Kako bi ovo moglo završiti?

Taj se plan, jasno izjalovio: Ukrajina je pružila jak otpor, ruske su snage suočene s golemim logističkim problemima, i brzi prodor bez previše civilnih žrtava je propao. Ruski raketni napadi nisu uspjeli uništiti ukrajinsku protuzračnu obranu, što je bio golem taktički udarac za Rusiju na početku rata. Zapad je uveo oštre sankcije, a Rusija je završila u međunarodnoj izolaciji.

Što sve znači da je Putin sada prisiljen zaoštravati metode borbe, pa pojedini gradovi već nalikuju sirijskim, nakon što ih je ruska vojska temeljito raketirala i granatirala. U tijeku su sve žešće borbe, u kojima svakodnevno stradavaju ukrajinske bolnice, stambene zgrade i škole. Zapad uvodi sankcije, a Putinova administracija prijeti nuklearnim oružjem. Koje su ruske i ukrajinske opcije nakon prvog tjedna rata?

1. Putin potpiše bilo kakav sporazum i proglasi pobjedu

Zbog tvrdih sankcija, internog nezadovoljstva i financijskog pritiska, Putin bi mogao pokušati brzinski sklopiti mirovni sporazum koji bi, realno, predstavljao njegov poraz, ali bi uz pomoć propagandne mašinerije mogao kod kuće tvrditi da je ostvario ključne zahtjeve. Recimo, da Ukrajina načelno izjavi kako ubuduće planira biti neutralna, što ne bi značilo ništa, ali bi Putin mogao tvrditi da je spasio tu zemlju iz zagrljaja Zapada.

Ova je opcija malo vjerojatna, osim ako Ukrajinci ne kapituliraju u nizu ruskih ucjena: čak ni uz snagu državnih medija, Putin ne bi uspio uvjeriti vodeće političke, poslovne, vojne ni obavještajne strukture da je pobijedio. Njegova bi politička pozicija najednom postala krhka, dvije godine uoči novih predsjedničkih izbora; čak i autokracije poput Rusije brzo se odriču lidera nakon takvih poraza.

2. Ukrajinci pristanu na dio ruskih zahtjeva, kažu da su morali

Zbog sve gorih stradavanja civila, uništavanja gradova i realne nadmoći ruske vojske, ukrajinsko vodstvo odluči prihvatiti više ruskih zahtjeva, pa osim načelne neutralnosti, što su već stavili na stol kao mogućnost, pristanu na aranžman s Rusijom oko separatističkih pokrajina na istoku zemlje, te poluotoka Krima na jugu.

Ova opcija mogla bi postati donekle realna ako Rusi nastave s uništavanjem i ubijanjem civila, a ukrajinsko vodstvo procijeni da nema vojnih mogućnosti nastaviti otpor. Međutim, nakon golemih međunarodnih simpatija i herojske borbe u prvim danima, predsjednik Zelenskij teško da može potpisati takvu polukapitulaciju.

Situacija bi morala biti vrlo teška – recimo, Kijev pred padom – no Rusi bi onda tražili ispunjenje većeg broja zahtjeva. Zelenskij može ustvrditi da Zapad nije ispunio brojne njegove molbe – zabranu letova iznad Ukrajine, primanje u EU članstvo, još pomoći u oružju – pa je prisiljen na loš mirovni sporazum kako bi spasio živote Ukrajinaca.

Opet, nejasno je kako bi Putin to predstavio kao svoju pobjedu, osim ako Ukrajinci ne pristanu na gotovo sve ruske zahtjeve, a Zelenskij u sklopu sporazuma ne odstupi: već nekoliko dana ruska propaganda ponavlja mantru da Ukrajinom vladaju narkomani i neonacisti, te da ih je potrebno maknuti s vlasti. Prije početka invazije, Putinu bi ovo možda bilo dovoljno; ovako, vrlo teško.

3. Putin ustraje na vojnom pohodu bez obzira na sve

Nakon objektivno lošeg početka invazije, Putinova pozicija prilično je delikatna: riskirao je sve, i gospodarstvo i međunarodne odnose i svoju poziciju u Kremlju, kako bi osvojio Ukrajinu. Nije lansirao limitirane vojne operacije, što se bilo očekivalo, niti je na Ukrajinu krenuo kroz podršku proruskim separatistima u Donbasu: udario je punom snagom, iz nekoliko smjerova.

Kako mu inicijalni plan nije uspio, što je dovelo do toga da se Ukrajinci rugaju njegovim vojnicima, a Zapad gotovo svakodnevno uvodi nove sankcije, Putin bi mogao smatrati da mu sada jedino puna i potpuna submisija Ukrajine može vratiti prestiž i dosadašnji ulog. Dok je ranije možda i mogao pristati na uvjetna rješenja i sporazume, igra se naglo promijenila: nakon što je uložio ama baš sve što ima, Putin mora dobiti puno toga nazad.

Ova je opcija prilično realna, ali ima nekoliko operativnih problema: ruska vojska ima ozbiljnih poteškoća, ukrajinski bi otpor mogao dugo trajati, u osvajanju bi moglo doći do tako jezivih stradavanja, da se međunarodna izolacija Rusije još pojača. Doduše, već su sada izbačeni iz gotovo svih međunarodnih organizacija i tokova kapitala, pa nije ostalo još puno toga čime bi Zapad mogao pritisnuti Rusiju, bez da se uvuče u vojnu intervenciju.

