Nekad je nužno odabrati stranu

Kako je DORH, nakon serije neshvatljivih propusta, 13 godina razvlačio Dražena Slavicu po sudovima

Pod pritiskom rodbine stradalih i dijela javnosti sud je usvajao sve dokazne prijedloge

Rijetko se dogodi, kao u slučaju žalbe na oslobađajuću presudu bivšem vatrogasnom zapovjedniku Draženu Slavici, da Vrhovni sud Hrvatske odbije praktički sve žalbene prijedloge županijskog državnog odvjetnika u Šibeniku Zvonka Ivića.

U obrazloženju odluke na 13 gusto ispisanih stranica kojom se potvrđuje oslobađajuća presuda Županijskog suda u Šibeniku, Vrhovni sud je barem dvadesetak puta rezolutno odbacio prigovore tužitelja Ivića.

U rješenju Vrhovnog suda neprestano se ponavlja kako su tvrdnje državnog odvjetnika neutemeljene ili neosnovane, kako nije u pravu, kako je neke stvari pogrešno tumačio, kako je iznosio netočne žalbene navode, kako nema podloge u njegovim tvrdnjama ili da njegovi žalbeni navodi nemaju temelja u zakonu.

Manjkava i pogrešna žalba nakon 13 godina suđenja

Istodobno, Vrhovni sud je u više navrata istaknuo kako je prvostupanjski sud svoje odluke pravilno procijenio i utvrdio, kako je jasno i nedvosmisleno obrazložio i utvrdio činjenično stanje. Stoga ne čudi zaključak u kojem stoji da Vrhovni sud “u cijelosti prihvaća činjeničnu i pravnu raščlambu prvostupanjskog suda na temelju koje je utvrdio da okrivljeni Dražen Slavica nije kriv za djelo koje mu se stavlja na teret”.

Naravno, sve troškove nastale iz 13-godišnjeg suđenja i poraza tužiteljstva dužan je nadoknaditi državni proračun, a cijena tog postupka iznimno je visoka.

Poslije takve odluke Vrhovnog suda logično se nameće pitanje kako je moguće da je 13 godina nakon što se dogodila tragedija na Kornatima u kojoj je poginulo 12 vatrogasaca, državni odvjetnik napisao žalbu koja je, po mišljenju Vrhovnog suda, toliko manjkava, neosnovana i pogrešna.

Čak 105 rasprava u dva procesa

Pogotovo stoga što su održana dva suđenja na kojima je Dražen Slavica oslobođen. Zapravo tri jer je Županijski sud u Šibeniku još 26. studenoga 2008., što je sada potvrdio Vrhovni sud, odbacio zahtjev za pokretanje kaznenog postupka protiv Dražena Slavice.

Uz to, Županijski sud tada je zatražio od državnog odvjetnika da najprije uredi svoju optužnicu, a nakon što je primio novu verziju, suci su zaključili da niti nova optužnica nije uređena, da u njoj nije ništa bitno izmijenjeno pa je zbog toga uvažio prigovor na optužnicu odvjetnika Čede Prodanovića te obustavio kazneni postupak protiv Slavice.

No nije to sve. Nakon toga održana su dva sudska procesa na kojima je bilo čak 105 rasprava, na prvom su bile 64 rasprave, a na drugom 41. Na prvom suđenju ispitano je 137 svjedoka, a na drugom suđenju 71 svjedok, a preostali iskazi 66 svjedoka iz prve rasprave, su pročitani. I da stvar bude kompletna na oba suđenja iskaze je dalo čak 27 vještaka, što je zasigurno još jedan od pravosudnih rekorda.

Nema kraja bizarnostima

No ni tu nije kraj bizarnostima vezanim za taj dramatičan i po državno odvjetništvo neslavan sudski proces. Tragedija na Kornatima dogodila se 30. kolovoza 2007., a rekonstrukcija je obavljena tek 6 godina kasnije, 5. srpnja 2013. Trajala je od 10.26 do 17.43, a bilo je prisutno više od pedesetak ljudi.

I na kraju, još jedan od dokaza kako funkcionira hrvatsko pravosuđe. Prva oslobađajuća presuda je poništena jer je sudsko vijeće imalo tri suca, umjesto pet kako je bilo propisano Zakonom o kaznenom postupku.

No, dok se taj cijeli sudski rašomon raspetljavao, došlo je do nove promjene ZKP-a, kojim je propisano da takve procese ipak vode tri suca. Pa su i ponovljeni proces protiv Slavice, kao i prvi puta, opet vodila tri suca. Inače, prva optužnica bila je napisana na 60 stranica, a sudski spis na oko 6.000 stranica.

‘Očito su me odlučili žrtvovati’

Dražen Slavica ni dan danas ne može objasniti zašto se, kako kaže, državni odvjetnik toliko urotio protiv njega.

