Kako je Le Pen postala prva zvijezda europske radikalne desnice? Ovo je sedam datuma koji su je obilježili

Bombardiranje, 2. studeni 1976.

Noć prije izborne pobjede Jimmyja Cartera na američkim predsjedničkim izborima, 8-godišnja Marine bila je u obiteljskom stanu Le Penovih u Parizu kada je dinamit uletio kroz zgradu. Policija je rekla da je to bio pokušaj ubojstva njenog oca, a počinitelji nikad nisu uhvaćeni. Marine je preživjela neozlijeđena i kaže kako je to iskustvo označilo početak njezine političke svijesti. Također je osnažilo njen odnos s Jean-Marieom.

“Kada sam se još igrala s lutkama, postala sam svjesna ove strašne i za mene neshvatljive stvari: moj otac nije bio tretiran kao drugi, nismo tretirani isto kao drugi”, rekla je u svojoj autobiografiji “Protiv struje”, 2006. godine. Nakon napada, obitelj je odselila iz Pariza u Montretout, na rubu grada, gdje je bogati pristaša oporučno Jean-Marieu ostavio zdanje od crvene opeke iz 19. stoljeća. Marine će ovdje sa svojim ocem živjeti gotovo četiri desetljeća

Napuštanje, 10. listopada 1984.

Obiteljski život Le Penovih bio je nekonvencionalan za standarde buržoaske Francuske. Roditelji su živjeli odvojeno od svoje tri kćeri i često su bili na putovanju, jedrenju, zabavi ili u kampanji. I to je bio samo početak. Kada je Marine imala 16 godina, njena majka je otišla s ljubavnikom i prekinula svoj kontakt s kćeri na 15 godina. Marine je ostala sa svojim ocem u Montretoutu, a gorak razvod njenih roditelja odvijao se preko naslovnica tiska. U jednom trenutku njena je majka pozirala gola za francusko izdanje Playboyja. Le Pen kaže da trauma stvorima posebnu vezu sa sestrama, koje su je podupirale u kampanji.

“Postala je mnogo tvrđa nakon što ju je napustila majka i postala je još bliža ocu”, kaže Jean-Francois Touze, bivši bliski saveznik Jean-Mariea. “Ta osobna tragedija i bulling u školi zato jer je Le Pen stvorio je osjećaj da je “mi protiv svijeta”. Još uvijek to ima”.

Politički poziv, 1. siječanj 1998.

Kao dijete, Le Pen je htjela biti policajka, a postala je odvjetnica. No, nikad zaista nije izašla iz orbite svog oca. Prvi poslodavac bio je prijatelj njenog oca, a uglavnom je radila na obrani ljudi iz radikalno desničarskih pokreta. Kada je pokušala sama, žestoko se trudila napredovati. 1997. godine udala se za aktivista Nacionalnog fronta. Sljedećeg siječnja, nakon šest godina što je radila kao odvjetnica, napustila je posao i pridružila se stranci.

Tri mjeseca kasnije dobila je na svojim prvim izborima za regionalno vijeće u Nord Pas de Calaisu, osiromašenom području na granici s Belgijom. Njezino troje djece, uključujući blizance, rođeni su 1998. i 1999. godine.

Ulazak u središte pozornosti, 5. svibnja 2002.

Nakon iznenađujućeg uspjeha Jean-Mariea u prvom krugu predsjedničkih izbora 2002. milijuni ljudi su prosvjedovali na ulicama. Na kraju je pobijedio Jacques Chirac. To je bila i noć kada je francuska javnost otkrila Marine, tada 33-godišnjakinju. Dok su prosvjednici obilježili njenog oca kao fašista, Marine ga je na televiziji branila. Njen uzlet označio je i početak promjene smjera Nacionalne fronte prema mainstreamu francuske politike.

