Kako je moguće da Vlada i predsjednica, i nakon ovog debakla, inzistiraju na LNG terminalu?
Donosimo pregled jednog od većih debakala ove vlasti; prema izjavama posljednjih dana čini se da usprkos svemu ne odustaju
Nakon propasti drugog kruga natječaja za obvezujući zakup kapaciteta LNG terminala na Krku nameće se pitanje hoće li Vlada Andreja Plenkovića i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, nakon novog debakla, i dalje inzistirati na gradnji plutajućeg terminala. Ne samo zbog toga što niti jedna strana kompanija nije pokazala nikakav interes za sudjelovanje u tom poslu, već i zbog toga što je taj projekt protiv svake ekonomske logike, ali i protiv volje ljudi na Krku koji žele sačuvati svoj otok kao turističku destinaciju.
Ponude za obvezujući zakup poslale su samo dvije hrvatske tvrtke: Ina je zainteresirana za kupnju 120 milijuna kubika plina godišnje, a HEP za 400 milijuna. Stigla je još jedna, ali neobvezujuća ponuda iz Mađarske, u kojoj se najavljuje mogućnost kupnje još 300 milijuna kubika. No, tek ako državna energetska tvrtka MVM, nešto slično kao hrvatski HEP, dobije čvrsta jamstva da će za nju cijena transporta plina biti fiksna punih 20 godina.
Plutajući LNG terminal imao bi kapacitet od 2,6 milijardi kubika, a da bi poslovao rentabilno morao bi godišnje prodavati više od 1,5 milijardi kubika plina. Računica pokazuje da će se LNG terminal na Krku, ako doista bude stavljen u funkciju, pretvoriti u novi Obrovac, dakle totalno promašenu investiciju.
A tko bi HEP-u nadoknadio gubitke?
Da je riječ o projektu bez komercijalne opravdanosti govori podatak da se HEP javio na natječaj doslovce u posljednji trenutak i to tek nakon izravne naredbe iz Vlade. I to pokazuje koliko je vlada neodgovorna kad upravlja velikim državnim sustavima: ne zanimaju je i uopće ne vodi računa o ekonomskim dimenzijama neke investicije, već isključivo političkim. Pritom nikoga u Vladi ne brine tko će HEP-u nadoknaditi gubitke ako se upusti u tu investicijsku avanturu niti zašto se taj novac ne bi uložio u neke strateški važnije i financijski isplativije projekte. Zbog takvog odnosa jedna mala zemlja kao Hrvatska, pristaje kupovati viškove plina od SAD-a, najbogatije zemlje na svijetu.
Drugi krug natječaja koji je raspisan 22. lipnja 2018., trebao je završiti 3. kolovoza, ali zbog toga što se do tada prijavila samo Ina, rok je produljen do 28. rujna, a nakon toga i do 20. prosinca. Na sličan način 8. travnja propao je prvi natječaj za podnošenje obvezujućih ponuda jer je i tada zaprimljena samo jedna ponuda. I to od Ine za jedva 100 milijuna prostornih metara prirodnog plina godišnje. Osim toga da terminal na Krku ima ikakvo tržišno opravdanje, tada se o njegovoj gradnji ne bi pričalo punih trideset godina.
Nakon aviona, kupujemo još jednu staru robu
Hrvatska je među članicama EU najmanje ovisna o stranom plinu: iz vlastitih izvora podmiruje više od 40 posto svojih potreba, od oko 3 milijarde kubičnih metara plina godišnje. Premda administracija Donalda Trumpa već dulje vrijeme radi golem politički pritisak na susjedne države kako bi počele kupovati američke viškove plina, ipak se ni jedna kompanija iz Srbije, Mađarske, BiH, Slovenije, Bugarske, Grčke nije javila na natječaj. Još je Joe Biden, potpredsjednik SAD-a u vrijeme mandata Baracka Obame, tražio od Srbije da se obveže na kupnju plina s terminala na Krku. Sada na isti način administracija Donalda Trumpa to zahtjeva od svih susjednih država, a posebice od mađarskog predsjednika Viktora Orbana.
Bijela kuća tvrdi da je LNG terminal na Krku najvažniji infrastrukturni energetski projekt u regiji, te da će pridonijeti regionalnoj diverzifikaciji i sigurnosti opskrbe. Međutim taj argument očito na nikoga nije ostavio poseban dojam. Nije međutim problem samo u tomu što susjedi Hrvatske nisu pokazali nikakav interesa za kupnju plina s Krka. Jednako je strašno što niti jedna američka kompanija nije iskazala ni najmanje zanimanje za sudjelovanje u financiranju izgradnje LNG terminala na Krku, premda su za njegovu gradnju isključivo zainteresirani američki proizvođači plina.