Putin bi se mogao odlučiti na kombinaciju ove i prethodne točke: vojno uništavanje Ukrajine do ruba izdržljivosti, bez obzira koliko ga to bude koštalo, a zatim za nekoliko tjedana ili mjeseci sklapanje sporazuma koji mu garantira kontrolu nad ukrajinskom budućnosti i otvara vrata za buduće aneksije teritorija. Time bi se ostvarili ciljevi iz Putinovog inicijalnog plana invazije, uz nekoliko milijuna izbjeglica i desetaka tisuća mrtvih više od planiranog. No, što onda s Rusijom, koja se prokazala kao krvoločna invazijska sila?

4. Ruska vojska se raspadne i ne može nastaviti invaziju

S bojišta stižu stalne informacije o problemima u ruskoj vojsci, od lošeg inicijalnog planiranja do logističkih problema s gorivom, gumama i hranom, do sve slabijeg morala. U nekoliko je slučajeva došlo do predaje ili odustajanja ruskih vojnika, koji su ostavili oklopna vozila i odustali od borbe.

New York Times je objavio kako su neki vojnici namjerno istakali benzin iz svojih kamiona i tenkova, kako bi se mogli prestati boriti. Jedna od najčudnijih stvari u Putinovoj pripremi za invaziju bio je izostanak propagandne pripreme: računajući da Rusi nisu spremni podržati punu invaziju, Putinovi mediji mjesecima su širili poruke da neće doći do rata i da Zapad širi histeriju.

Mnogi vojnici nisu ni znali da se ide u napad, a nakon što su saznali, nije im bilo jasno zašto. Putin je u svojoj objavi rata zabrazdio u daleku povijest, pozivajući se na navodne pogreške Lenjina, Staljina i Brežnjeva oko Ukrajine, što mladim vojnicima vjerojatno ništa ne znači. Stoga, set logističkih problema i niskog morala mogao bi dovesti do daljnjeg pucanja ruske vojske i nemogućnosti daljnjeg napredovanja.

Gotovo je sigurno da će Ruse pratiti veliki logistički problemi, koji bi s vremenom mogli postati sve veći, no malo se vjerojatnim doima scenarij u kojem bi došlo do ozbiljnijeg pucanja vojnih struktura i zapovjednog lanca. Koliko god zapadni obavještajni izvori inzistiraju na toj mogućnosti, ona bi za Putina bila toliko katastrofalna, da si je naprosto ne može dopustiti.

5. U sukob se involvira još neka zemlja, ili Putin nastavi pohod

Suočen s potencijalnim ruskim Vijetnamom u Ukrajini, dakle višegodišnjim gerilskim ratom kojeg ne može dobiti bez golemih stradavanja, Putin možda pokuša bojište prebaciti na neki drugi teritorij, kroz sve agresivniju diplomaciju ili provokacije na granicama.

Već je objavljeno kako su ruski borbeni avioni ušli u švedski zračni prostor, glasnogovornica ruskog Ministarstva prijetila je skandinavskim zemljama da ne smiju ulaziti u NATO, a jedan od ruskih napada dogodio se petnaestak kilometara od granice Poljske i Ukrajine. Kroz nastavak tenzija i sve gorih prizora iz ukrajinskih gradova, Putin možda bude dovoljno očajan da pokuša isprovocirati novi sukob, kako bi se fokus Zapada prebacio s Ukrajine na novo bojište. Ova je opcija sasvim spekulativna i zasad, ipak, ne djeluje utemeljeno: ruska vojska nije dovoljno snažna ni za Ukrajinu, a kamoli za nastavak pohoda na europski kontinent, a poruke iz ruske vlade djeluju kao blefiranje i zastrašivanje.

Ipak, moguće je da ruske snagu krenu na teritorij takozvane Transnistrije, dijela Moldavije koji je odavno proglasio neovisnost i već je pod jakim ruskim utjecajem. Njega bi Rusi mogli pokušati spojiti s teritorijem južne Ukrajine kojeg trenutno osvajaju, pa bi držali cijeli pojas od Krima preko Odese do istočne Moldavije. Problem je što Transnistrija nema međunarodno priznaje te se formalno ubraja u teritorij Moldavije, pa bi ovaj ruski potez izazvao velike tenzije.

6. Ruske strukture uspiju ukloniti Putina s vlasti

Putinova diktatura personalna je diktatura: gotovo sva vlast sadržana je u njegovim rukama, i rukama njegovih najbližih savjetnika, dok su ruske institucije svedene na formalne bojlere koje potvrđuju njihove odluke.

Opozicije gotovo da nema, a Rusi su počeli gasiti i posljednje neovisne medije koji su preživjeli dosadašnje Putinove godine. Stoga je teško vjerovati da bi netko mogao politički ili fizički ukloniti Putina, koji je pritom poznato paranoičan, nepovjerljiv i oprezan u svojim kretanjima. Do toga bi eventualno moglo doći ukoliko Putin u Ukrajini doživi težak poraz, ili cijena financijske izolacije postane tolika da se nezadovoljstvo naglo proširi ruskim narodom.

* O sedmoj opciji, oružanom sukobu udruženih zapadnih sila s Putinovom Rusijom, preuranjeno je i spekulirati.