“Tada se pojavila”, kaže istraživač radikalno desne politike na Sveučilištu u Montpellieru Nicolas Lebourg, piše Bloomberg. “Shvatila je da je stranka označena kao rasistička, a njen otac i dalje negira holokaust i tako ne bi moglo biti budućnosti”, kaže Lebourg. “5. svibnja 2002. Marine Le Pen je odlučila promijeniti Nacionalnu frontu”.

Politička unija, 13. svibanj 2009.

Florian Philippot bio je 27-godišnjak koji je diplomirao na francuskoj elitnoj Nacionalnoj školi administracije kada je predstavljen Le Pen od strane zajedničkog prijatelja. Kasnije je taj susret opisala kao političku “ljubav na prvi pogled”. “Ona je intelektualno nesigurna, a Philippot, koji je obučeni tehnokrat, dao joj je samopouzdanje i strukturu”, kaže profesor sociologije na Sveučilištu u Tourse Sylvain Crepon, piše Bloomberg.

Philippot je pomogao Le Pen da promijeni rasističku sliku Nacionalne fronte i umjesto “nacionalizma” usmjeri stranku na “suverenost”. To je otvorilo vrata novim biračima. “Pomogao joj je da stavi svoj identitet, a ne svoju rasu, u središte”, kaže Crepon. Pod smjernicama Philippota, Le Pen je ubrzala evoulciju stranke od libertarijanskih korijena prema ekonomskom patriotizmu. Preobratio ju je na antieuropske planove za obnovu prepreka prema imigraciji i napuštanju eura što je postalo središte njene kampanje u 2017. godini.

Raskid, 20. kolovoza 2015.

Marine je preuzela vodstvo Nacionalne fronte 2011. godine s blagoslovom svog oca, s Philippotom na svojoj strani koji je gurao stranku prema situaciji u kojoj će za nju moći glasati više ljudi. No, imala je jedan problem: Jean-Mariea. Unatoč upozorenjima njegove kćeri, osnivač Nacionalnog fronta odbio je umiriti svoj jezik, neprestano govororeći o plinskim komorama. Pitanje se aktualizirao kada je u travnju 2015. u jednom intervjuu inzistirao kako je Holokaust tek “detalj” Drugog svjetskog rata.

Nakon četiti mjeseca borbe za vlast, Marine je sazvala sastanak izvršnog odbora i Jean-Marie je protjeran iz stranke koju je izgradio. “Ovo je bio najteži trenutak mog života, osim poroda”, rekla je u rujnu u televizijskom intervju. “Natjerao me da idem do kraja”. Oboje kažu da više nemaju nikakvih kontakata, iako Jean-Marie i dalje financijski pomaže njenu kampanju.

Pogreška, 9. travanj 2017.

Dva tjedna prije prvog kruga, Le Pen je još uvijek imala tijesno vodstvo prema anketama. Iako je njena podrška padala, njezin je glavni izazov bio proširiti svoju podršku. A tada je povijest – i osobna i nacionalna – ponovno podigla glavu. Upitana u intervjuu da li bi se Francuska trebala prestati ispričavati, Le Pen je negirala da je njena zemlja odgovorna za deportaciju više od 13.000 Židova koji su iz Pariza poslani u Auschwitz 1942. godine. Njezini komentari ponovno su otvorili raspravu o francuskoj ratnoj vladi – predsjednik Jacques Chirac ispričao se 1995. za to, naljutivši desnicu.

Le Pen “je pokazala pravo lice Nacionalne fronte”, rekao je novinarima Emmanuel Macron, njezin najozbiljniji protukandidat. Ona je odbijala odustati. Bez obzira jesu li ovi komentari bili pogreška ili pokušaj približavanja svojoj bazi, epizoda je pokazala kako čak niti nakon 15-godišnjeg makeovera, politika njezinog oca još uvijek živi. “Ona osobno nije rasisti, niti antisemit, ali si ne može pomoći”, kaže Lebourg. “Uvijek se vraća DNA-u Nacionalne fronte kako bi pokazala da je ona antiestablišment kandidat”.