Welles, koji je ime stekao 1938. radijskom emisijom o izmišljenoj invaziji Marsovaca, u tom filmu namjerno miješa rodove, od dokumentarnog do igranog, postavljajući naizgled vrlo jednostavno pitanje: što je u umjetničkom djelu istina a što laž? Predstavljajući se na početku filma kao mađioničar, garantira nam da ćemo naredni sat gledati nepatvorenu istinu da bi nas negdje oko sedamdesete minute, onako usput, upozorio da je film već dugo prešao tu minutažu.
Svi koji se bave pričanjem priča, a to smo manje-više svi – od gospođa koje tračaju uz kavicu do vrhunskih pisaca – bez obzira kako ih i gdje pričali, pisali ili snimali, znamo koliko je slatka ta igra stvarnosti i fikcije, factuma i fictiona.
Prodavač u trgovini me natjerao na pisanje
Sve ovo pišem jer sam neki dan išao kupiti kavu u Umag. Nju tamo prodaje čovjek koji vodi mali dućan s kavama i espresso mašinama. Stavio sam masku i ušao. Začudio sam se da relativno mlad čovjek s druge strane pulta ne nosi masku. Pitao sam ga je li cijepljen. “Ne”, odgovorio je, “nisam niti imam namjeru.” Na pitanje zašto, imao je malo poduži odgovor.
Do prije tri godine vodio je kafić u Njemačkoj i tamo mu je računovođa bivšeg pape Benedikta XVI, Nijemca Josepha Aloisiusa Ratzingera, rekao da će se dogoditi točno to što se sada događa, da će moćnici izmisliti bolest s kojom će nas pokušati potpuno kontrolirati. Oslanjajući se na papinski autoritet, citirao sam mu papu Franju koji je molio vjernike da se cijepe jer nema drugog načina da se riješimo te pandemije. Na to je odmahnuo rukom.
Shvatio sam da mu taj razumni papa nije previše mio pa sam, i dalje ostajući u istom igralištu, citirao zagrebačkog nadbiskupa, čovjeka koji ima nekih problema s hrvatskim jezikom i nije baš brzomisleći, ali koji je usprkos svemu tome nedavno molio vjernike da se cijepe. S još većim prezirom odmahnuo je rukom i uz smiješak me pogledao onim pogledom kojim se gledaju oni kojima je zaludno nešto tumačiti jer oni to jednostavno ne mogu shvatiti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Miješanje fikcije i stvarnosti divno je samo u mašti
Vozeći se kući razmišljao sam kako je mješavina fikcije i stvarnosti divna kad se događa u okviru mašte i igre, a kako je okrutna kad se pretoči u stvarnost u kojoj je tada nemoguće razlučiti istinu od laži. Pitao sam se zašto taj čovjek više vjeruje bivšem računovođi bivšeg pape no ovom papi. Zašto je pastirima koji vode crkvu trebalo gotovo dvije godine da svom stadu poruče kako je cijepljenje jedini način da se izvučemo iz ovog sranja.
Svete knjige manje-više svih religija pisane su kao zakonici i skup pravila koja su debelo umotavana u priče, mitove i simbole. Tako su se i židovski pisani dokumenti dijelili u dvije kategorije: Halaha i Hagada. Eugen Werber u Predgovoru Talmuda to objašnjava: “Halaha je, zadirući u sve životne pojave, teoretski razrađivala i razvijala pravne i obredne propise, hagada je pripovjedačkim i drugim književnim elementima nastojala narod učiniti prijemljivim za te iste propise i zakone”.
Vlast je miješala factum i fiction kako bi narodu prodala zakone. Tu je, dakle, sve to počelo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stari zakoni teško prežive, za razliku od mitova
Od tada do danas, kroz nekoliko tisuća godina, razni “middlemanovi”, ti profesionalni posrednici između bogova i ljudi, razni popovi, hodže, rabini… tumače sve te svete knjige od Talmuda i Biblije do Kurana pomoću priča i mitova koje nadograđuju, umotavajući ih u svoje svjetonazore i interese.
