U protekla dva tjedna, otkako je osječko sveučilište odlučilo da čudnovatu obranjenu disertaciju gospodina Vice Mihanovića treba ispraviti, o tome su napisani tekstovi na Telegramu i na Indexu. U tekstovima se ispituje mogućnost da se takva odluka, nezabilježena u akademskom svijetu, nekako ospori. Na Telegramu su o tome pisale novinarke Dora Kršul i Sanja Modrić, čije objave vjerno pratim.
Obje u svojim tekstovima, nakon razgovora sa svojim sugovornicima i konzultiranja propisa, rezignirano zaključuju da je cijela priča gotova i da nema nade da se išta suvislo napravi. Iako su vjerojatno u pravu, u ovom tekstu želim postaviti stanovita pitanja i osvijetliti cijeli slučaj s druge strane – ne pravne, nego etičke. Pokušat ću postaviti stanovita pitanja i obrazložiti ih.
Ljudi koji moraju stalno bdijeti nad disertacijom
Najprije definicija doktorske teze (disertacije): “Disertacija je originalan rad koji predstavlja nov prilog znanosti, koji je, zbog svoje originalnosti, vrijedan za objavljivanje” (prema Referalnom centru Sveučilišta u Zagrebu). U regularnoj proceduri stjecanja doktorata ima nekoliko nepreskočivih stepenica: prijava teme, prihvaćanje teme, izrada i pisanje teze, prihvaćanje napisane teze, javna obrana teze.
U svim tim stepenicama sudjeluju imenovana sveučilišna tijela koja, ako odgovorno rade svoju profesionalnu dužnost, moraju bdjeti nad kvalitetom onoga što odobravaju i prosljeđuju dalje. U svemu tome doktorandu/doktorandici mora pomoći mentor/mentorica. Kad se spomenuta procedura primijeni na slučaj gospodina Mihanovića, usuđujem se pitati kako su ta tijela i kolegica mentorica obavili svoju profesionalnu dužnost? Da jesu, bi li trebalo popravljati tezu?
Želim dodati i to da u svojoj dugogodišnjoj znanstveničkoj karijeri nisam nikada čuo da bi se obranjena disertacija, nakon stanovita vremena, mogla ispravljati/dorađivati. Bilo bi to suprotno nepisanim pravilima u akademskoj zajednici, logici postupka, pa i zdravom razumu (definicija!). Tu počinje zaplet u ovom slučaju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Šutljiva zajednica uz propise koji kao da ne postoje
Sveučilište u Osijeku, očigledno, prihvaća da su svi uključeni u proceduru stjecanja doktorata profesionalno obavili svoj posao u skladu sa svjetskim akademskim obrascima, jer drugih obrazaca nema i ne bi smjelo biti. Ali se tada može postaviti pitanje: kako je u tom slučaju Sveučilište moglo prihvatiti odluku Povjerenstva da obranjenu disertaciju treba ispravljati? I dalje: može li itko takvu odluku Sveučilišta osporiti? Logično bi bilo razmišljati o: Ministarstvu znanosti i obrazovanja, Agenciji za znanost i visoko obrazovanje, i akademskoj zajednici u Hrvatskoj.
Ministarstvo se očitovalo, da nema pravnog uporišta, jer da se ono ne može miješati u sadržaj disertacije, što može biti točno. Međutim, otvorio sam mrežnu stranicu Ministarstva i našao i ovaj naslov među ustanovama: “Praćenje, vrednovanje i razvoj sustava, provedba programa”. Agencija se nije ni očitovala, iako uloga predsjednice Akreditacijskog savjeta Agencije u spomenutoj proceduri na Sveučilištu u Osijeku ne ostavlja nade.
