U svibnju 2016. godine na izbornome Saboru HDZ-a tada vrlo usamljeni Andrej Plenković izgovorio je rečenicu kojom je, kasnije se pokazalo, istaknuo kandidaturu za preuzimanje stranke.
Kada je kazao da „stranka ne može biti talac političke sudbine niti jednoga svog člana“ vrlo je dobro znao da najavljuje političko umirovljenje ondašnjega predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, ali sigurno nije ni slutio da će nekoliko godina kasnije Republika Hrvatska postati taocem njegovoga osobnog sukoba s predsjednikom Republike Zoranom Milanovićem.
Tjedna doza kavanske makljaže
Nakon Milanovićeve izborne pobjede Plenković je i bez korištenja usluga Vidovitoga Milana prognozirao „tvrdu kohabitaciju“ u okvirima ustavnih ovlasti Banskih dvora i Pantovčaka, ali već koji mjesec kasnije tvrda je kohabitacija prerasla u tjednu, a počesto i dnevnu dozu kavanske makljaže.
U početku javnost se čak i zabavljala dosjetkama ili duhovitim metaforama oba aktera, ali nakon što su međusobne svakodnevne uvrede i rijetko viđeni animoziteti dokrajčili i samu mogućnost njihovih formalnih i službenih odnosa, Republika Hrvatska morala je postati nefunkcionalna u svim onim područjima u kojima predsjednik Republike i Vlada imaju bilo kakve zajedničke ovlasti.
Provoditelji premijerovih misli
Time je međusobni rat ponajviše ograničen samo na obranu, obavještajnu zajednicu i vanjsku politiku jer u ostalim područjima Banski dvori mogu više-manje nesmetano od predsjednika provoditi svoju politiku. Nije valjda sporno da među članovima Plenkovićeve Vlade ima podosta onih koji su napravili nekoliko karijernih koraka previše, ali slučajno ili ne, trenutačni ministri zaduženi za obranu i vanjske poslove čak su i u toj oštroj konkurenciji zabilježili zapaženije rezultate.
Međutim, ne treba se nadati da bi eventualna smjena Gordana Grlića-Radmana i Marija Banožića imalo poboljšala odnose Pantovčaka i Banskih dvora jer je politička težina tih ministara samo fikcija. Drugim riječima, ta dvojica samo su bespogovorni provoditelji naloga, a ponekad kada ih krene, i misli Andreja Plenkovića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prelilo se preko hrvatskih granica
Možda su i inozemni promatrači lokalnih političkih prilika dosadašnju makljažu Pantovčaka i Banskih dvora doživljavali samo kao folklornu zabavu proizašlu iz ovdašnjih narodnih običaja, ali nakon njihovoga recentnog sukoba o sudjelovanju hrvatske vojske u europskoj misiji obuke ukrajinskih vojnika (EUMAM) ta se verbalna tučnjava prvi put prelila i preko hrvatskih granica.
Sve je počelo onoga dana kada je ministar Gordan Grlić-Radman na sastanku europskih ministara vanjskih poslova, a bez prethodne konzultacije s predsjednikom Milanovićem, preuzeo obavezu hrvatskoga sudjelovanja u toj misiji. On to sigurno nije učinio bez izričitoga naloga premijera Plenkovića, a ovaj je itekako dobro znao da je, sukladno Ustavu, za hrvatsko sudjelovanje u toj misiji potrebna i suglasnost predsjednika Republike.
Očito da je premijeru bilo važnije još jednom prokazati predsjednika Republike kao suspektnoga „igrača Kremlja“ nego osigurati dogovorom iza zatvorenih vrata kabineta hrvatsko sudjelovanje u hvale vrijednoj i nadasve potrebnoj europskoj misiji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što je mogao učiniti Milanović
Predsjednik Milanović mogao je zaobići providnu premijerovu zamku, zatomiti vlastiti ego i dati „post festum“ suglasnost za sudjelovanje hrvatske vojske u europskoj misiji, mogao je kazati da je hrvatska dužnost i moralna obaveza pomoći borbu Ukrajinaca i da je ta obaveza iznad sitnih podvala i smicalica Banskih dvora, mogao je dodati da je naše sudjelovanje u misiji ionako simboličko jer će glavni teret obuke biti na velikim europskim državama.
Da je to učinio, bio bi nesporni pobjednik u ovoj epizodi beskonačne makljaže s premijerom, ovako je zajedno s njim učinio Republiku Hrvatsku gubitnikom. Naknadno lamentiranje o (ne)ustavnosti saborske procedure tu niti najmanje ne pomaže.
Na zadovoljstvo Putinovih fanova
U srijedu se lijeva i desna saborska oporba pokušavala pozvati na ovakva ili onakva tumačenja Ustava, ali time je samo potvrdila otužnu činjenicu da je Republika Hrvatska, na zadovoljstvo lokalnih fanova Vladimira Putina pojačanih brojnim ešalonom malograđanskih „mačekovaca“, sebično, uskogrudno i sramotno zakazala.