A posrednik je po definiciji onaj koji živi od naknade ili provizije za usluge pružene kupcima i prodavačima. Što je mit šareniji, bolje upakiran u maglovito čudo, nadoknada je veća. To znaju svi svećenici i svećenice svih svetišta od početka civilizacije. Zato je do danas preživjelo tako malo zakona, dok se mitovi i dalje sjajno prodaju.
Internet i društvene mreže kao moderna svetišta
Današnja svetišta koja objedinjuju sve religije i rase na svim kontinentima zovu se internet i društvene mreže. Na njima se, u sjajnoj ambalaži, prodaje sve i svašta, na njima su sve istine apsolutno ravnopravne sa svim lažima, factum i fiction tu žive u nezakonitom ali neraskidivom braku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mnogi su se to već pitali, ali nije na odmet ponoviti; zašto čovjek koji prodaje kavu, i koji kao prijatelj papinog računovođe očito vjeruje da je djevica rodila čovjeka koji je uskrsnuo, ne bi vjerovao i u ono što svakodnevno čita na internetu i društvenim mrežama: da su moćnici, na čelu s Gatesom i Sorosom, izmislili bolest kako bi nam ubrizgali čip i time prigrabili potpunu kontrolu nad našim životima?
Ne znam kako vi, ali ja nestrpljivo čekam treću dozu?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako da u svijetu u kojem su se mitovi oduvijek najbolje prodavali uvjerim jednog gospodina da korona postoji
Čovjek koji vodi mali dućan u Umagu ne nosi masku; računovođa bivšeg pape odavno mu je rekao da će moćnici izmisliti bolest da nas kontroliraju
Vozeći se kući razmišljao sam kako je mješavina fikcije i stvarnosti divna kad se događa u okviru mašte i igre, a kako je okrutna kad se pretoči u stvarnost u kojoj je tada nemoguće razlučiti istinu od laži. Pitao sam se zašto taj čovjek više vjeruje bivšem računovođi bivšeg pape no ovom papi
Pamtite li “F for Fake” (Laži i istine) film Orsona Wellesa iz 1973? To je dokumentarac o mađarskom slikaru koji je uglednim bjelosvjetskim galerijama uspio prodati više od tisuću krivotvorenih remek-djela.
Welles, koji je ime stekao 1938. radijskom emisijom o izmišljenoj invaziji Marsovaca, u tom filmu namjerno miješa rodove, od dokumentarnog do igranog, postavljajući naizgled vrlo jednostavno pitanje: što je u umjetničkom djelu istina a što laž? Predstavljajući se na početku filma kao mađioničar, garantira nam da ćemo naredni sat gledati nepatvorenu istinu da bi nas negdje oko sedamdesete minute, onako usput, upozorio da je film već dugo prešao tu minutažu.
Svi koji se bave pričanjem priča, a to smo manje-više svi – od gospođa koje tračaju uz kavicu do vrhunskih pisaca – bez obzira kako ih i gdje pričali, pisali ili snimali, znamo koliko je slatka ta igra stvarnosti i fikcije, factuma i fictiona.
Prodavač u trgovini me natjerao na pisanje
Sve ovo pišem jer sam neki dan išao kupiti kavu u Umag. Nju tamo prodaje čovjek koji vodi mali dućan s kavama i espresso mašinama. Stavio sam masku i ušao. Začudio sam se da relativno mlad čovjek s druge strane pulta ne nosi masku. Pitao sam ga je li cijepljen. “Ne”, odgovorio je, “nisam niti imam namjeru.” Na pitanje zašto, imao je malo poduži odgovor.