”Na prvom suđenju tužitelj je u završnoj riječi govorio 8 sati, a da pri tomu nije iznio niti jedan materijalni dokaz o mojoj krivnji. Umjesto toga 90 posto svog izlaganja napadao me kao čovjeka, pa sam se pitao, kad sam se malo izuzeo u neku treću dimenziju, kako je moguće da me je toliko ocrnio. Prokazivao me kao neznalicu i nesposobnim upravljati sustavom. Jer ako sam takav kakvim me on prikazao, kako sam uopće mogao raditi i biti na čelu jednog humanitarnog sustava. No bilo je očito da su odlučili žrtvovati me, pa su usmjerili istragu samo protiv mene držeći da sam ja najslabija karika. Bilo je zaista teško, pa i gnjusno slušati tužiteljevo izlaganje”, zaključio je Slavica.

‘Zbog pritiska javnosti na brzinu su htjeli optužiti Slavicu’

Za razliku od njega, odvjetnik Čedo Prodanović koji ga je 13 godina, kako kaže Slavica, zastupao pro bono, ima dva objašnjenja zašto je postupak tako dugo trajao i zašto je vođen na potpuno pogrešan način.

”Ponajprije, istraga je loše i nepotpuno vođena, a državno odvjetništvo je zbog tragičnih posljedica i velikog pritiska javnosti pod svaku su cijenu željelo procesuirati taj slučaj pa su odlučili na brzinu optužiti Slavicu. Kad su se uvjerili da je u optužnici previše rupa, onda se tijekom raspravnog postupka istraga počela proširivati na stvari koje sa Slavicom i njegovom odgovornošću nisu imale veze. Pa su se tako provjeravale tvrdnje da je nesreću izazvala bomba zaostala nakon vježbi NATO pakta, pa se utvrđivalo je li do nesreće došlo uslijed istjecanja kerozina iz helikoptera, je li pomoć stigla na vrijeme, je li Slavica odgovoran što vatrogasci nisu imali odgovarajuću opremu, što su među njima bila i dva maloljetnika ili nisu položili desantni tečaj”, govori Prodanović i dodaje:

“No za ništa od toga Slavica nije bio krivi niti se to nalazilo u zoni njegove odgovornosti. Također, nije bilo u uzročnoj vezi s tragičnim posljedicama katastrofe jer bi se sve dogodilo isto bez obzira je postojali eventualno navedeni propusti ili ne. I najvažnije, ništa od toga nije imalo nikakve veze s optužnicom protiv Slavice.”

‘Proizlazilo je da je Slavica namjerno htio ubiti te ljude’

Pod pritiskom rodbine stradalih i dijela javnosti, kaže Prodanović, sud je usvajao sve dokazne prijedloge tužitelja ili obitelji stradalih, premda za većinu njih nije bilo nikakve osnove. I zato je bilo toliko vještaka i svjedoka.

“Sud se naprosto nije usudio odbijati te prijedloge. Od 137 svjedoka, samo je jedan vatrogasac koji je preživio bio na mjestu događaja, dok se nekolicina drugih nalazilo na Kornatima, ali nisu bili blizu nesreće. Dakle, svi ostali svjedoci nisu imali nikakva saznanja iz prve ruke.”

Prodanović ističe kako je u takvom ozračju sud pristajao izvoditi i dokaze mimo inkriminacije pa se proces otegnuo u nedogled. Zato je optužnica sročena na štetu Slavice, zato se krivac tražio u čovjeku koji je bio kilometrima daleko od mjesta događaja. “Po potpuno pogrešnom stajalištu tužitelja proizlazilo je na kraju da je Slavica namjerno opstruirao slanje pomoći vatrogascima te da je de facto namjerno htio ubiti te ljude.”

‘Tužitelj je očito prepoznao da mu je to slučaj karijere’

Dvojica bivši državnih tužitelja te nekoliko odvjetnika koje je Telegram zamolio za komentar slučaja suglasni su da odgovornost za takvo vođenje postupka leži na državnom tužitelju.

“On je očito prepoznao da mu je to slučaj karijere, da su u njega uprte oči javnosti, pa je pod svaku cijenu želi dokazati krivnju Slavice. Slučaj ga je ponio pa je odlučio ići do kraja, bez obzira na to što se već utvrdilo da nema nikakve kaznene odgovornosti za Slavicu”, sažeo je jedan sugovornik Telegrama mišljenje svojih kolega.

Jedan od dokaza nesvakidašnje upornosti je i taj da je presuda napisana na 38 stranica, a tužitelj je odgovorio žalbom na stotinjak stranica.

DORH 12 godina nije preispitao stajalište državnog tužitelja

Odvjetnik Prodanović, međutim, smatra kako je problem širi te da leži u načinu funkcioniranja DORH-a.

