Kako Europa ulazi u 2019.? Analiza kaosa zbog Brexita, masovnih prosvjeda, nestabilnih vlada i poljuljanih lidera

1. Velika Britanija – kaos oko Brexita

Zadnje mjesece članstva u Europskoj uniji Velika Britanija provodi u političkom kaosu. Britanska premijerka Theresa May toliko je politički oslabljena da zasad ne uspijeva skrpati parlamentarnu većinu koja bi potvrdila njezin sporazum o razvodu s EU-om. Protivnici sporazuma gomilaju se sa svih strana, uključujući i zastupnike njezine Konzervativne stranke. Nakon što je odgodila glasovanje u parlamentu o osporavanom sporazumu, svjesna da za njega nema dovoljnu većinu, novo glasovanje zakazano je za treći tjedan siječnja. Ako sporazum ne prođe, lako je moguće da Theresa May ostane bez (premijerskog) posla.

No, May se, očito, nada da je kupila dovoljno vremena da slomi protivnike sporazuma i natjera pobunjene torijevce da se predomisle, suočeni s izborom između njezinog sporazuma i Brexita bez dogovora ili – što je mnogima još i gore – da Brexita uopće ne bude. May je potpuno svjesna da više nije u milosti svojih zastupnika. Pokazalo je to i stranačko glasovanje o povjerenju koje je, doduše, preživjela, ali je 37 posto zastupnika glasovalo protiv nje. May, koja je prije referenduma 2016. godine bila protiv Brexita, sada želi (i mora) Brexit dovesti do cilja. No, već je najavila da stranku neće voditi na sljedećim izborima jer torijevci očito žele novog lidera. Pred Britanijom su, u svakom slučaju, još tjedni, a možda i mjeseci političke neizvjesnosti.

2. Njemačka – odlazak Mutti

Politički lideri na odlasku su slabi, bez obzira koliko su dugo neprikosnoveno vladali. Ta će se politička zadanost, zasigurno, pokazati i u slučaju najmoćnije europske političarke Angele Merkel koja je krajem listopada najavila svoje političko umirovljenje. Merkel, koja njemačku vladu vodi od 2005. godine, na taj je potez bila prisiljena. Demokršćani su u listopadu doživjeli izborni debakl na pokrajinskim izborima u Bavarskoj i Hessenu, izgubivši između deset i 11 postotnih bodova u odnosu na izbore održane pet godina ranije. CSU, sestrinska stranka CDU-a, u Bavarskoj je osvojila oko 37 posto glasova, dok su 2013. godine imali gotovo 48 posto. Iako je njihov izborni rezultat za mnoge stranke u Europi samo pusta želja, problem je što je CSU izgubio gotovo četvrtinu svojih birača.

Ti su rezultati iznudili skori odlazak Angele Merkel s političke scene. Na čelu stranke u prosincu ju je zamijenila Annegret Kramp-Karrenbauer, ali zasad nije došlo i do promjene u vladi. Merkel želi ostati kancelarka do kraja mandata. No, pitanje je dokad će joj to poći za rukom i, još i važnije, koliko će manevarskog prostora imati kao kancelarka sada kada više ne vodi i stranku. Njezina politička pozicija time je, nema sumnje, oslabljena, a to bi se moglo odraziti i na ulogu Njemačke u EU.

3. Francuska – politička zvijezda padalica

Francuski predsjednik Emmanuel Macron i njegova stranka pomeli su protivnike na izborima prošle godine, a Macron je postao politička zvijezda na europskoj sceni. No, kraj 2018. francuski predsjednik dočekuje više kao zvijezda padalica. Na trećini mandata Macronovu su poziciju ozbiljno uzdrmali “žuti prsluci”, pokret koji je krenuo u znak otpora najavljenom povećanju poreza na gorivo, a prerastao u široke antimacronovske demonstracije koje su se povremeno pretvarale u nasilne prosvjede.

Sve do kasne jeseni ove godine, Macron nije bio sklon popuštati pritiscima ulice i štrajkova. Tijekom proljeća je, primjerice, tisuće zaposlenika javnih službi i članova jakih francuskih sindikata marširalo ulicama Pariza i drugih francuskih gradova, nezadovoljni planovima za reformu javnog sektora i posebno za restrukturiranje nacionalne željeznice. Ni val štrajkova nije natjerao Macrona na popuštanje. No, sa žutim prslucima dogodilo se neočekivano – francuski predsjednik se povukao. Od poreza na gorivo se odustalo, a najavljene su i nove, skupe mjere koje bi trebale primiriti nezadovoljstvo, poput povećanja minimalne plaće i poreznih olakšica za umirovljenike koji primaju male penzije. Ti bi ga ustupci mogli stajati okršaja s Bruxellesom, ako Francuska prekrši fiskalna pravila EU-a. Između Bruxellesa i Pariza, međutim, nije baš tako teško odabrati, pogotovo kada ti se rejting na domaćem terenu sunovrati. Macronu će biti puno teže vratiti imidž političke zvijezde i velikog reformatora koji je najavljivao da će promijeniti Francusku, a onda i cijelu EU.

