Predsjednik Republike u Hrvatskoj nema previše ovlasti. Jedna od rijetkih koja je potpuno neupitna je ona oko pružanja potpore vojske policijskim snagama pri zaštiti državne granice. Vojske na granicama, naime, nema dok suglasnost na tu odluku ne da predsjednik države.
Fetiš na uniforme
Slično je bilo i nakon što je otišao u oporbu. “Slanje vojske na granicu je fiksacija nekolicine ljudi koji imaju fetiš na uniforme”, kazao je Milanović u ožujku 2016. na tiskovnoj konferenciji u sjedištu SDP-a. Krajem tog mjeseca njegova stranka je poslala Ustavnom sudu zahtjeve za ocjenom suglasnosti s Ustavom nekoliko zakona kojima se daju ovlasti oružanim snagama za obavljanje policijskih poslova – baš onih na koje se danas pozivaju svi koji žele vojskom obraniti granice od mogućeg migrantskog vala. Ustavni sud još nije odgovorio.
Ni u nedavnoj, uspješnoj kampanji za dužnost predsjednika Republike, Milanović nije odstupio. “Vojska je obučena da ubija. To je, nažalost, zadatak svake vojske pa i naše. Ne da se bavi redarstvom. To nije posao vojske već policije”, kazao je prije točno četiri mjeseca. “Vojska nije redarstvena sila. Vojska je trenirana da brani i ubija živu silu. Zar će vojnici puštati Kolindine i Plenkovićeve govore na granici migrantima, što će vojska tamo raditi, koferima tjerati migrante. Ne vojsku u to. To je posao policije, službi za suzbijanje nereda, odnosno očuvanje javnog reda, ali nikako ne vojske. Vojska nema tamo što raditi”, prisnažio je tjedan dana poslije u razgovoru za prigorski.hr.
Apsolutno nikakvo rješenje
Nije odustajao ni u finišu kampanje. Kad je Miroslav Škoro iznio ideju da vojska štiti granicu prema BiH rekao je da ne želi da se Hrvatska pretvori u Vojnu krajinu. “Vojska nije apsolutno nikakvo rješenje”. Nekoliko dana kasnije dodao je kako bi to bilo “nepoštovanje prema vojsci i zdravom razumu”, jer je nadzor granice posao za hrvatsku policiju.
No, to je očito bilo nekad. Danas, golemih sedamdesetak dana kasnije, predsjednik Republike Hrvatske očito više ne misli da “vojska tamo nema što raditi”, da “nije apsolutno nikakvo rješenje”, ili da se radi tek o “fiksaciji nekolicine ljudi koji imaju fetiš na uniforme”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mekša verzija?
Sad je, izgleda, problem tek u načinu na koji bi se vojska trebala angažirati na granici i pravilima postupanja. U atmosferi u kojoj odjekuju zahtjevi političara za slanjem vojske na granice današnji Milanović ne zvuči poput onog od prije samo nekoliko mjeseci. “Moramo jasno donijeti odluku, kada smo već promijenili zakon o angažmanu Hrvatske vojske i mogućnosti da Hrvatska vojska pomaže policiji u poslovima osiguranja granice, koja su to pravila djelovanja Hrvatske vojske u neželjenim situacijama, koja su to rules of engagement, to nemamo, to može samo ujedinjena i racionalna politika, političke stranke i svi oni koji sudjeluju u ovom procesu”. Ili, još jasnije, u sinoćnjem razgovoru za RTL: “Ja ne mogu i neću reći unaprijed da to ne dolazi u obzir”.
Milanovićevo očito omekšavanje prema angažmanu vojske na granici detektirao je i bliski Plenkovićev suradnik, predsjednik Sabora Gordan Jandroković, koji je kazao kako je gledao malo izjave hrvatskog predsjednika te kako mu se čini da zbog cijele situacije on sad drugačije razmišlja.
To “drugačije tazmišljanje” može se promatrati i kao taktički uvod pred sjednicu Vijeća na za nacionalnu sigurnost koja će se ovih dana održati u povodu potencijalne migrantske krize. Vrućoj želji velikog dijela politike i javnosti da se na granicu postavi teško naoružanje i duge cijevi predsjednik Republike bi mogao suprotstaviti mekšu verziju angažmana vojske, koja bi se, možda, zadržala na logističkoj potpori policiji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prst na obaraču i kletva u zraku
To je zasad, međutim, tek špekulacija. Na izričito pitanje Telegrama o tome hoće se predsjednik RH usprotiviti angažmanu hrvatske vojske na čuvanju/nadzoru hrvatske granice, iz Ureda predsjednika nismo dobili odgovor.
Što ostavlja sasvim otvorenom drugu mogućnost – da je tek nekoliko desetaka dana od završetka kampanje, predsjednik Republike stubokom promijenio svoj izričiti stav o jednom od svojih neupitnih ovlasti – angažmanu vojske na granici – i da bi, u slučaju eskalacije krize, ironične “Plenkovićeve i Kolindine govore” koji će se puštati migrantima mogle zamijeniti duge cijevi, prst na obaraču i kletva u zraku. Što bi, jasno, otvorilo prostor pitanju koji je sljedeći izričiti i čvrsti politički stav od kojeg će predsjednik Milanović – odustati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako je Milanović, nakon 10-ak dana na novoj funkciji, posve promijenio retoriku o vojsci na granici
Milanović u kampanji bijesnio na ideju o angažmanu vojske na granici. Danas tek traži da se definiraju pravila postupanja
Danas, golemih sedamdesetak dana nakon kampanje, predsjednik Republike Hrvatske očito više ne misli da “vojska na granici nema što raditi”, da “nije apsolutno nikakvo rješenje”, ili da se radi tek o “fiksaciji nekolicine ljudi koji imaju fetiš na uniforme”.