”Kad počne postupak i donese se odluka o poduzimanju kaznenog progona pa sve do njegovog kraja rad državnog odvjetnika nitko ne kontrolira. Zbog toga pojedinim slučajevima tužitelji tijekom postupka, bez ikakve kontrole nadređenih, mogu inzistirati na progonu bez obzira na stvarno činjenično stanje. Naime, oni su dužni referirati stanje predmeta nadređenima samo ako u toku progona namjeravaju odustati od tužbe”, objašnjava i nastavlja:

“To iz razloga da bi se spriječile eventualne zloporabe i mogućnost da se nekomu pogoduje. Zato nitko u DORH-u tijekom postupka koji je trajao 12 godina nije preispitivao stajalište državnog odvjetnika niti zapitao zastupnika optužbe iz kojih razloga ustrajava i dalje na progonu, kad su mu sve žalbe i druge pravne radnje odbijene kao neosnovane, a neke i potpuno promašene.”

Najveću cijenu platio je Slavica

Odvjetnik Prodanović objašnjava kako ne mora svaka nesreća završiti kaznenim postupkom. “Na Kornatima se dogodio prirodni fenomen sagorijevanja nehomogene plinske smjese koja je rezultirala eruptivnim požarom. On je u klancu dosegnuo temperaturu od 2000 stupnjeva, a širio se brzinom većom od 40 kilometara na sat. U takvim okolnostima vatrogasce ne bi spasila ni bolja oprema ni brže pružanje pomoći. Dakle, radilo se o klasičnom nesretnom slučaju koji se dogodio svega nekoliko puta u svijetu pa se tu ne može govoriti o kaznenoj odgovornosti Slavice niti bilo koga drugoga.”

Najveću cijenu takvog maratonskog suđenja platio je sada dokazano nedužni vatrogasni zapovjednik Dražen Slavica. On je prošao nezamislivu životnu, ljudsku i profesionalnu dramu. Odmah po tragediji Slavica je pritvoren i to na dan kad mu je kćer krenula u prvi razred osnovne škole. Tijekom tih 13 godina Slavica je bio u ponižavajućem položaju: dolazio je redovito na posao u Javnu vatrogasnu postrojbu Šibenik, no bio je izoliran, nije dobivao nikakve radne zadatke.

“U 13 godina riješio sam samo 7 predmeta, nisam bio pozivan na sastanke, pa sam postao dodatni teret toj postrojbi i sebi.”

Morali su na Kornate

Slavica ističe kako je školski sustav maksimalno štitio njegovu djecu, ali da su ona ipak bila izložena kojekakvim uvredama preko društvenih veza ili SMS-ova. Dok za dio pravosudnom sustava tvrdi da je bio korektan, Slavica smatra kako je u cijelom slučaju bio presudan komemorativni skup u šibenskom kazalištu.

Tada su obitelji stradalih upitale predsjednika Mesića tko je kriv, on je odgovorio pa onaj koji je poslao vatrogasce da stradaju zbog šačice trave. “Odatle je krenula hajka na mene pa je trebalo više od 13 godina da bi se dokazalo da nisam kriv.”

Slavica također naglašava kako su vatrogasci morali ići na Kornate jer oni spadaju među nacionalne parkove. “A u zakonu jasno piše da nacionalni parkovi imaju prioritet u gašenju požara na otvorenom.”

’13 godina neizdrživog medijskog linča’

Slavica istodobno ističe kako rodbini stradalih ništa ne zamjera. “Ja ih razumijem, pitanje je kako bismo se ponašali u takvoj strašnoj situaciji. Stoga ih ne osuđujem”. Nakon presude Slavica je izjavio kako je odlukom Vrhovnog suda završila njegova agonija.

“Bilo je to 13 godina neizdrživog medijskog linča i progona dijela javnosti. Na udaru su se našli čak jednim dijelom i kolege zapovjednici županijske organizacije koji su stali iza mene. Moji su osjećaji sada pomiješani, žao mi je mojih kolega koje su stradale, ali pao mi je kamen na srca jer sam uspio sam dokazati svoju nevinost”.

Na kraju je priznao kako je očekivao oslobađajuću presudu, ali da ga je mučio crv sumnje kako bi moglo biti i drugačije s obzirom na to kako funkcionira hrvatsko pravosuđe i kakvo je stanje u državi.

Što sada?

Odluku o tomu što će sada poduzeti Slavica je odlučio prepustiti svom odvjetniku Prodanoviću. On pak kaže da se u slučaju da se nalazimo u pravno uređenoj, civiliziranoj uređenoj državi ne bi bilo potrebno poduzimati ništa doli čekati ispriku i poziv na odgovarajući na posao.

”Budući da nismo takva država moramo poduzeti radnje koje će osigurati da se Slavicu rehabilitira u poslovnom smislu te da ga se vrati na staro radno mjesto.”