Komentari

Kako je, još 1967. godine, započela mučna priča koja se ovih dana zakuhala u novi sukob na Bliskom istoku

Đivo Đurović objašnjava pozadinu recentnih događaja

FOTO: AFP

Eskalacija u Gazi svjedoči o još jednom fenomenu: Bliski istok više nije važan kao što je bio još prije dvadesetak godina. Regija je na zalasku iz niza razloga, od kojih je najvažniji borba protiv klimatskih promjena

Nakon više godina, sukobi na Bliskom istoku ponovno su – iznenađujuće – došli u prve minute svjetskih vijesti. Najnoviji sukob u mnogim je aspektima drukčiji od dosadašnjih – ne samo zbog činjenice da je krenuo iz sudskog spora oko nekretnine, nego i zbog novog međunarodnog poretka na Bliskom istoku koji je palestinske saveznike i palestinske protivnike stavio na istu stranu.

Novu eskalaciju najbolje je promatrati na tri odvojene razine: lokalnoj, regionalnoj i međunarodnoj. Događaj koji je pokrenuo lavinu lokalna je parnica oko nekretnina izraelskih i palestinskih stanovnika Jeruzalema. Nakon deložacija i nasilne intervencije izraelske policije, palestinska teroristička grupa Hamas iskorištava napetosti ne bi li isprovocirala regionalnu i međunarodnu eskalaciju.

Iz svoje baze u Gazi počinje raketirati civilne mete u Izraelu, na što on uzvraća zračnim udarima. Konačno, sve dolazi na međunarodnu razinu i tamo se – ne događa ništa. Palestinsko pitanje davno već nikome nije među prioritetima. Ovo je prvi izraelsko-palestinski sukob nakon što je Izrael normalizirao odnose s nizom arapskih susjeda i iz njega se može dosta naučiti o novom odnosu snaga na Bliskom istoku.

Priča o Šeik Džari

Šeik Džara arapski je kvart u istočnom dijelu Jeruzalema, netom izvan zidina starog grada, nedaleko Damaških vrata. Iako ga Židovi zovu Šimon ha-Cadik, Šimun Pravedni, po visokom svećeniku iz 3. stoljeća prije naše ere čiji se grob tamo nalazi – Šeik Džara je većinski arapski dio grada. Kako je grob židovskog visokog svećenika mjesto hodočašća, grupa palestinskih Židova krajem 19. stoljeća kupila je u Šeik Džari zemljište i živjela tamo u dobrim odnosima s lokalnim Arapima.

Kad je 1948. utemeljen Izrael, sve susjedne arapske države smjesta su ga napale združenim vojskama, pokušavajući “židovsku državu baciti u more”. No, Izrael se obranio, a cijenu rata platili su brojni izraelski Arapi, koji su u “nakbi” ili “katastrofi” 1948. pobjegli ili su protjerani. Nisu otišli svi, pa tako izraelski Arapi danas čine 21 posto stanovnika Izraela – tu se ne broje palestinski Arapi, koji žive pod izraelskom okupacijom na Zapadnoj obali.

Vječna tema ‘prava na povratak’

Šeik Džara, kao i cijeli istočni dio Jeruzalema, u ratu 1948. dopala je u ruke Jordana, koji je protjerao židovske stanovnike, a na njihovo mjesto naselio neke od arapskih izbjeglica iz Izraela. U idućem arapsko-izraelskom ratu 1967. konačno su propali pokušaji susjeda da unište Izrael – arapske vojske doživjele su težak poraz, a Izrael je zauzeo cijeli Jeruzalem i okupirao palestinske teritorije na Zapadnoj obali i Gazi.