Predsjednik Republike u Hrvatskoj nema previše ovlasti. Jedna od rijetkih koja je potpuno neupitna je ona oko pružanja potpore vojske policijskim snagama pri zaštiti državne granice. Vojske na granicama, naime, nema dok suglasnost na tu odluku ne da predsjednik države.
Oko pitanja slanja vojske na migrante, političar Zoran Milanović bio je sasvim izričit. Dok je bio premijer, odbijao je žestoko ideje tadašnje opozicije o angažmanu vojske na granici kod najžešće krize 2015. godine.
Fetiš na uniforme
Slično je bilo i nakon što je otišao u oporbu. “Slanje vojske na granicu je fiksacija nekolicine ljudi koji imaju fetiš na uniforme”, kazao je Milanović u ožujku 2016. na tiskovnoj konferenciji u sjedištu SDP-a. Krajem tog mjeseca njegova stranka je poslala Ustavnom sudu zahtjeve za ocjenom suglasnosti s Ustavom nekoliko zakona kojima se daju ovlasti oružanim snagama za obavljanje policijskih poslova – baš onih na koje se danas pozivaju svi koji žele vojskom obraniti granice od mogućeg migrantskog vala. Ustavni sud još nije odgovorio.
Ni u nedavnoj, uspješnoj kampanji za dužnost predsjednika Republike, Milanović nije odstupio. “Vojska je obučena da ubija. To je, nažalost, zadatak svake vojske pa i naše. Ne da se bavi redarstvom. To nije posao vojske već policije”, kazao je prije točno četiri mjeseca. “Vojska nije redarstvena sila. Vojska je trenirana da brani i ubija živu silu. Zar će vojnici puštati Kolindine i Plenkovićeve govore na granici migrantima, što će vojska tamo raditi, koferima tjerati migrante. Ne vojsku u to. To je posao policije, službi za suzbijanje nereda, odnosno očuvanje javnog reda, ali nikako ne vojske. Vojska nema tamo što raditi”, prisnažio je tjedan dana poslije u razgovoru za prigorski.hr.
Apsolutno nikakvo rješenje
Nije odustajao ni u finišu kampanje. Kad je Miroslav Škoro iznio ideju da vojska štiti granicu prema BiH rekao je da ne želi da se Hrvatska pretvori u Vojnu krajinu. “Vojska nije apsolutno nikakvo rješenje”. Nekoliko dana kasnije dodao je kako bi to bilo “nepoštovanje prema vojsci i zdravom razumu”, jer je nadzor granice posao za hrvatsku policiju.
No, to je očito bilo nekad. Danas, golemih sedamdesetak dana kasnije, predsjednik Republike Hrvatske očito više ne misli da “vojska tamo nema što raditi”, da “nije apsolutno nikakvo rješenje”, ili da se radi tek o “fiksaciji nekolicine ljudi koji imaju fetiš na uniforme”.
Mekša verzija?
Sad je, izgleda, problem tek u načinu na koji bi se vojska trebala angažirati na granici i pravilima postupanja. U atmosferi u kojoj odjekuju zahtjevi političara za slanjem vojske na granice današnji Milanović ne zvuči poput onog od prije samo nekoliko mjeseci. “Moramo jasno donijeti odluku, kada smo već promijenili zakon o angažmanu Hrvatske vojske i mogućnosti da Hrvatska vojska pomaže policiji u poslovima osiguranja granice, koja su to pravila djelovanja Hrvatske vojske u neželjenim situacijama, koja su to rules of engagement, to nemamo, to može samo ujedinjena i racionalna politika, političke stranke i svi oni koji sudjeluju u ovom procesu”. Ili, još jasnije, u sinoćnjem razgovoru za RTL: “Ja ne mogu i neću reći unaprijed da to ne dolazi u obzir”.
Milanovićevo očito omekšavanje prema angažmanu vojske na granici detektirao je i bliski Plenkovićev suradnik, predsjednik Sabora Gordan Jandroković, koji je kazao kako je gledao malo izjave hrvatskog predsjednika te kako mu se čini da zbog cijele situacije on sad drugačije razmišlja.
To “drugačije tazmišljanje” može se promatrati i kao taktički uvod pred sjednicu Vijeća na za nacionalnu sigurnost koja će se ovih dana održati u povodu potencijalne migrantske krize. Vrućoj želji velikog dijela politike i javnosti da se na granicu postavi teško naoružanje i duge cijevi predsjednik Republike bi mogao suprotstaviti mekšu verziju angažmana vojske, koja bi se, možda, zadržala na logističkoj potpori policiji.
Prst na obaraču i kletva u zraku
To je zasad, međutim, tek špekulacija. Na izričito pitanje Telegrama o tome hoće se predsjednik RH usprotiviti angažmanu hrvatske vojske na čuvanju/nadzoru hrvatske granice, iz Ureda predsjednika nismo dobili odgovor.
Što ostavlja sasvim otvorenom drugu mogućnost – da je tek nekoliko desetaka dana od završetka kampanje, predsjednik Republike stubokom promijenio svoj izričiti stav o jednom od svojih neupitnih ovlasti – angažmanu vojske na granici – i da bi, u slučaju eskalacije krize, ironične “Plenkovićeve i Kolindine govore” koji će se puštati migrantima mogle zamijeniti duge cijevi, prst na obaraču i kletva u zraku. Što bi, jasno, otvorilo prostor pitanju koji je sljedeći izričiti i čvrsti politički stav od kojeg će predsjednik Milanović – odustati.