Telegram analiza: što se doista dogodilo u Bruxellesu i zašto bi bilo neobično proglasiti to Plenkovićevom pobjedom
Koncept koji je trebao uvjeriti birače da njihov glas na EU izborima ima smisla upravo je uništen
Kad se u veljači prošle godine obratio zastupnicima Europskog parlamenta, Andrej Plenković bio je sasvim konkretan i izričit. “Podržavam nastavak primjene koncepta Spitzenkandidata kroz koji građani mogu lakše prepoznati lice i ideje budućeg predsjednika Europske komisije”, kazao je tada premijer. Novi predsjednik Komisije, smatrao je dakle Plenković, mora biti osoba koju će birači prije izbora imati priliku upoznati.
Nepunih godinu i pol kasnije, koncept za koji se Plenković tako zdušno založio, službeno je pokopan. Pokopali su ga hrvatski premijer i njegovi kolege. Ideja da ljudi trebaju “lakše prepoznati lice” predsjednika Komisije pala je kao prva žrtva maratonskog summita na kojem su premijeri i predsjednici država članica za tu ključnu poziciju odlučili nominirati ženu koja nije sudjelovala u predizbornoj kampanji niti je lice koje građani EU-a baš lako prepoznaju.
Plenković srčano branio Webera
Njemačka ministrica obrane Ursula von der Leyen, članica CDU-a i Europske pučke stranke, trebala bi naslijediti Jean-Claude Junckera, ako je zastupnici Europskog parlamenta potvrde. Po završetku summita, Plenković je ustvrdio da je ona “izrazito dobro rješenje za Hrvatsku” i da s njom “imamo sjajnu suradnju”. No, rezultati trodnevnog sastanka teško da se baš mogu opisati kao poseban vanjskopolitički uspjeh hrvatskog premijera kojeg su pučani nakon EU izbora izabrali kao jednog od svojih pregovarača pri raspodjeli vodećih dužnosti u europskim institucijama.
Još u nedjelju, prvog dana summita, Plenković je prilično uvjereno branio Manfreda Webera, bavarskog političara kojeg je Europska pučka stranka, kojoj pripada i Plenkovićev HDZ, bila nominirala za tzv. Spitzenkandidata. Ako pučani pobjede, Weber je trebao konkurirati za poziciju predsjednika Komisije. “Cijela tirada protiv Webera je potpuno neargumentirana”, prenijela je Hina Plenkovićeve izjave u nedjelju.
Prevladala Macronova logika
Manfred Weber, međutim, nije prošao na Europskom vijeću. Prevladala je logika i argumentacija francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i drugih Weberovih kritičara koji su mu spočitavali da nema dovoljno političkog iskustva na visokim izvršnim dužnostima.
Weber je ispao iz igre, pa je prema tzv. planu iz Osake pozicija predsjednika Komisije trebala pripasti drugom Spitzenkandidatu, Fransu Timmermansu. Taj su plan, kao mogući izlaz iz slijepe ulice, na marginama sastanka G20 prošlog petka u Japanu, osmislili čelnici četiriju velikih članica, među njima Macron i njemačka kancelarka Angela Merkel.
Plenković uz Orbana i Višegradsku skupinu
Njemačka kancelarka se, čini se, preračunala jer je prijedlog “njezine” malobrojne skupine lidera naišao na velik otpor i revolt u redovima samog EPP-a. Prema pisanju portala Politico.eu, službeno imenovani pregovarači pučana Plenković i latvijski premijer Krišjanis Karinš požalili su se da nisu bili uključeni u dogovor. “Taj je prijedlog bio iznjedren u konzultacijama nekoliko zemalja, ne ovih pregovarača. Kad je to došlo pred lidere EPP-a, shvatili smo da mi kao organizacija i kao politička stranka iza takvog prijedloga ne stojimo”, objašnjavao je kasnije Plenković.
Hrvatska se u tom slučaju svrstala s desetak drugih zemalja koje su se protivile da čelna pozicija u Komisiji pripadne Nizozemcu Timmermansu. Među najžešćim protivnicima tog prijedloga bili su mađarski premijer Viktor Orban i ostale zemlje Višegradske skupine, Poljska, Češka i Slovačka. Podržavala ih je otvoreno i Italija.
Timmermansu zamjera arbitražu?