4. Belgija – na hladnom pogonu

U francuskom susjedstvu, sudbinu vlade zapečatio je UN-ov Globalni kompakt o migracijama, tzv. Marakeški sporazum. Belgijski premijer Charles Michel odbio je popustiti svojim koalicijskim partnerima, desničarskoj stranci N-VA koja se, zbog protivljenja sporazumu, početkom prosinca povukla iz vlade i koalicije. Nakon što je izgubio parlamentarnu većinu, belgijski premijer htio je da vlada nastavi s radom kao manjinska, do redovitih izbora koji će se održati u svibnju sljedeće godine.

No, kada je ovoga tjedna u parlamentu tražio potporu za manjinsku vladu, oporbene stranke najavile su da će tražiti izglasavanje nepovjerenja, što je natjeralo Michela da belgijskom kralju ponudi ostavku. Činilo se da se Belgija kreće u smjeru prijevremenih izbora, no kralj je, javljaju europski mediji, odlučio da do svibnja i redovitih izbora aktualna vlada tehnički vodi zemlju. Za Belgiju, međutim, to ne bi trebao biti poseban problem. Ta je zemlja početkom ovog desetljeća ušla u povijest kada je više od godinu dana funkcionirala na hladnom pogonu jer je trebao 541 dan da bi se, nakon izbora 2010. godine, postigao dogovor o formiranju nove vlade.

5. Švedska – pred novim izborima?

Šveđani su na izbore izašli prije samo tri i pol mjeseca, a lako bi im se moglo desiti da uskoro opet moraju na birališta. Na rujanskim izborima nijedan politički blok nije osvojio većinu u parlamentu, a oba – i lijevi i desni centar – odbijaju koalirati sa strankom krajnje desnice Švedskim demokratima. Švedska, dakle, još uvijek nema vladu, a sasvim je moguće da će i najavljeni novi pokušaji njezina formiranja propasti. Ako se to dogodi, Šveđane uskoro čekaju novi izbori.

Prilično neuobičajeno za tu skandinavsku zemlju, politička situacija zadnjih mjeseci podsjeća pomalo na film “Beskrajan dan”: čelnici lijevog i desnog bloka izmjenjuju se u pokušajima formiranja vlade, ali zasad sasvim neuspješno. Ni dosadašnji premijer Stefan Lövfen niti čelnik oporbenog desnog saveza Ulf Kristersson nisu dobili povjerenje parlamenta. Lövfena je parlament po drugi puta odbio prošlog tjedna.

Do novih izbora Šveđane dijele još samo dva glasovanja u parlamentu, a oba su već zakazana za drugu polovicu siječnja. Stranke su sada, naravno, pod pritiskom da se u naredna tri tjedna pokušaju dogovoriti. Ako njihovi razgovori ipak propadnu, ide se ponovno na birališta.

6. Rumunjska – masovni prosvjedi i pokušaji rušenja vlade

Kada je u veljači stigla u Bruxelles, na prvi sastanak s predsjednikom Europske komisije, Viorica Dancila bila je čak peta osoba na čelu rumunjske vlade s kojom se, u dosadašnjem mandatu šefa Komisije, sastao Jean-Claude Juncker. Peta u, tada, nešto više od tri godine. Juncker je, u svom stilu, zaključio da bi bilo dobro da ona ostane na premijerskoj dužnosti nešto duže jer se već počeo pomalo gubiti u svim tim silnim promjenama u rumunjskoj vladi. Dancila je, zasad, preživjela dva pokušaja izglasavanja nepovjerenja u parlamentu. Drugi pokušaj propao je ovoga tjedna, desetak dana prije nego što Rumunjska preuzima predsjedanje Europskom unijom. Premijerka Dancila poručila je zastupnicima da nema namjeru odstupiti jer je uvjerena da je zemlja na pravom putu i da Rumunji cijene mjere koje poduzima njezina vlada.

No, ne bi se baš svi s time složili. Rumunjska vlada je i dalje na udaru oštrih kritikama, kod kuće i u Europi, zbog niza mjera koje, smatraju kritičari, dovode u pitanje neovisnost pravosuđa u toj zemlji. Posljednjih mjeseci suočena je i s povremenim masovnim prosvjedima. U kolovozu je, primjerice, u Bukureštu na ulicama bilo tisuće ljudi, među njima puno i iseljenika, koji su izražavali nezadovoljstvo zbog, kako tvrde, raširene korupcije i niskih plaća. Zbog mjera koje ugrožavaju pravosuđe, pak, na ulice su izlazili čak i rumunjski suci.

7. Mađarska – je li Orban još uvijek siguran?

Mađarski premijer Viktor Orban premoćno je pobijedio na ovogodišnjim izborima, osiguravši dvotrećinsku većinu u parlamentu što mu omogućava glatko donošenje zakona. Jedan od tih zakona bio je, međutim, okidač za prosvjede protiv mađarske vlade tijekom prosinca. Parlament je usvojio amandmane na zakon o radu kojima se značajno povećava dozvoljeni broj prekovremenih sati, sa 250 na 400, zbog čega je propis prozvan “robovlasničkim”.

Tisuće Mađara okupljale su se zbog toga na ulicama Budimpešte, prosvjedujući ne samo protiv zakona, nego i protiv, kako tvrde, rastuće autoritarne vladavine. Od vlade sada traže puno šire reforme, prije svega neovisne javne medije i neovisno sudstvo. Jedna od ključnih karakteristika ovih prosvjeda jest to da su se ujedinile oporbene stranke, sindikalne organizacije i studenti, što stvara širu bazu otpora vladajućoj stranci i premijeru Orbanu nego što je ranije bio slučaj.