Članak se nastavlja ispod oglasa
To se dogodilo već onoga trenutka kada smo umjesto rasprave o svim modalitetima pomoći Ukrajini, a protivno čak i vlastitome povijesnom iskustvu, rat, razaranja i patnje njenih građana sveli na osobni odnos predsjednika Republike i predsjednika Vlade. Među saborskim zastupnicima ima i onih koji kažu da Hrvatska ne treba sudjelovati u europskoj misiji jer time na svojim leđima „crta metu“ za moguće ruske napade.
Zanimljivo da ti zastupnici podržavaju sudjelovanje hrvatskih vojnika u međunarodnim misijama na Kosovu ili u Bosni i Hercegovini gdje je „crtanje mete“ puno realnije pa je očito da njihova navodna zabrinutost ima posve drugu pozadinu.
Nije samo kalendar obljetnica
Lijeva oporba trebala je zatražiti od Vlade da pošalje predsjedniku Republike „Prijedlog Odluke o sudjelovanju Oružanih snaga Republike Hrvatske u misiji Europske unije za vojnu pomoć za potporu Ukrajini“. Ako predsjednik Republike i nakon formalnoga zahtjeva Vlade ipak odbije dati suglasnost, saborska oporba može i mora podržati donošenje takve Odluke.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ponovit ću još jednom, Hrvatska ne smije biti talac osobnih odnosa i međusobnih animoziteta predsjednika Vlade i predsjednika Republike ni u daleko manje važnim pitanjima od sudjelovanja hrvatskih vojnika u europskoj misiji obuke i pomoći ukrajinskoj vojsci. Naše sudjelovanje sigurno neće promijeniti tijek rata, ali će barem simbolički potvrditi da za ovu zemlju vlastito povijesno iskustvo nije samo kalendar obljetnica bez nekoga stvarnog sadržaja.
Kako je Milanović propustio pobjedu u sagi o obuci Ukrajinaca. Upao je u prilično providnu premijerovu zamku, a gubitnik je - Hrvatska
Hrvatska je sebično, uskogrudno i sramotno zakazala
Predsjednik Milanović mogao je zaobići providnu premijerovu zamku, zatomiti vlastiti ego i dati „post festum“ suglasnost za sudjelovanje hrvatske vojske u europskoj misiji, mogao je kazati da je hrvatska dužnost i moralna obaveza pomoći borbu Ukrajinaca i da je ta obaveza iznad sitnih podvala i smicalica Banskih dvora. Da je to učinio bio bi nesporni pobjednik u ovoj epizodi beskonačne makljaže s premijerom
U svibnju 2016. godine na izbornome Saboru HDZ-a tada vrlo usamljeni Andrej Plenković izgovorio je rečenicu kojom je, kasnije se pokazalo, istaknuo kandidaturu za preuzimanje stranke.
Kada je kazao da „stranka ne može biti talac političke sudbine niti jednoga svog člana“ vrlo je dobro znao da najavljuje političko umirovljenje ondašnjega predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, ali sigurno nije ni slutio da će nekoliko godina kasnije Republika Hrvatska postati taocem njegovoga osobnog sukoba s predsjednikom Republike Zoranom Milanovićem.
Tjedna doza kavanske makljaže
Nakon Milanovićeve izborne pobjede Plenković je i bez korištenja usluga Vidovitoga Milana prognozirao „tvrdu kohabitaciju“ u okvirima ustavnih ovlasti Banskih dvora i Pantovčaka, ali već koji mjesec kasnije tvrda je kohabitacija prerasla u tjednu, a počesto i dnevnu dozu kavanske makljaže.
U početku javnost se čak i zabavljala dosjetkama ili duhovitim metaforama oba aktera, ali nakon što su međusobne svakodnevne uvrede i rijetko viđeni animoziteti dokrajčili i samu mogućnost njihovih formalnih i službenih odnosa, Republika Hrvatska morala je postati nefunkcionalna u svim onim područjima u kojima predsjednik Republike i Vlada imaju bilo kakve zajedničke ovlasti.
Provoditelji premijerovih misli
Time je međusobni rat ponajviše ograničen samo na obranu, obavještajnu zajednicu i vanjsku politiku jer u ostalim područjima Banski dvori mogu više-manje nesmetano od predsjednika provoditi svoju politiku. Nije valjda sporno da među članovima Plenkovićeve Vlade ima podosta onih koji su napravili nekoliko karijernih koraka previše, ali slučajno ili ne, trenutačni ministri zaduženi za obranu i vanjske poslove čak su i u toj oštroj konkurenciji zabilježili zapaženije rezultate.
