Nekad je nužno odabrati stranu

Kako je, nakon svega, Ivan Vilibor Sinčić izrastao u najveću nadu radikalnog trećeg puta u zemlji

Kroz iscrpan razgovor s novom zvijezdom, za koju je posljednji Crobarometar pokazao kako je, nakon predsjednice i premijera, najpopularniji političar, naš je reporter analizirao zašto je jedini iskoristio dramatičan pad Mosta i ne baš sretan početak Vlade

FOTO: foto saša ćetković/Telegram

“Ideološki i filozofski, premijer Tihomir Orešković naš je glavni politički neprijatelj. On je predstavnik financijske oligarhije i kapitala”, govori mi Ivan Vilibor Sinčić, nova zvijezda hrvatske politike čiji rejting prema anketama, nezaustavljivo raste. Crobarometar za veljaču pokazao je da je, iza predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i premijera Oreškovića, treći najpopularniji političar u državi. Točno polovica građana o njemu ima pozitivan dojam.

Svog susjeda na ljestvici popularnosti, premijera Oreškovića, Sinčić vidi tek kao neprijatelja na jednoj teorijskoj, ne i na praktičnoj razini. “Kada govorimo o ovoj Vladi, tu se ne radi o gospodinu Oreškoviću. Na njegovu je mjestu mogao biti gospodin Vanđelić iz Adris grupe ili neki drugi menadžer”. Sve konce u ovoj Vladi, priča Sinčić, dok razgovaramo točno ispod portreta Vladimira Šeksa u jednoj od dvorana Hrvatskog sabora, vuku Karamarko i Petrov. Sasvim slučajno, samo nekoliko trenutaka prije našeg razgovora, moj se sugovornik mimoišao upravo sa Šeksom na saborskim hodnicima. Koliko sam uspio vidjeti kratko su se pozdravili, Sinčić mu je kimnuo glavom. “Djeluju i prema gore, prema predsjedniku Vlade, i prema dole, prema ministrima. Izabrali su jednog menadžera, to je sasvim slučajno Orešković, mogao je to biti i netko drugi. Odredili su i ministre”, nastavlja o Karamarku i Petrovu.

Posljednjih je mjeseci hrvatska demokracija, slažu se mnogi analitičari, doživjela jedno od turbulentnijih razdoblja. Nezadovoljstvo s dvije velike stranke, HDZ-om i SDP-om, kod dobrog dijela građana traje već neko vrijeme. Sada je, međutim, stranka koja je doživljavana kao treći put, antipod onima koji su do sada vladali i u određenoj mjeri antisistemski pokret, doživjela svoju, sasvim ozbiljnu priliku konkretiziranu u 19 saborskih mandata. Završilo je s rijetko viđenim šumovima u komunikaciji, odugovlačenjem, a na kraju i klimavom koalicijom s jednom od dvije stranke koje su posljednjih godina vodile Hrvatsku, suprotno obećanju Bože Petrova “da s takvima neće koalirati”.

Ratno djetinjstvo u Karlovcu

Kratak mandat Vlade za sada je obilježen skandalima, kontroverzama i prepucavanjem koalicijskih partnera. Iz svega toga, Sinčić se nametnuo kao nova, iako radikalnija alternativa. “Prema posljednjim anketama popularnost nam raste, no popularnost nije naš cilj. Radimo ono što u datim okolnostima možemo raditi, što je u skladu s našom politikom, našim programom i karakterom naših ljudi. Drago mi je da je u u ovom slučaju to dovelo do velikog porasta popularnosti. Nastavit ćemo raditi kako radimo, a popularnost će varirati, padati i rasti, no mi ćemo uvijek ostati dosljedni i vjerni onome što govorimo”, kaže ovaj 26-godišnji saborski zastupnik.

