Nekad je nužno odabrati stranu

Kako bi islandski nastavnik osnovne škole mogao dobro poučiti Plenkovića i Milanovića

Zagađenost hrvatskog društva raznim tipovima mržnji proizlazi iz dugogodišnje zapuštenosti, nemara i nerada

Izgradnja zdravog društva traži brigu, pažnju, svakodnevnu aktivnost i upornost od najgornjeg vrha do najdonjeg dna. Potreban je krvavi i orkestrirani rad svih društvenih instanci da na ulicama na koncu ne bi bilo krvi. Kod nas su, međutim, zakazali školstvo, političke stranke, Sabor, Crkva, policija, sportske udruge, sudovi, mediji. Ova toksičnost je rezultat.

”Ne sjećam se da su me u školi ikad zlostavljali premda sam nosila debele naočale i imala pjege po licu”, piše 48-godišnja islandska književnica Oddný Eir Ævarsdóttir u svojoj perfektnoj knjizi Zemlja i mir koja je dobila Nagradu EU za književnost. Oddny dalje objašnjava da kod njih nije bilo inače tako raširene vršnjačke torture zahvaljujući razredniku. Kaže: ”Pratio je sve nas učenike, odmah je djelovao kod najmanjeg pokušaja šikaniranja i onda je s nama o tome razgovarao.”

O prevenciji mržnje i nasilja mogli bi iz ove male biografske crtice naučiti zapravo sve što je potrebno znati dični kreatori naših politika koji sada – nakon krvoprolića na Markovom trgu – zdvajaju zbog radikalizirane javnosti i mučnog divljanja po internetskim mrežama. Jer faktička zagađenosti hrvatskog društva raznim tipovima mržnji proizlazi iz dugogodišnje zapuštenosti, nemara i nerada na svim razinama odgovornosti.

Pokazujemo koliko smo nekulturni

Savjesni islandski nastavnik znao je što je njemu činiti u običnoj maloj osnovnoj školi. Izgradnja zdravog društva traži brigu, pažnju, svakodnevnu aktivnost i upornost od najgornjeg vrha do najdonjeg dna. Potreban je krvavi i orkestrirani rad svih društvenih instanci da na ulicama na koncu ne bi bilo krvi. Kod nas su, međutim, zakazali školstvo, političke stranke, Sabor, Crkva, policija, sportske udruge, sudovi, mediji. I ovo je rezultat.

Već se u školi se mora naučiti poštovati druge, slušati kad netko nešto želi reći i da se neslaganja – a ona su normalna -rješavaju razgovorom. Tko će ako ne stranke koje se natječu za vlast u državi svoje članove i pristalice opominjati kad prijeđu mjeru? Ako se u nekoj crkvi ruži i proklinje političke protivnike, to će se nastaviti i na cesti. A kad je u sportskom miljeu postalo normalno hukanje, vrijeđanje i međusobno batinanje navijačkih skupina, onda znamo da su stvari došle do kraja.

Rafali kao stvar demokratske slobode?

Premda se imamo mnogo čime i kime pohvaliti kao nacija, pokazujemo da smo naprosto nekulturni. Ta regresija nije pala iz oblaka, nego zato što osigurača nema nigdje gdje moraju biti. Unutar kaste političara, pljuvanje po integritetu oponenata najgorim vokabularom figurira kao dopušten način političke borbe. Nogometni rivali se mrze jer ih onaj drugi želi pobijediti u loptanju.

U crkvama se uzdiže svoja vjera, a sumnjiči i ocrnjuje tuđa. A u diskusijama o društvenim napetostima, postalo je legitimno udarati nasilnički, kao batom u čelo, prijetiti i ponižavati. Prevladalo je mišljenje da je u demokraciji sve dopušteno. Tako je stvorena atmosfera u kojoj mnoštvo hrvatskih građana ne zna izraziti kritiku ili neslaganje s drugima, a da pritom ne izvrijeđa one s kojima se spori. Polupismeni Danijel Bezuk čak je pomislio da je i rafalna paljba na Vladu stvar njegove demokratske slobode.

Neslaganja su normalna stvar

O problemu demonizacije tuđega mišljenja govori i izvrsno predavanje pod naslovom Umiruća umjetnost neslaganja (The Dying Art of Disagreement). U Sydneyu ga je održao kolumnist New York Timesa Bret Stephens. Stephens naglašava da su neslaganja i konflikti među stavovima vitalni sastojak svakog normalnog društva, ali s njima se mora znati rukovati jer je upravo u tome istinski smisao demokracije.

Prirodno je da se ne slažemo skoro ni oko čega. Oko zdravstvene politike, naoružavanja, pojedinih sudskih presuda, nogometa, predsjednika države i bilo čega drugoga. Ali važno je odgojiti građanstvo koje će svoja mišljenja znati braniti mirno i razložno, ne vrijeđajući i ne ismijavajući osobe s protivničke strane.

Društvo treba liberalno educirane građane

Možete se ne slagati tek ako ste prethodno puno čitali i dobro se potrudili kako biste kompletno proučili problem, ističe Stephens. ”Pažljivo slušajte oponente”. A onda im ”pokažite uvažavanje, priznajte im pravo na intelektualnu sumnju, pokušajte razumjeti njihove motive. I dopustite mogućnost da vi sami promijenite svoj stav kad njih čujete”. Ako ljude s druge strana nazivate moronima i neandertalcima, uvrede ćete, kaže, samo dobiti natrag.

Da očuvamo liberalnu demokraciju, trebamo liberalno educirane građane, zaključuje Stephens, takve koji će ulaziti u rasprave otvorena uma da bi tek vidjeli kamo će ih to odvesti. Imamo, dakle, kao društvo strašno puno posla, i to svuda i stalno. Tome bi Andrej Plenković i Zoran Milanović morali posvetiti svoju državničku energiju kao što je onaj islandski učitelj posvetio svoju tome da odgoji zdrave mlade ljude.