Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako je Emmanuel Macron od političke rock zvijezde došao do najomraženije osobe u Francuskoj

Mali portret francuskog predsjednika kojem dramatično opada popularnost

ZADNJA IZMJENA: pro. 6, 2018
Foto: Profimedia, TEMP Sipa Press

Uz taktove europske himne “Oda radosti” Emmanuel Macron koračao je prema pozornici ispred Louvrea kako bi održao pobjednički govor nakon što je upravo postao predsjednik Francuske. Bio je svibanj 2017. godine. Godinu i pol dana kasnije Macronu se više ne pjevaju ode niti u Elizejskoj palači ima radosti: kako je uopće sve pošlo tako krivo za mladu političku zvijezdu koja je obećavala da će promijeniti Francusku, a onda i cijelu Europu?

Emmanuel Macron postao je predsjednik Francuske nakon što je u drugom krugu predsjedničkih izbora, u svibnju prošle godine, osvojio gotovo dvije trećine glasova birača, ostavivši daleko iza sebe protukandidatkinju Marine Le Pen. U njegovoj pojavi birači su, tvrdilo se tada, prepoznali novo lice (mada i nije bio tako nov, prethodno je bio ministar u francuskoj vladi) koje će razdrmati ustajali politički establišment. Mjesec dana kasnije birači su mu ponovno dali povjerenje. Na parlamentarnim izborima u lipnju 2017. godine, koalicija predvođena njegovom strankom “La Republique en marche” osvojila je apsolutnu većinu. Macronova popularnost među biračima bila je još uvijek astronomska, gotovo dvije trećine Francuza podržavalo je novu nadu francuske i europske političke scene. Tih se brojki danas Macron može samo s nostalgijom prisjećati.

Dramatičan pad popularnosti

Anketa Ifop-Fiducial, za tjednik “Paris Match” i postaju Sud Radio, pokazala je početkom ovoga tjedna da je popularnost francuskog predsjednika pala na svega 23 posto, najnižu razinu u dosadašnjem mandatu. Kako su primijetili u “Paris Matchu”, podrška mu je manja od postotka glasova koje je osvojio u prvom krugu predsjedničkih izbora. Macron je, čini se u ovom trenutku, na dobrom putu da prestigne i svog prethodnika Francoisa Hollandea, koji zbog nepopularnosti nije ni tražio drugi mandat.

Razloge trenutne nepopularnosti 40-ogodišnjeg francuskog predsjednika ne treba dugo tražiti: kumovali su joj prosvjedi tzv. žutih prsluka. Izazvani najavom da će se povećati porez na gorivo – što bi posebno pogodilo ljude iz ruralnijih dijelova zemlje koji, jednostavno, više ovise o vlastitom prijevozu, pa im poskupljenje goriva znači i veće životne troškove – prosvjedi “žutih prsluka” u međuvremenu su prerasli u šire antimacronovske demonstracije u kojima se predsjednika poziva na ostavku. Predsjedniku, ukratko, zamjeraju da provodi politiku koja ide na ruku bogatima, a zanemaruje “obične” građane.

Macron dosad nije bio sklon popuštati onima koji prosvjeduju ili štrajkaju zbog njegovih reformi koje je, ne treba zaboraviti, i najavljivao u predizbornoj kampanji. “Poštujem one koji prosvjeduju, ali poštujem i francuske birače, a oni su glasovali za promjenu”, izjavio je Macron u rujnu prošle godine u razgovoru za CNN. Prisjetio se pritom i svojih prethodnika koji su pokušavali provesti reforme, ali su, suočeni s masovnim izlascima Francuza na ulice, od njih odustajali. On, bio je tada uvjeren, nije taj tip političara.

Žuti prsluci prisilili ga na uzmak

Tako je u početku i bilo. Kada je zbog reforme radnog zakonodavstva bio suočen s velikim prosvjedima tradicionalno jakih francuskih sindikata, nije pokleknuo. Reforma, za koju se tvrdilo da ide na ruku poslodavcima, ipak je izglasana, mada je na ulicama Pariza i drugih francuskih gradova prosvjedovalo tisuće ljudi. U proljeće ove godine, zbog restrukturiranja nacionalne željezničke tvrtke, Francuska je bila pogođena valom štrajkova. Macron nije odustao. Istina, popularnost mu se već počela ozbiljno topiti, ali se francuski predsjednik na to, očito, nije previše obazirao.

Ovoga je puta, međutim, drugačije. Suočena s višetjednim prosvjedima “žutih prsluka” – koji su osobito proteklog vikenda prerasli u nasilne demonstracije i u svijet odaslali nemile slike Francuske – francuska je vlada okrenula ploču. Premijer Edouard Phillipe najavio je šestomjesečnu odgodu povećanja poreza, a onda su mediji izvijestili i da će vlada razmotriti mogućnost ponovnog uvođenja poreza na visoka primanja koji je srezan na početku Macronova mandata. Macron je ovoga puta, očito, retrerirao. Što ga je moglo potaknuti na uzmak?

Snimke nasilnih prosvjeda, koje su završile na naslovnicama svih svjetskih medija, zasigurno su pripomogle da francuski predsjednik, barem privremeno, popusti prosvjednicima. Macron je obećao u zemlju dovesti značajne investicije, no nemile scene iz francuskih gradova, osobito Pariza, nikako se ne uklapaju u imidž privlačne ulagačke destinacije koji Macron želi graditi. Odgoda poreza na šest mjeseci neće zadovoljiti prosvjednike (već su najavljeni novi prosvjedi), ali možda se Macron nada da će si barem kupiti nešto vremena. Vrijeme mu treba iz više razloga: bliže se europski izbori, a i reforme koje je proveo još nisu počele davati rezultata.

Predsjednik na putu za povijest

Na izborima za Europski parlament za šest mjeseci francuski predsjednik želi ponoviti uspjeh s prošlogodišnjih nacionalnih izbora i pokazati da proeuropske snage još uvijek mogu poraziti antieuropski raspoložene populiste. Pobjeda na tim izborima pomogla bi mu da obnovi svoju poziciju na europskoj političkoj sceni na kojoj ima ambiciozne planove, reformirati Europsku uniju i posebno eurozonu. Za to mu je, pak, nužna podrška Njemačke, zemlje bez koje se nijedna promjena u EU ne može provesti. Da bi uvjerio Njemačku i ostatak “kompanije” u nužnost promjena u Europi, morao bi, međutim, najprije promijeniti Francusku. Kako bi predsjednik koji nije uspio na domaćem terenu uopće bio vjerodostojan kada traži reforme na europskoj sceni? Tko bi ga, uostalom, slušao?

Reforme koje je pokrenuo u Francuskoj zasad, međutim, nisu dale konkretne rezultate. Primjerice, promjene u radnom zakonodavstvu ciljaju na smanjenje stope nezaposlenosti na sedam posto, ali tek do kraja mandata, 2022. godine. Stopa je i dalje iznad devet posto. Zato Macronu treba vremena.

Dok se ne dogode neki pomaci (ili ako se ne dogode, tek ćemo vidjeti), francuski predsjednik mora pokušati ispeglati imidž pred domaćom publikom. Riješiti se, recimo, nimalo laskavog nadimka “predsjednik bogatih”. Ako u tome ne uspije, mogao bi u povijest ući dvaput. Kao najmlađi francuski predsjednik. I kao najnepopularniji.

Irena Frlan Gašparović
Telegram autor
13 članaka Više o autoru