije o domovini, ugrozi i državnim neprijateljima zaslužuju jednu malu socio-kulturološku studiju. Njegova funkcija nije više od (desničarskog) gromobrana. Možda mu jednog dana i narastu muda pa će ministarstvo napokon, 25 godina nakon rata, dobiti naziv – Ministarstvo veterana. Dajem mu bod što je takav potkapacitiran uzeo na sebe titulu potpredsjednika Vlade.

Idem otrčati još jedan krug oko mostova. Za rasvjetu Mosta mladosti zombi je namijenio 21,9 milijuna kuna. Iscijedit ću iz sebe još malo vode, ostat će mi manje za suze.

Nastavite čitati