Do prije tri godine vodio je kafić u Njemačkoj i tamo mu je računovođa bivšeg pape Benedikta XVI, Nijemca Josepha Aloisiusa Ratzingera, rekao da će se dogoditi točno to što se sada događa, da će moćnici izmisliti bolest s kojom će nas pokušati potpuno kontrolirati. Oslanjajući se na papinski autoritet, citirao sam mu papu Franju koji je molio vjernike da se cijepe jer nema drugog načina da se riješimo te pandemije. Na to je odmahnuo rukom.
Shvatio sam da mu taj razumni papa nije previše mio pa sam, i dalje ostajući u istom igralištu, citirao zagrebačkog nadbiskupa, čovjeka koji ima nekih problema s hrvatskim jezikom i nije baš brzomisleći, ali koji je usprkos svemu tome nedavno molio vjernike da se cijepe. S još većim prezirom odmahnuo je rukom i uz smiješak me pogledao onim pogledom kojim se gledaju oni kojima je zaludno nešto tumačiti jer oni to jednostavno ne mogu shvatiti.
Miješanje fikcije i stvarnosti divno je samo u mašti
Vozeći se kući razmišljao sam kako je mješavina fikcije i stvarnosti divna kad se događa u okviru mašte i igre, a kako je okrutna kad se pretoči u stvarnost u kojoj je tada nemoguće razlučiti istinu od laži. Pitao sam se zašto taj čovjek više vjeruje bivšem računovođi bivšeg pape no ovom papi. Zašto je pastirima koji vode crkvu trebalo gotovo dvije godine da svom stadu poruče kako je cijepljenje jedini način da se izvučemo iz ovog sranja.
Svete knjige manje-više svih religija pisane su kao zakonici i skup pravila koja su debelo umotavana u priče, mitove i simbole. Tako su se i židovski pisani dokumenti dijelili u dvije kategorije: Halaha i Hagada. Eugen Werber u Predgovoru Talmuda to objašnjava: “Halaha je, zadirući u sve životne pojave, teoretski razrađivala i razvijala pravne i obredne propise, hagada je pripovjedačkim i drugim književnim elementima nastojala narod učiniti prijemljivim za te iste propise i zakone”.
Vlast je miješala factum i fiction kako bi narodu prodala zakone. Tu je, dakle, sve to počelo.
Stari zakoni teško prežive, za razliku od mitova
Od tada do danas, kroz nekoliko tisuća godina, razni “middlemanovi”, ti profesionalni posrednici između bogova i ljudi, razni popovi, hodže, rabini… tumače sve te svete knjige od Talmuda i Biblije do Kurana pomoću priča i mitova koje nadograđuju, umotavajući ih u svoje svjetonazore i interese.
A posrednik je po definiciji onaj koji živi od naknade ili provizije za usluge pružene kupcima i prodavačima. Što je mit šareniji, bolje upakiran u maglovito čudo, nadoknada je veća. To znaju svi svećenici i svećenice svih svetišta od početka civilizacije. Zato je do danas preživjelo tako malo zakona, dok se mitovi i dalje sjajno prodaju.
Internet i društvene mreže kao moderna svetišta
Današnja svetišta koja objedinjuju sve religije i rase na svim kontinentima zovu se internet i društvene mreže. Na njima se, u sjajnoj ambalaži, prodaje sve i svašta, na njima su sve istine apsolutno ravnopravne sa svim lažima, factum i fiction tu žive u nezakonitom ali neraskidivom braku.
Mnogi su se to već pitali, ali nije na odmet ponoviti; zašto čovjek koji prodaje kavu, i koji kao prijatelj papinog računovođe očito vjeruje da je djevica rodila čovjeka koji je uskrsnuo, ne bi vjerovao i u ono što svakodnevno čita na internetu i društvenim mrežama: da su moćnici, na čelu s Gatesom i Sorosom, izmislili bolest kako bi nam ubrizgali čip i time prigrabili potpunu kontrolu nad našim životima?
Ne znam kako vi, ali ja nestrpljivo čekam treću dozu?