Kada ćemo na izbore? Donosimo četiri scenarija i analiziramo što svaki znači
Vladajuća stranka evidentno želi izbjeći kasniji jesenski termin. Analiziramo kakve su šanse za to
Popustio je, dakle, i premijer Andrej Plenković. Iako je dosad s pokeraškim izrazom lica ponavljao kako izbori nisu tema i kako je Vlada koncentrirana isključivo na bitku s koronavirusom i ekonomskim posljedicama pandemije, sinoć je po prvi put progovorio o tome da su izbori mogući prije isteka četverogodišnjeg mandata ovog saziva Sabora. Štoviše, iako je želio ostaviti dojam nehajnosti, precizno ih je locirao u ljeto – spominjući sve mjesece između lipnja i rujna kao one u kojima bi se moglo na birališta.
Nakon niza neimenovanih izvora iz stranke, pa potpredsjednika HDZ-a Ivana Anušića koji je prvi javno kazao kako je “realno i objektivno da izbori budu na ljeto”, tako je i Plenković neizravno potvrdio kako vladajuća stranka, zapravo, želi izbjeći kasniji jesenski termin jer je prilično izvjesno da će se u to vrijeme ekonomske posljedice zastoja svjetskog gospodarstva gadno osjetiti i na standardu življenja u Hrvatskoj.
Stoga je prilično izvjesno da će Hrvatska, za razliku od ostatka Europske unije, na izbore usred ljeta, uz priručna objašnjenja o strahu od drugog vala epidemije najesen. No, da bi se izbori doista i održali, treba ispuniti i neke formalne uvjete. Kad se ti uvjeti, zapisani u hrvatskim zakonima i Ustavu uzmu u obzir, jasno je da postoje ukupno četiri scenarija po kojima se može dogoditi izlazak na birališta.
Scenarij prvi – raspuštanje Sabora
U ovom, najvjerojatnijem scenariju, većina saborskih zastupnika podiže ruku za raspuštanje parlamenta. Time se aktivira rok od najmanje 30, a najviše 60 dana u kojem se moraju održati izbori. Aktivira se i Zoran Milanović – predsjednik Republike odlučuje o tome na koji će se točno neradni dan u tom periodu na birališta. Ukoliko bi se, primjerice, Sabor raspustio na dan posljednjeg termina za popuštanje mjera borbe protiv koronavirusa, dakle, 11. svibnja, izbori bi se mogli održati u nedjelju 14., 21., 28. lipnja, ili 5. srpnja.
Problem u ovom scenariju je – većina. Odnosno, može li uopće HDZ okupiti 76 ruku za ovako rano raspuštanje parlamenta. Iako se iz prvih reakcija koalicijskih partnera čini da je odgovor pozitivan, svibanjsko raspuštanje značilo bi za pet mjeseci, dakle za pet zastupničkih plaća, kraći mandat za mnoge podržavatelje saborske većine koji neće više vidjeti Markov trg.
Odnosi se to prije svih za zastupnike HNS-a i one koji su naknadno pretrčali Milanu Bandiću pretvorivši se, mimo volje onih koji su ih birali, u “žetončiće” koji održavaju Plenkovića na vlasti. SDP će sigurno biti protiv raspuštanja dok ne bude sigurno da će se moći održati normalna kampanja (a i kako bi odvukao HDZ u jesensko doba krize), a slično će vjerojatno rezonirati i ostatak oporbe, tako da nije isključeno ni da se Sabor, jednostavno, odbije samoraspustiti.
Scenarij drugi – ostavka Vlade
Plenković u tom slučaju u rukama ima jaki adut, kojim može pritiskati na “žetončiće” ukoliko bi poželjeli odvući mandat do kraja (14. listopada) – ostavku. Padne li Vlada, naime, otvara se rok od 30 dana u kojem bi se vidjelo može li se formirati nova saborska većina. Bude li odgovor negativan, onda je procedura ista – Sabor se smatra raspuštenim, izbori idu u roku od najmanje 30, a najviše 60 dana (izbornu nedjelju određuje Milanović). Dakle, isto kao u prvom scenariju, samo je datum izbora pomaknut za mjesec dana.