LNG terminal na Krku, kako bi Bruxelles malo smanjio tenzije s Washingtonom, proglašen je projektom od strateškog značaja za EU, pa ga podržava sa 101,4 milijuna eura. No, plutajući terminal odnosno brod za uplinjavanje (FSRU), norveške tvrtke Golar Power Limited, koja je pobijedila na natječaju, stoji 159,6 milijuna eura. Tanker Golar Viking proizveden je 2005., pa tako nakon vojnih zrakoplova kupujemo još jednu rabljenu robu. Doduše, tvrdi se da će brod biti rekonstruiran te postati nova konverzija FSRU broda u skladu s najvišim tehničkim standardima i standardima zaštite okoliša i prirode.
Kako je Trump pohvalio predsjednicu
LNG terminal trebao bi postati operativan 2021. godine. Predviđa se da će gradnja prve faze neophodne infrastrukture stajati još najmanje 100 milijuna dolara, dok stručnjaci upozoravaju da će konačna cijena biti daleko veća jer će se morati sagraditi plinovodi i kompresorske stanice, a samo one stoje oko 300 milijuna eura. Premda Amerikanci tvrde da je terminal na Krku od geostrateške važnosti, oni ga kod sebe nikada ne bi gradili ako nema komercijalnog opravdanja.
Na sastanku s liderima država članica inicijative Tri mora u Varšavi sredinom godine, Donald Trump pohvalio je predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović riječima: “Čestitam vašim državama što su već počele s ključnim projektima koji će otkloniti prepreke i omogućiti bolji pristup energetskim tržištima i bolju energetsku povezanost. Jedan od tih projekata je i plutajući LNG terminal na hrvatskom otoku Krku”. U Washingtonu se istodobno predsjednik Trump kako će američki plin bez problema pronaći put do europskih potrošača: “Oni ga silno žele, a mi ga imamo gomilu”. Što baš ne stoji: Nijemci i Rusi unatoč protivljenja i prijetnji Donalda Trumpa ipak nastavljaju s gradnjom plinovoda Sjeverni tok 2.
Lobiranje Davida Rivkina i Miomira Žužula
Pomoćnik američkog državnog tajnika za energetiku Francis Fannon izjavio je pak nedavno da bi “dugo odlagani terminal za tekući prirodni plin ili ukapljeni plin (LNG) na Krku mogao Hrvatsku pretvoriti u vodeću energetsku silu u regiji.” Ali, objasnio je, američka vlada ne može naređivati svojim privatnim kompanijama gdje da ulažu novac, pa će se tako Hrvati morati snaći sami, bez američke pomoći.
Lobiranju za gradnju LNG terminala na Krku priključili su se i američki odvjetnik David Rivkin i bivši hrvatski ministar vanjskih poslova i veleposlanik u SAD Miomir Žužul koji su u dnevnom listu The Wall Street Journal objavili tekst pod naslovom “Trump je u pravu oko Sjevernog toka”. Oni su otišli tako daleko da su stanovnike Krka čak optužili da ih u protivljenju gradnji terminala podupire luksemburška tvrtka Gasfin koja je pod kontrolom ruskog naftnog giganta Gazproma.
Prema izjavama ministara, Vladi je i dalje sve OK
Unatoč najnovijeg neuspjeha u prikupljanja ponuda za kupnju plina, Vlada će, kako sada stvari stoje, ustrajati na plovećem terminalu na Krku. To je potvrdio ministar energetike Tomislav Ćorić koji je ustvrdio kako ništa ne može obeshrabri vladu te da će ona, ako treba, sama financirati gradnju terminala.
Stoga ne čude neslužbene informacije da će HEP-a, koji je u vlasništvu države, morati sudjelovati u dokapitalizaciji tvrtke LNG Hrvatska s čak 50 milijuna eura. Ministar gospodarstva Darko Horvat objasnio je pak kako je normalno da takvi terminali nekoliko godina rade s gubitkom. Problem je samo što svi LNG terminali u Europi već godinama rade s najviše 40 posto kapaciteta i da svi zbog toga gomilaju gubitke.
Načelnica općine Omišalj na Krku Mirela Ahmetović optužuje Vladu da će “kako bi se dodvorila kakvoj velesili, na štetu svojih građana kupovati skuplji plin. Samo je Hrvatska spremna pljačkati svoje građane ne bi li se umilila američkim i europskim klaunovima”.