Nekad je nužno odabrati stranu

Kako je Boras zahtjevom za povećanje školarine zatvorio krug i poništio sve rezultate studentske borbe iz 2009.

Odbor Senatu predlaže povećanje školarina za studente, ali i povećanje proračuna Rektorata

Glavni studentski zahtjev za općim besplatnim školstvom u stidentskoj blokadi iz 2009. bio je motiviran upravo istom stvari, točnije odlukom da se redovnim studentima koji nisu skupili dovoljan broj ECTS bodova, povećaju školarine.

Gotovo na dan desetogodišnjice studentske blokade koja je 2009. krenula na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, da bi se kasnije proširila po ostalim fakultetima zagrebačkog sveučilišta te ostalim sveučilištima, zagrebačko sveučilište, točnije njegov Odbor za proračun, na čelu s rektorom Borasom odlučilo je predložiti Senatu povećanje školarina za studente te, usput i povećanje proračuna Rektorata iz novaca koje sveučilištu uplaćuje država.

Za one čitatelje koji o studentskoj blokadi iz 2009. ne znaju ništa ili znaju malo, vrijedi se podsjetiti da je glavni studentski zahtjev za općim besplatnim školstvom bio motiviran upravo istom stvari, točnije odlukom da se redovnim studentima koji nisu skupili dovoljan broj ECTS bodova, povećaju školarine. Taj početni impuls koji je doveo do prosvjeda, na koncu je s jedne strane mobilizirao uvjerljivo najveću studentsku pobunu u suvremenoj Hrvatskoj, koja je primjerice zagrebački Filozofski držala 35 dana u blokadi, ali je i, što je mnogo važnije, umnogome utjecala na to da su teme školarina na fakultetima i pravo na besplatno školstvo dobile pravo javnosti.

Najozbiljniji dokument o reformi školstva

Sve to rezultiralo je daljnjom artikulacijom zahtjeva i kasnijim osnivanjem sindikata Akademska solidarnost s jedne strane, ali i tragikomičnim scenama, poput one u kojoj tadašnji ministar znanosti i obrazovanja, Dragan Primorac, koga su studenti zaskočili nakon gostovanja na Radiju 101 sa zahtjevom da potpiše peticiju za besplatno školstvo, počinje iz čista mira zajedno sa studentima sam sebi vikati ‘ostavka, ostavka’.

No, bilo je toga još. Dok se na zagrebačkim blokadama ozbiljno raspravljalo o konceptu besplatnog školstva, na plenumu na splitskom Pravnom fakultetu, na kojem sam bio prisutan, u jednom momentu je riječ uzeo tadašnji tajnik Torcide, poručivši da su oni uz studente, nakon čega je čitava dvorana počela skandirati: ‘Ajmo bijeli, ale!’.

Vratimo li se pak na Akademsku solidarnost, ona je 2012. kad su se stvari smirile iznjedrila, po mom sudu, najozbiljniji dokument o reformi školstva, daleko prije Jokićeve reforme. Riječ je o Deklaraciji o znanosti i visokom obrazovanju, čija je glavna podloga bila ideja o besplatnom i socijalno inkluzivnom obrazovanju. Zanimljivo je da je upravo 2009. godine sadašnji rektor Boras prvi put izabran za dekana Filozofskog fakulteta, pa mu je po logici stvari sve ovo o čemu pričamo jako dobro poznato.

Doktorati se pretvorili u poligon za punjenje budžeta

Iako se studentski pokret s vremenom ugasio, a isto se dogodilo i s Akademskom solidarnosti, on je ipak uspio zaustaviti povećanje školarina i osigurati deklarativnu podršku vladajućih besplatnom obrazovanju. Prava je šteta da tada nije uopće problematizirano pitanje prava na besplatni doktorski studij, koji je predstavljao upravo primjer svega onoga protiv čega su se studenti borili. Snižavanjem kriterija za upis doktorata, povećanjem kvoti i cijena, zapravo se pretvorio u poligon za punjenje budžeta sveučilišta, čime su s jedne strane studenti lošijeg socijalnog statusa praktično spriječeni da upisuju doktorski studij, a potom je i njegova kvaliteta bila smanjena.

Sad kad je Boras odlučio nakon deset godina zatvoriti krug i iznova revitalizirati ideju o poskupljenju školarina, jer je očito nestalo novaca za održavanje čitavog aktualnog sustava, trebalo bi se vratiti na samu ideju uvođenja dodatnih upisnih kvota i uopće studija uz plaćanje. Kako sam deset godina radio na sveučilištu, jako dobro mi je poznato da su školarine uglavnom služile za povećanje prihoda profesora, kao i broja zaposlenih, koji su zbog povećanog broja studenata i kolegija postali nužni, a da je njihov zanemariv dio išao na podizanje kvalitete nastave.

Ovo naravno ne znači da smatram kako je fakultete trebalo zatvoriti za nove generacije znanstvenika. Upravo suprotno. Radi se o tome da za mlade po logici sustava nije bilo mjesta, dok su oni koji su se već stalno zaposlili, između ostalog i zahvaljujući dodatnim prihodima od školarina, uglavnom prestali biti kritički nastrojeni intelektualci i znanstvenici. Finale tog procesa ne vidimo samo u ovom aktualnom prijedlogu o povećanju školarinu, nego i na brojnim primjerima omjera glasova na Senatu u situacijama koje su morale dovesti do većih prijepora.