Ostaje hrvatska akademska zajednica – notorno šutljiva u svim “osjetljivijim” pitanjima. U akademskoj zajednici postoje etički kodeksi, ali kao da nisu relevantni. Uz to, naši pravnici tvrde da nema zakonske osnove za bilo kakvu sudsku intervenciju. Valjda nemaju zakona u kojem bi pisalo: “obranjene se disertacije ne smiju naknadno ispravljati”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Ne’ pravnoj regulaciji etičkih pitanja
Novo pitanje: znači li autonomija Sveučilišta pravo da se ono ponaša izvan prihvaćenih standarda u svjetskoj akademskoj zajednici? I odmah nastavno: Može li se sve u akademskoj zajednici pravno regulirati, na primjer etička pitanja? Na to ću pitanje odgovoriti: NE MOŽE I NE TREBA. Činjenica da se u nas o plagijatorstvu odlučivalo dizanjem ruku saborske većine, što je svjetski presedan, upućuje na to da pitanja etike u našoj akademskoj zajednici treba depolitizirati i rješavati na temelju etičkih kodeksa, a tih imamo.
Na primjer, Kodeks Odbora za etiku u znanosti i visokome obrazovanju, koji bi po važećem Zakonu trebao biti model za sve druge kodekse. Samo što Sabor nije tri godine imenovao nove članove/članice Odbora. Možda bi u slučaju gospodina V. Mihanovića taj odbor dobro došao. Da je imenovan Odbor za etiku u znanosti i visokome obrazovanju, vjerujem da bi mogao o cijelom slučaju donijeti svoje mišljenje.
Nakon svega što sam napisao, moj zaključak: ako sve relevantne ustanove koje se bave znanstvenim sustavom “ne nalaze pravne osnove” za svoje djelovanje, Odbor za etiku u znanosti i visokome obrazovanju mogao bi pokušati razriješiti slučaj doktorata gospodina Vice Mihanovića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako je moguće da nam se dogodi suludi slučaj poput ovog s doktoratom Vice Mihanovića? Za Telegram piše ugledni akademik Silobrčić
Autoritet za etiku u znanosti, Silobrčić se osvrće na slučaj kakav - kaže - nikada nije susreo u svojoj dugogodišnjoj akademskoj karijeri
Činjenica da se u nas o plagijatorstvu odlučivalo dizanjem ruku saborske većine, što je svjetski presedan, upućuje na to da pitanja etike u našoj akademskoj zajednici treba depolitizirati i rješavati na temelju etičkih kodeksa, a tih imamo
Vlatko Silobrčić umirovljeni je profesor i doktor medicinskih znanosti, ujedno redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. U dugogodišnjem znanstvenom i nastavnom radu, izučavao je i predavao imunologiju. Studentima je predavao i o metodologiji znanstvenih istraživanja te oblikovanju znanstvenog teksta. Bivši je predsjednik Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju Hrvatskoga sabora i u javnosti učestalo problematizira etička zastranjenja u akademskoj zajednici.
U protekla dva tjedna, otkako je osječko sveučilište odlučilo da čudnovatu obranjenu disertaciju gospodina Vice Mihanovića treba ispraviti, o tome su napisani tekstovi na Telegramu i na Indexu. U tekstovima se ispituje mogućnost da se takva odluka, nezabilježena u akademskom svijetu, nekako ospori. Na Telegramu su o tome pisale novinarke Dora Kršul i Sanja Modrić, čije objave vjerno pratim.
Obje u svojim tekstovima, nakon razgovora sa svojim sugovornicima i konzultiranja propisa, rezignirano zaključuju da je cijela priča gotova i da nema nade da se išta suvislo napravi. Iako su vjerojatno u pravu, u ovom tekstu želim postaviti stanovita pitanja i osvijetliti cijeli slučaj s druge strane – ne pravne, nego etičke. Pokušat ću postaviti stanovita pitanja i obrazložiti ih.
Ljudi koji moraju stalno bdijeti nad disertacijom
Najprije definicija doktorske teze (disertacije): “Disertacija je originalan rad koji predstavlja nov prilog znanosti, koji je, zbog svoje originalnosti, vrijedan za objavljivanje” (prema Referalnom centru Sveučilišta u Zagrebu). U regularnoj proceduri stjecanja doktorata ima nekoliko nepreskočivih stepenica: prijava teme, prihvaćanje teme, izrada i pisanje teze, prihvaćanje napisane teze, javna obrana teze.