Ovakav manevar, međutim, nikako nije lišen rizika. Naime, koliko god izgledalo teško vjerojatno, nije posve nezamislivo da opozicija uz pomoć nekog tko je sad dio vladajuće većine okupi privremenu Vladu nacionalnog jedinstva (bez HDZ-a, ali ne nužno i bez podrške ijednog sadašnjeg zastupnika HDZ-a) koja bi vodila zemlju dok se ne stvore uvjeti za normalnu predizbornu kampanju, sa skupovima i kontaktom s biračima.
Veći problem za premijera od ovog pomalo znanstveno-fantastičnog raspleta jest činjenica da nije baš najzgodnije na izbore ići kao premijer Vlade koja je – abdicirala. To bi u kampanji opozicija sasvim sigurno obilato koristila i teško je vjerovati da se ne bi nimalo odrazilo na rezultat HDZ-a.
Scenarij treći – mandat do zadnjeg dana
Aktualni, deveti saziv hrvatskog parlamenta konstituiran je 14. listopada 2016. godine izborom Bože Petrova za predsjednika Sabora. Petrov nije dugo potrajao, kao ni druga romansa Mosta i HDZ-a, ali deveti saziv bi mogao odraditi svoj mandat do kraja.
Dogodi li se da Plenković ne uspije okupiti većinu za raspuštanje i ako se ne usudi riskirati s ostavkom, Sabor će odraditi sve četiri godine mandata. U tom slučaju bi tek od 14. listopada krenuli teći rokovi u kojima Zoran Milanović mora raspisati izbore, koji bi se tako imali održati na neku od tri nedjelje u studenom (15., 22. ili 29.11.) ili dvije u prosincu (6. ili 13.12.).
U tako dubokoj jeseni, na samom rubu zime, Hrvatska će s knedlom u grlu promatrati posljedice propale turističke sezone i lockdowna u kojem je gospodarstvo hiberniralo na proljeće. Vladina pomoć koja sad održava desetke tisuća firmi “iznad površine” odavno će presušiti, a gužve na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje mogle bi jedine podsjećati na nekadašnji ljetni šušur u gradovima na obali. Ovaj scenarij za izbore će stoga Plenković vjerojatno svim silama pokušati izbjeći, zato je i u njegovoj jučerašnjoj izjavi o izborima posljednji mjesec koji se spominje bio – rujan.
Scenarij četvrti – produženje mandata
Naposljetku, moguće je da je ovaj saziv Sabora koji je počeo s Božom Petrovom, a nastavio se većinom koju obilježava oštar vonj prevare birača, potraje i duže od četiri godine. Ustavna podloga za to je neupitna (članak 77. Ustava RH govori o produženju mandata), ali podrazumijeva i političke ustupke od strane vlasti koje bi se, nakon svega što se događalo posljednjih mjesec i pol moglo smatrati skoro pa – kapitulacijom.
Naime, Vlada uporno izbjegava stanje u kojem se Hrvatska nalazila i još uvijek dobrim dijelom nalazi okvalificirati izvanrednim, jer bi se onda postavilo pitanje aktivacije članka 17. Ustava RH po kojem se, u slučaju velike prirodne nepogode, mogu ograničavati pojedina ljudska prava. Ali, odluka o tome se donosi dvotrećinskom većinom, što znači da bi de facto, kod svake odluke o nekom ograničavanju ljudskog prava (recimo, prava na rad ili prava na kretanje – odakle li ovo zvuči poznato?) HDZ morao dijeliti vlast s – opozicijom.
Hereza i prvi scenarij
Produženje aktualnog mandata ovog saborskog saziva trajalo bi dok se Covid-19 ne ukroti toliko da se mogu organizirati izbori po uobičajenim pravilima igre, s masovnim skupovima, rukovanjem i grljenjem s biračima i sličnim aktivnostima koje su u doba socijalne distance – hereza.
Opcija produženja mandata bi bila vjerojatno bila posebno primamljiva onima koji se kod novog izlaska na birališta nemaju nadati ničemu osim zaborava, a to su isti oni kojima bi hitno raspuštanje Sabora najteže palo. S druge strane, Plenković bi, osim podjele dijela ovlasti s opozicijom, opet bio suočen s izlaskom na birališta u vrijeme, ili neposredno nakon majke svih recesija, što bi mu šanse odvelo blizu teritorija na kojem su trenutno cijene nafte. Stoga među mogućim scenarijima najviše šansi ipak ima onaj prvi, koji predviđa relativno brzo raspuštanje Sabora i raritetne izbore usred najvećih ljetnih vrućina.