Plenković se također čvrsto protivio Timmermansu, a o njegovim razlozima možemo samo nagađati. Može se, recimo, spekulirati da mu nije bio po volji jer se smatra da je u arbitražnom sporu bio na strani Slovenije i da bi zagovarao provedbu arbitražne presude koju Hrvatska ne priznaje. Ali, visoki hrvatski diplomatski izvori ne slažu se s tim argumentom. “Timmermans je imao neke nezgodne izjave, ali je u međuvremenu ublažio svoju retoriku. Bez obzira tko vodio Komisiju, ne očekujem promjenu politike kad je u pitanju granični spor”, kazao je Telegramu visokopozicionirani diplomat. Dakako, da je Timmermans prošao, Plenković bi i to mogao prikazati kao dobar rezultat jer bi bio očuvan model Spitzenkandidata.
Suočena sa snažnim otporom, Merkel je pragmatično popustila. Plan iz Osake službeno je propao, pokazavši da najutjecajnija političarka na kontinentu više ipak ne može u svojoj grupaciji provesti sve ono što je zamislila. No, sa summita u Bruxellesu njemačka kancelarka zasigurno nije otišla praznih ruku. Dapače.
Što su sve dobili Merkel i Macron
Njezina bliska suradnica, članica njezine stranke i političarka koja je kao ministrica još od 2005. godine u vladama pod vodstvom Angele Merkel, nominirana je za ključnu poziciju u EU institucijama. Dužnost predsjednice Komisije – ako to, naravno, eurozastupnici potvrde – ponovno je u rukama Njemačke, nakon više od 50 godina. Proglasiti Merkel gubitnicom ovog summita, bilo bi doista pretjerano.
Ni francuski predsjednik Macron ne može biti nezadovoljan. Otpao je Weber, kojem se Macron otvoreno protivio, a koncept Spitzenkandidata – koji je najupornijeg protivnika imao upravo u francuskom predsjedniku – nakon još jedne runde pregovora iza zatvorenih vrata definitivno je pokopan.
“Taj je koncept ‘ubio’ Macron”, tvrdi jedan bivši hrvatski diplomat. No, to samo znači da je Macron u svom naumu uspio. Za razliku od Plenkovića koji je svojevremeno zdušno branio model Spitzenkandidata. U zadnja tri dana hrvatski premijer se očito preobratio jer sad tvrdi da je nominacija njemačke ministrice – koja, dakle, uopće nije sudjelovala u predizbornoj kampanji i koju rijetko tko izvan Njemačke prepoznaje – baš dobro rješenje.
“Zašto je Weber uopće dolazio u Zagreb?”
Upravo to odustajanje od koncepta Spitzenkandidata moglo bi postati glavni kamen spoticanja između Europskog parlamenta i Europskog vijeća. Na svibanjskim EU izborima, više od 200 milijuna ljudi je glasovalo, a na kraju se opet sve svelo na stranačke dogovore iza zatvorenih vrata.
“Zašto je Manfred Weber dolazio u Zagreb, a Timmermans u Rijeku, ako će na kraju izabrati kandidatkinju koji nitko od nas nije niti vidio? Odustali su od cijele koncepcije (Spitzenkandidata) kao od para cipela”, kritičan je dekan Fakulteta političkih znanosti Zoran Kurelić koji se nada da će Europski parlament odbiti potvrditi njemačku ministricu obrane (mada vjeruje da se to neće dogoditi).
Hoće li EU parlament popustiti?
Nema, očito, ništa osobno protiv nje, ali smatra da bi EU parlament – jedina institucija koju biraju građani – morao pokazati zube i potvrditi da ne odustaje “od borbe za smanjenje demokratskog deficita” Europske unije. Spitzenkandidat je, podsjeća, bio ideja koja je trebala pridonijeti upravo tome.
Sustav Spitzenkandidata je, dakle, mrtav, a na velika vrata vratili su se tajnoviti međustranački dogovori iza zatvorenih vrata, kojima EU uvijek tako rado pribjegava. Sada tu odluku Europskog vijeća treba progutati i Europski parlament, jedina izravno birana institucija EU-a koja je (dosad) gorljivo branila princip Spitzenkandidata, smatrajući ga demokratičnijim od uobičajenih pozadinskih dealova.