Užasno puno čitam, najčešće devet, deset knjiga paralelno. Mnogi su autori utjecali na mene, no najviše traga ostavio je američki autor Rifkin

Tko je zapravo Ivan Vilibor Sinčić, široj javnosti poznat od predsjedničkih izbora 2014. godine, kada je osvojio 16,42 posto glasova? Rođen je u Karlovcu 1990. Prvih pet godina djetinjstva obilježio je rat, Sinčićev rodni grad bio je na prvoj crti. “Bilo je i skrivanja po skloništima, majka je s nama otišla od naše kuće koja je oštećena za vrijeme rata na imanje njezinih roditelja u općinu Ribnik na granici sa Slovenijom. Srećom, nitko iz obitelji nije poginuo, djed i otac su bili dragovoljci”, kaže.

Nakon toga upisao se u osnovnu, pa u srednju školu, matematičku gimnaziju, sve u Karlovcu. “Bio sam više, što kažu, štreber, nego sportaš i društveni tip. Uvijek sam bio odličan učenik, u gimnaziji sam bio drugi najbolji u svojoj generaciji”, kaže o tom razdoblju.
Nikada nije izlazio u klubove, pa tako, u tom smislu, ne izlazi niti danas. “Nikad nisam bio neki ljubitelj izlazaka, povremeno izlazim sa zaručnicom na neki koncert ili večeru. Ne slušam neki specifični žanr glazbe, slušam radio povremeno, pogotovo kad se vozim, a uglavnom smo na putu, čak i sada kad smo parlamentarna stranka”.

Stara slika
Ivan Vilibor, rođen 1990. u Karlovcu, na obiteljskoj fotografiji pozira kao dijete

Sa čitanjem i književnošću, situacija je drukčija. “Mnoge knjige su utjecale na mene, još od devete, desete godine sam čitao enciklopedije i sve što sam našao u kući. Najviše su na mene utjecala djela američkog autora Jeremyja Rifkina. Moram i sada pronaći slobodno vrijeme, volim čitati i želim konstantno raditi na sebi. Često se nađem u situaciji kad slušam ovakve rasprave u Saboru, a za to bih vrijeme mogao čitati, ozbiljno razmišljam je li ovo gubitak vremena. Čitam desetak knjiga paralelno, imam mnogo knjiga s posvetom. Skupljam knjige”, kaže Sinčić.

Završio je preddiplomski studij elektrotehnike na FER-u, a obveze na diplomskom studiju stavio je u mirovanje nakon što je postao saborski zastupnik. “To se smatra opravdanim razlogom”, kaže. Pitam ga, ne bi li mogao, kao predsjednica, uskladiti obveze, pa tako pronaći vremena i za obrazovanje. “Možda netko može uskladiti ovaj zastupnički ili dužnosnički posao sa studiranjem, no ja ne mogu, imam mnogo posla. Ja sam i predsjednik stranke, pa moram paziti i na ustrojstvo stranke i koordinaciju organizacija. To je golem posao, procijenio sam da se ne mogu posvetiti fakultetu i stavio sam obveze u mirovanje”.

Uvijek sam bio odlikaš, no na faksu se baš nisam snašao. Ali diplomirat ću na FER-u

Kada smo razgovarali o fakultetu, jedini put sam primijetio da se moj sugovornik činio pomalo uzdrmanim. Pričao mi je kako je, uz povremene bljeskove, bio prosječan student. “Žao mi je zbog toga jer sam došao na fakultet s velikim entuzijazmom, nisam se do kraja snašao u tom sustavu, što zbog bolonjskog sustava koji je otežao i zakomplicirao studiranje što zbog mojih zdravstvenih problema koji su mi jako otežavali studiranje. Na kraju me je život odveo u drugom smjeru i žao mi je što na fakultetu nije išlo sve kako je planirano.