Međutim, ne treba se nadati da bi eventualna smjena Gordana Grlića-Radmana i Marija Banožića imalo poboljšala odnose Pantovčaka i Banskih dvora jer je politička težina tih ministara samo fikcija. Drugim riječima, ta dvojica samo su bespogovorni provoditelji naloga, a ponekad kada ih krene, i misli Andreja Plenkovića.
Prelilo se preko hrvatskih granica
Možda su i inozemni promatrači lokalnih političkih prilika dosadašnju makljažu Pantovčaka i Banskih dvora doživljavali samo kao folklornu zabavu proizašlu iz ovdašnjih narodnih običaja, ali nakon njihovoga recentnog sukoba o sudjelovanju hrvatske vojske u europskoj misiji obuke ukrajinskih vojnika (EUMAM) ta se verbalna tučnjava prvi put prelila i preko hrvatskih granica.
Sve je počelo onoga dana kada je ministar Gordan Grlić-Radman na sastanku europskih ministara vanjskih poslova, a bez prethodne konzultacije s predsjednikom Milanovićem, preuzeo obavezu hrvatskoga sudjelovanja u toj misiji. On to sigurno nije učinio bez izričitoga naloga premijera Plenkovića, a ovaj je itekako dobro znao da je, sukladno Ustavu, za hrvatsko sudjelovanje u toj misiji potrebna i suglasnost predsjednika Republike.
Očito da je premijeru bilo važnije još jednom prokazati predsjednika Republike kao suspektnoga „igrača Kremlja“ nego osigurati dogovorom iza zatvorenih vrata kabineta hrvatsko sudjelovanje u hvale vrijednoj i nadasve potrebnoj europskoj misiji.
Što je mogao učiniti Milanović
Predsjednik Milanović mogao je zaobići providnu premijerovu zamku, zatomiti vlastiti ego i dati „post festum“ suglasnost za sudjelovanje hrvatske vojske u europskoj misiji, mogao je kazati da je hrvatska dužnost i moralna obaveza pomoći borbu Ukrajinaca i da je ta obaveza iznad sitnih podvala i smicalica Banskih dvora, mogao je dodati da je naše sudjelovanje u misiji ionako simboličko jer će glavni teret obuke biti na velikim europskim državama.
Da je to učinio, bio bi nesporni pobjednik u ovoj epizodi beskonačne makljaže s premijerom, ovako je zajedno s njim učinio Republiku Hrvatsku gubitnikom. Naknadno lamentiranje o (ne)ustavnosti saborske procedure tu niti najmanje ne pomaže.
Na zadovoljstvo Putinovih fanova
U srijedu se lijeva i desna saborska oporba pokušavala pozvati na ovakva ili onakva tumačenja Ustava, ali time je samo potvrdila otužnu činjenicu da je Republika Hrvatska, na zadovoljstvo lokalnih fanova Vladimira Putina pojačanih brojnim ešalonom malograđanskih „mačekovaca“, sebično, uskogrudno i sramotno zakazala.
To se dogodilo već onoga trenutka kada smo umjesto rasprave o svim modalitetima pomoći Ukrajini, a protivno čak i vlastitome povijesnom iskustvu, rat, razaranja i patnje njenih građana sveli na osobni odnos predsjednika Republike i predsjednika Vlade. Među saborskim zastupnicima ima i onih koji kažu da Hrvatska ne treba sudjelovati u europskoj misiji jer time na svojim leđima „crta metu“ za moguće ruske napade.
Zanimljivo da ti zastupnici podržavaju sudjelovanje hrvatskih vojnika u međunarodnim misijama na Kosovu ili u Bosni i Hercegovini gdje je „crtanje mete“ puno realnije pa je očito da njihova navodna zabrinutost ima posve drugu pozadinu.
Nije samo kalendar obljetnica
Lijeva oporba trebala je zatražiti od Vlade da pošalje predsjedniku Republike „Prijedlog Odluke o sudjelovanju Oružanih snaga Republike Hrvatske u misiji Europske unije za vojnu pomoć za potporu Ukrajini“. Ako predsjednik Republike i nakon formalnoga zahtjeva Vlade ipak odbije dati suglasnost, saborska oporba može i mora podržati donošenje takve Odluke.
Ponovit ću još jednom, Hrvatska ne smije biti talac osobnih odnosa i međusobnih animoziteta predsjednika Vlade i predsjednika Republike ni u daleko manje važnim pitanjima od sudjelovanja hrvatskih vojnika u europskoj misiji obuke i pomoći ukrajinskoj vojsci. Naše sudjelovanje sigurno neće promijeniti tijek rata, ali će barem simbolički potvrditi da za ovu zemlju vlastito povijesno iskustvo nije samo kalendar obljetnica bez nekoga stvarnog sadržaja.