Tu počinje sudsko-nekretninska priča koja se zakuhala ovih dana: po izraelskom zakonu, izbjeglice iz 1948. koje su protjerale udružene arapske vojske imaju pravo na povrat svoje imovine, ako mogu dokazati vlasništvo. Isto ne vrijedi za Arape koji su 1948. napustili Izrael – “pravo na povratak” bilo je vječna tema mirovnih pregovora i Izrael nikad nije pristajao na taj ustupak. Grupa potomaka Židova iz Šeik Džare pronašla je u osmanskim arhivima zemljišne knjige u kojima su njihovi preci upisani kao vlasnici, i zatražila povrat.

Eskalacija do maloga rata

Šeik Džara u međuvremenu je postala tihi kvart u kojem su smješteni skupi hoteli i brojne diplomatske misije – tamo su britanski, španjolski i turski konzulat. Sporenje oko povrata imovine židovskih izbjeglica trajao je od 1970-ih do danas i neki njegovi elementi zvuče poznato: izraelski sud je utvrdio pravo židovskih vlasnika na povrat nekretnina, ali je palestinske izbjeglice – koji su tamo useljeni 1950-ih – proglasio zaštićenim najmoprimcima i odredio da imaju pravo na uživanje nekretnine sve dok plaćaju najam.

No, palestinski stanari odbili su plaćati najam i nakon nekoliko desetljeća sporenja izgubili sve procese. Riječ je o četiri palestinske obitelji, a pokušaj njihove deložacije prošlog tjedna pretvorio se u nerede, pa u mali rat. Izraelska policija postavila se osobito grubo prema palestinskoj verziji “živog zida”, ozlijedivši nekoliko stotina prosvjednika koji su nastojali spriječiti deložaciju.

Hamas je spremno uskočio

Vanjske političke okolnosti također su situaciju dodatno otežale: slučajno se poklopilo da se sve ovo događa na Dan Jeruzalema, izraelski državni praznik kojim se slavi oslobođenje grada 1967. godine, a koji je osjetljiv datum za Palestince. Dodajte tome još jedan sloj: sve se događa u tjednu pred Ramadanski Bajram, koji je u četvrtak; pa onda još jedan sloj: ekstremna izraelska desnica organizirala je marš svojih militantnih pripadnika kroz Šeik Džaru.

Pokušavajući spriječiti krvoproliće na maršu, izraelske sigurnosne snage napravile su ogroman krivi korak: upale su u džamiju al-Aksa na jeruzalemskom Brdu hrama, i ne samo da su upale nego su tamo i pucale. Marš ultradesničara je na kraju otkazan, ali je šteta napravljena.

Nato je spremno uskočio Hamas, palestinska teroristička grupa koja vlada pojasom Gaze, i napetosti iz Jeruzalema pokušao pretvoriti u regionalni sukob. Ne treba trošiti puno riječi na Hamas, dokazano najvećeg neprijatelja Palestinaca, koji njihove opravdane proteste i zahtjeve redovito zaogrće svojim plaštem islamizma i terorizma te im tako oduzima legitimitet. Kao više puta dosad, Hamas je počeo ispaljivati stotine raketa na civilne ciljeve u Izraelu, u znak odmazde za događaje u Šeik Džari i al-Aksi.

Kako mali plamen pretvoriti u veliki požar

U napadima je ubijeno šestero ljudi u Izraelu – broj žrtava relativno je mali u odnosu na broj ispaljenih raketa zbog izraelskog proturaketnog štita Željezna kupola. Pokazalo se još jednom da je financiranje tog štita bila jedna od najmudrijih odluka bivšeg predsjednika Baracka Obame: Željeznu kupolu razvili su izraelski stručnjaci, a platili američki porezni obveznici.

Napad raketama na nelegitimne civilne ciljeve u Izraelu izazvao je odgovor izraelske vojske koja je raketirala brojne Hamasove pozicije u Gazi. Teroristi iz te grupe, koja je zapravo kult smrti, ne pokazuju baš nikakav obzir za živote ljudi kojima vladaju, pa lansere kukavički postavljaju među civilnim naseljima. TV-snimka pada cijele jedne višekatnice, koja se složila pod raketama iz izraelskih aviona, obišla je svijet.