Počeci s Jadrankom Kosor

To je nešto što me stvarno zanima. Svakako ću jednog dana završiti fakultet. Kada profiliramo više ljudi iz Živog zida ja ću vjerojatno biti mnogo korisniji kao specijalist iz struke elektrotehnike nego kao političar”.
Javnosti zanimljivije razdoblje Sinčićeva života počinje njegovim angažmanom u politici u širem smislu te riječi. “Bilo je to 2011. godine, baš u vrijeme Arapskog proljeća. Mi smo u Hrvatskoj imali prosvjede protiv vlade Jadranke Kosor”, prisjeća se Sinčić.

“Konkretno, ono što je bio povod u takvu aktivnost je činjenica da je Ivan Šuker bio zamijenjen gospođom Martinom Dalić na mjestu ministra financija. Ta promjena u licu, nije donijela promjenu u politici. Tada smo shvatili, ta naša generacija, da oni ne namjeravaju ništa bitno mijenjati. Mijenjaju se lica, stranke, ali sistem ostaje isti. Odlučili smo pokrenuti prosvjede i na kraju smo osnovali političku stranku u ljeto 2011. godine. Izašli smo na parlamentarne izbore i dobili oko pola posto. Tada se stranka zvala Savez za promjene i odmah nakon tih izbora otišlo je 60 posto ljudi koji su očito očekivali brzu pobjedu i uhljebljenje”.

Nakon toga, uslijedila je duga borba i put do sadašnjeg rezultata. Stranka je sudjelovala na svim izborima od tada. “Nismo nikad gotovo ništa osvojili, tek neke vijećnike na lokalnim izborima”, uz smijeh prepričava Sinčić. Kao političke uzore, navodi Mahatmu Gandhija, Nelsona Mandelu i Martina Luthera Kinga. “Borimo se pasivnim otporom i građanskim neposluhom. To su moji politički uzori”, kaže.

Kada govori o Ivanu Pernaru, čovjeku koji je javnosti u kontekstu Saveza za promjene, iz kojeg je kasnije izrastao Živi zid, bio prepoznatljiv nešto prije od samog Sinčića, moj je sugovornik dosta suzdržan i kratak. Kaže da se ne čuju svaki dan, nego onda kada je to potrebno. “U kontaktu smo kao kolege, kao aktivisti i kao prijatelji. Surađujemo kad se pojavi neka tema koja zahtijeva da nas obojica radimo na tome. Primjerice, sad su izvanredni lokalni izbori i on je otišao na neka mjesta riješiti birokraciju, na taj način surađujemo, ništa izvan toga.”

Što je danas Živi zid?

Borba protiv deložacija s vremenom je postala najprepoznatljiviji dio ovog pokreta. “Kao prva deložacija uzima se 8. studenoga 2012. godine. No, postoji i nulta deložacija 22. ožujka iste te godine na kojoj se pojavilo nas osmero. Na deložacije smo išli da pokažemo što ovakav financijski sustav čini ljudima i, naravno, da pomognemo u konkretnim slučajevima. Svaki slučaj deložacije je specifičan, mi imamo kriterije u kojim slučajevima djelujemo.

Od tada do danas bilo je više stotina slučajeva, samo je jedan dio bio na terenu. U većem broju slučajeva, otprilike dvije trećine, najavimo se i banka odustane. Moraju deložirati 100 kuća i onda vide da se oko jedne ljudi bune, pa to odgode za, na primjer, pet mjeseci. Dosta smo uspješni. Uspjeh sprječavanja deložacija je više od 90 posto”, kaže.
“Najprepoznatljivije je kada dođemo pred kuću ili stan, takvih je bilo šezdesetak od čega sam osobno sudjelovao na 46. Mislim da sam po tome u vrhu u našoj organizaciji. Smatramo da je ta građanska hrabrost jedna od najvećih vrijednosti koju možete imati u demokraciji”.