U svim tim stepenicama sudjeluju imenovana sveučilišna tijela koja, ako odgovorno rade svoju profesionalnu dužnost, moraju bdjeti nad kvalitetom onoga što odobravaju i prosljeđuju dalje. U svemu tome doktorandu/doktorandici mora pomoći mentor/mentorica. Kad se spomenuta procedura primijeni na slučaj gospodina Mihanovića, usuđujem se pitati kako su ta tijela i kolegica mentorica obavili svoju profesionalnu dužnost? Da jesu, bi li trebalo popravljati tezu?
Želim dodati i to da u svojoj dugogodišnjoj znanstveničkoj karijeri nisam nikada čuo da bi se obranjena disertacija, nakon stanovita vremena, mogla ispravljati/dorađivati. Bilo bi to suprotno nepisanim pravilima u akademskoj zajednici, logici postupka, pa i zdravom razumu (definicija!). Tu počinje zaplet u ovom slučaju.
Šutljiva zajednica uz propise koji kao da ne postoje
Sveučilište u Osijeku, očigledno, prihvaća da su svi uključeni u proceduru stjecanja doktorata profesionalno obavili svoj posao u skladu sa svjetskim akademskim obrascima, jer drugih obrazaca nema i ne bi smjelo biti. Ali se tada može postaviti pitanje: kako je u tom slučaju Sveučilište moglo prihvatiti odluku Povjerenstva da obranjenu disertaciju treba ispravljati? I dalje: može li itko takvu odluku Sveučilišta osporiti? Logično bi bilo razmišljati o: Ministarstvu znanosti i obrazovanja, Agenciji za znanost i visoko obrazovanje, i akademskoj zajednici u Hrvatskoj.
Ministarstvo se očitovalo, da nema pravnog uporišta, jer da se ono ne može miješati u sadržaj disertacije, što može biti točno. Međutim, otvorio sam mrežnu stranicu Ministarstva i našao i ovaj naslov među ustanovama: “Praćenje, vrednovanje i razvoj sustava, provedba programa”. Agencija se nije ni očitovala, iako uloga predsjednice Akreditacijskog savjeta Agencije u spomenutoj proceduri na Sveučilištu u Osijeku ne ostavlja nade.
Ostaje hrvatska akademska zajednica – notorno šutljiva u svim “osjetljivijim” pitanjima. U akademskoj zajednici postoje etički kodeksi, ali kao da nisu relevantni. Uz to, naši pravnici tvrde da nema zakonske osnove za bilo kakvu sudsku intervenciju. Valjda nemaju zakona u kojem bi pisalo: “obranjene se disertacije ne smiju naknadno ispravljati”.
‘Ne’ pravnoj regulaciji etičkih pitanja
Novo pitanje: znači li autonomija Sveučilišta pravo da se ono ponaša izvan prihvaćenih standarda u svjetskoj akademskoj zajednici? I odmah nastavno: Može li se sve u akademskoj zajednici pravno regulirati, na primjer etička pitanja? Na to ću pitanje odgovoriti: NE MOŽE I NE TREBA. Činjenica da se u nas o plagijatorstvu odlučivalo dizanjem ruku saborske većine, što je svjetski presedan, upućuje na to da pitanja etike u našoj akademskoj zajednici treba depolitizirati i rješavati na temelju etičkih kodeksa, a tih imamo.
Na primjer, Kodeks Odbora za etiku u znanosti i visokome obrazovanju, koji bi po važećem Zakonu trebao biti model za sve druge kodekse. Samo što Sabor nije tri godine imenovao nove članove/članice Odbora. Možda bi u slučaju gospodina V. Mihanovića taj odbor dobro došao. Da je imenovan Odbor za etiku u znanosti i visokome obrazovanju, vjerujem da bi mogao o cijelom slučaju donijeti svoje mišljenje.
Nakon svega što sam napisao, moj zaključak: ako sve relevantne ustanove koje se bave znanstvenim sustavom “ne nalaze pravne osnove” za svoje djelovanje, Odbor za etiku u znanosti i visokome obrazovanju mogao bi pokušati razriješiti slučaj doktorata gospodina Vice Mihanovića.