Hamas ne mari za Palestince, ali i dalje pokušava ono od čega su arapski susjedi odustali još prije pola stoljeća: uništiti Izrael. Kako to ne može sam, pokušava mali plamen razbuktati u veliki požar, nadajući se da će se u sukob uključiti neka od arapskih država. Izgledi za to bili su nikakvi i ranije, a posebno u ovoj eskalaciji – prvom izraelsko-palestinskom sukobu nakon potpisivanja Abrahamovih sporazuma i šire normalizacije odnosa u regiji.

Prijatelj moga neprijatelja…

Sjetite se, pretkraj mandata Donalda Trumpa, njegov zet i savjetnik Jared Kushner ispregovarao je međunarodno priznanje i uspostavu diplomatskih odnosa između Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata te između Izraela i Bahreina. Kasnije je Izrael normalizirao odnose i sa Sudanom i Marokom, što je utrostručilo broj arapskih država s kojima ima dobre odnose: dotad su to bili samo Egipat i Jordan.

Normalizacija odnosa između Izraela i arapskih zemalja nije dobra vijest za Hamas: prijatelj moga neprijatelja sigurno nije moj prijatelj. U širem smislu, normalizacija nije zapravo puno promijenila: arapske države još su od 1970-ih samo zloupotrebljavale palestinsko pitanje za promicanje svojih ciljeva i davanje sebi na važnosti, bez da su išta napravile ne bi li zbilja pomogle Palestincima.

Strah od Irana ujedinio je formalne neprijatelje

U posljednjih desetak godina, a osobito nakon što je Amerika pod Obamom 2015. postigla nuklearni sporazum s Iranom, arapske države predvođene Saudijskom Arabijom i Egiptom našle su se na istoj strani s Izraelom. Strah od jačanja Irana i njegovih ambicija u regiji ujedinio je formalne neprijatelje: Izrael, čije uništenje Teheran i dalje obećava, i Arape koji svjedoče širenju iranskih pipaka po cijelom Bliskom istoku.

U Teheranu se vole pohvaliti kako šijiti ili njima bliski režimi drže četiri prijestolnice arapskog svijeta: Bejrut, Damask, Bagdad i Sanu. To je temelj na kojem je Kushner postigao svoj diplomatski uspjeh, zapravo formalizaciju prešutnog savezništva Izraela i njegovih arapskih susjeda. Zbog toga je još manje vjerojatno nego ranije – a i ranije je bilo nezamislivo – da bi se u Hamasov pokušaj razbuktavanja rata – ili makar nove intifade – mogao uključiti itko od arapskih susjeda, makar financijski.

Bliski istok više nije važan kao nekoć

No, to ne pomaže onima koji su stradali u sukobima što ih je Hamas pokrenuo. Ne pomaže ni Izraelu, koji je opet pod bujicom kritika – opravdanih i neopravdanih, ponekad i antisemitskih – zbog svog odnosa prema Palestincima, koje drži pod okupacijom već duže od pola stoljeća.

Konačno, eskalacija u Gazi svjedoči o još jednom fenomenu: Bliski istok više nije važan kao što je bio još prije dvadesetak godina. Regija je na zalasku iz niza razloga, od kojih je najvažniji borba protiv klimatskih promjena. Nafta je i dalje važna, ali sve manje kako svijet prelazi na obnovljive izvore energije.

Osim toga, u međuvremenu je Amerika otkrila naftu, pa je sad veći proizvođač nego Saudijska Arabija. Konačno, klimatske promjene daju još jedan razlog da se i Izraelci i Palestinci zamisle: ako čovječanstvo nastavi ovim ritmom, klima na Bliskom istoku za sto godina neće biti podobna za život ljudi – Židova i Arapa – bez obzira imaju li zemljište upisano u osmanskim gruntovnicama.

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu