The Guardian analizira: Kako je britanska ljevica izgubila izbore i što to znači za sve europske ljevičare

Miliband je shvatio pogrešku tek kad je silazio s pozornice

Zapravo, Miliband je jednostavno zaboravio govoriti o deficitu, pitanju koje se poput prijetećeg oblaka nadvilo nad parlament posljednje četiri godine. Miliband je tu morao reći samo stotinjak riječi, uključujući i obećanje o “eliminaciji deficita što je prije moguće”. Kada je shvatio pogrešku, na svoj užas, već je silazio s pozornice.

Članovi njegova tima nadali su se da će ova pogreška proći neprimijećeno, međutim dva najbliža Milibandova suradnika Stewart Wood i Stan Greenberg na donorskoj večeri nakon govora navodno su se šalili o nestalom dijelu govora. Digitalni tim laburista je u roku od sat vremena, bez provjere, medijima poslao transkript originalnog govora, uključujući i dio o deficitu. Mnogi su se tada obrušili na Milibanda.

Sada pogrešku priznaju i Milibandovi savjetnici. “Da je u govoru bilo više riječi od deficitu, on to ne bi zaboravio”, kaže jedan od savjetnika. Nakon govora, Miliband je bio toliko izvan sebe da se zatvorio u svoju hotelsku sobu, gdje mu se niz ljudi, uključujući i njegovu suprugu Justine pridružilo i pokušalo ga uvjeriti da propust i nije toliko vidljiv. No, Miliband je znao da je zaboravio važan dio govora. “Pokušali smo ga razveseliti, ali bio je previše uzrujan. Nije došao na zabavu svoje stranke, jednostavno nije želio izaći iz svoje sobe”, prisjetio se pisac govora.

U izbornoj noći laburisti su se spremali za preuzimanje vlasti

Pet minuta do deset sati u izbornoj noći, neposredno prije nego što su objavljene izlazne ankete, u sjedištu Laburističke stranke pripremali su se za preuzimanje vlasti. Do izlaska sunca, shvatili su da je to sve bila iluzija. Laburisti su osvojili tek 30.4 posto glasova.

Jedan od ljudi bliskih Milibandu za Guardian priča kako je velika greška bivšeg laburističkog čelnika bila to što je vjerovao vrlo malom krugu ljudi. Greg Beales, direktor laburističke kampanje, vjerovao je kako stranka mora riješiti nepovjerenje birača prema njihovoj politici u ekonomiji i migracijama. Inzistirao je kako bi se trebali izravno suočiti s tim pitanjima. S druge strane Stewart Wood, blizak Milibandov savjetnik zagovarao je ideološki raskid s Novim Laburstima i kampanju koja bi obećala društvo jednakih kroz reformu bankarskog sustava i obračun s kapitalizmom.

Priča Milibandove kampanje je pomak od Wooda prema Bealesu, od radikalnijih i ljevijih stavova prema opreznoj taktičkoj politici. Iz početka je Miliband želio strukturalne promjene u načinu na koji funkcionira ekonomija, a kasnije je te stavove ublažio. Promjene u politici, pa i ideologiji, počele su nakon loših rezultata na izborima za Europski parlament u svibnju 2014. Tada je Miliband shvatio da, želi li dobiti parlamentarne izbore, mora nešto promijeniti.

Miliband je želio biti političar ljevice, a ne centra

Najbliži Milibandov tim, Greg Beales, Tom Baldwin, Stewart Wood, Torsten Bell i blizak Milibandov prijatelj s fakulteta koji mu je pisao govore Marc Stears usmjerili su čelnika laburista k radikalnom zaokretu. Baldwin je napisao niz prijedloga, a Wood je morao uvjeriti Milibanda da ih prihvati. Morao se rebrendirati kao čovjek sposoban za izricanje teških istina o teškoćama u Britaniji. Trebao je sastaviti nova fiskalna pravila u programu svoje stranke.

Već tada atmosfera je bila prilično toskična, a Miliband sumnjičav, posebno prema Woodu i Stearsu, njegova dva najbliža ideološka savjetnika i prijatelja. “Nije bilo eksplozije, ali napetost je bila strašna”, kaže jedan od sudionika sastanka 8. lipnja. “Napetost u zraku se mogla rezati nožem, svi su htjeli izaći. bilo je vrlo neugodno”. Dani koji su uslijedili, bili su obilježeni ljutitim telefonskim pozivima i upozorenjima oko lojalnosti. Miliband nije želio biti političar centra, nego ljevice.

Torijevci kreću s napadima

Kao što se moglo i očekivati, konzervativci Davida Camerona, krenuli s napadima na Milibanda i laburističku politiku zaduživanja. Britanski list Telegraph, usred kampanje, na naslovnoj je stranici objavio pismo sto poslovnih lidera koji su tvrdili da bi pobjeda laburista “ugrozila poslove i investicije”.

Laburisti su vodili prema anketama, činilo se da imaju i momentum. Tada je šef kampanje Konzervativne stranke Lynton Crosby krenuo sa strategijom “mrtve mačke”. Tu je taktiku najbolje sažeti i objasniti kroz primjer bacanja mrtve mačke na stol za večerom. Svi će početi vikati i pričati o tome.

Škotski nacionalisti postaju prva tema kampanje

U ovoj kampanji, mrtva mačka bila je objava ministra obrane Michaela Fallona koji je rekao kako Miliband namjerava izdati zemlju predajući Trident nuklearku škotskim nacionalistima SNP-u, stranci s kojom je Miliband, prema špekulacijama, trebao koalirati. Taktika je do kraja kampanje ostala ista, zastrašivanje birača sa SNP-om, a Milibandov tim je prekasno shvatio opasnosti, a sam Miliband prekasno je počeo govoriti da neće koalirati sa SNP-om. To je postala glavna tema kampanje, a teme koje su laburisti željeli nametnuti pale su u drugi plan.

Miliband je prije izbora otkrio veliku kamenu ploču sa svojim izbornim obećanjima na parkiralištu u Hastingu. Ubrzo je to postalo predmet sprdnje. Rušenje tog kamena, u slučaju gubitka izbora, bilo je dogovoreno kada je kamen postavljen. Nakon izbora, stranka je donijela dva plana za tu veliku kamenu ploču. Prvi je bio jednostavno uništiti ga, poput Berlinskog zida, a drugi je bio, da se ploča sruši kada se slegne medijska prašina.

Šok nakon objave anketa

U sjedištu Laburističke stranke u Brewers Greenu U Westminsteru u 21.55 stvari su se činile prilično jasnim. Kada je u deset objavljeno da su, prema izlaznim anketama, Torijevci ostvarili najveći pojedinačni rezultat, ništa se posebno nije promijenilo. To se i očekivalo. Međutim kada su Sky i BBC koje su gledali laburisti, objavili broj mandata, nastao je potpuni muk. Počelo je kolektivno poricanje rezultata anketa, prema kojima su Torijevci uvjerljivo osvojili vlast.

Za to vrijeme oko 270 kilometara daleko, Miliband je sjedio na kauču u Doncasteru sa svojom ženom Justinom Thornton, Gregom Bealesom i Stewartom Woodom. Miliband nije ništa govorio, a panični pozivi između Doncastera i sjedišta laburista pokušavali su utvrdili što je s tim izlaznim anketama i što je moglo proći krivo. Čak niti novinari nisu bili spremni za ovakav scenarij.

Miliband nije imao govor spreman za ovakvu situaciju

Miliband je imao dva pripremljena govora, jedan u kojem bi izrazio svoje uvjerenje da je pobijedio, a drugi koji je uključivao koaliciju Konzervativne stranke i Liberalnih demokrata. Na kraju mu niti jedan od ta dva govora nije trebao.

Gledajući unatrag Miliband za poraz krivi to što nisu uspjeli dovesti u fokus kampanje srednju klasu i obitelji s malom djecom, te mlade parove koji žele započeti zajednički život. Umjesto toga, razgovaralo se o SNP-u i škotskim nacionalistima kao potencijalnim koalicijskim partnerima Laburističke stranke. Miliband i laburisti nisu uspjeli nametnuti svoje ideje biračima, niti izgraditi jasan stav o prošlim laburističkim vladama. Sve ih je to, na kraju, koštalo i pobjede.