Što je danas Živi zid? Evo kako mi ga je opisao predsjednik te stranke: “Živi zid nije samo stranka, mi smo jedan cijeli sistem i sustav vrijednosti. Naša djelovanja su aktivistička, politička, humanitarna i projektna. Svime onime čime možemo djelovati, unutar demokratskog okvira, mi ćemo djelovati”. U tom dijelu, djeluje kao da se predsjednik Živog zida drži marksističke linije o promijeni svijesti građana, nakon koje će oni shvatiti da im je za njihovo dobro, u ovom konkretnom slučaju, najbolje da je na vlasti upravo Živi zid. No, o tome nešto kasnije.

31.10.2015., Sibenik - Sedam dana uoci parlamentarni izbora sve politicke opcije zapocele su rat jumbo plakatima. Tako je i cijeli Sibenik obljepljen plakatima razniih stranaka. Photo: Hrvoje Jelavic/PIXSELL
Predizborni plakat Živog zida sa čelnikom stranke Hrvoje Jelavic/PIXSELL

U razgovoru mi je Sinčić otkrio i neke, do sada nepoznate detalje iz lanjskih pregovora s Mostom, koji nisu završili dogovorom. “Početkom prošle godine, mi uopće nismo pregovarali s Mostom, nego smo razgovarali s udrugom Promijenimo Hrvatsku Ivana Lovrinovića. Tu je onda došao i Most. Glavna karakteristika odnosa Živog zida i Mosta je beskrajno odugovlačenje s njihove strane. Glavna teza Bože Petrova je bila kad se raspišu izbori, onda ćemo složiti liste i raditi zajedno, a do tada ima vremena.

“Ja sam mu jednostavno rekao da ne može očekivati da surađujem s ljudima koje prvi put vidim i da s njima idem u Sabor, u možda najvažniju bitku dosadašnjeg života”, priča Sinčić. Kaže kako je tada rekao da moraju odmah definirati s kojim programom, ljudima i resursima kreću na izbore, no Petrov je sve želio raditi u zadnji trenutak. “Definitivni kraj suradnje je bio kada je gospodin Prgomet ušao u cijelu priču, to je za nas bilo neprihvatljivo i tu je Most zapravo prestao biti treća opcija. Nije moguće graditi bolju politiku za Hrvatsku s ljudima koji su desetljećima bili u nekoj drugoj stranci. To je bio definitivni raspad naše suradnje”.

Krah pregovora s Mostom

Ističe kako taj Most s kojim je Živi zid pregovarao uopće nije bio ovaj u današnjem sastavu. “Nije bilo 90 posto ljudi koji su danas članovi te stranke. Most su početkom prošle godine bili Petrov, Panenić i Kovačić. Htjeli smo s njima složiti što veću priču. Da jesmo, da se Petrov pokazao dosljedan, danas bismo zajedno imali četrdesetak mandata. A sada imamo sve zajedno 20. Zapravo niti 20 jer je Most u fazi raspada. Prvo je otišla Prgometova grupa, pa Petrina pa je Lovrinović glasao protiv Vlade, tu dakle isto postoje neke tendencije pucanja”.

Smatra kako je Most napravio štetu svim opcijama trećeg puta u Hrvatskoj, a time i demokraciji. Oni, kaže, niti u jednom trenutku nakon izbora nisu razmišljali da će se prikloniti bilo kome. S jednim mandatom, iskreno govoreći, nisu niti bili baš toliko traženi, no što bi bilo da su dobili 19, poput Mosta? “Ja bih još tu večer sve zastupnike Živog zida proglasio oporbom i tu je kraj priče. Nema pregovora, nema navlačenja, a vi se snalazite”.

Most su početkom prošle godine bili Petrov, Panenić i Kovačić. Htjeli smo s njima složiti što veću priču. Da jesmo, da se Petrov pokazao dosljedan, danas bismo zajedno imali četrdesetak mandata

Pitanje je, međutim, kako bi živozidaši reagirali na taj potez. Nedavno je, naime, iz stranke otišao veći broj ljudi. Nezadovoljni vodstvom, osnovali su novu stranku. O tome, predsjednik Živog zida kaže ovako: “Riječ je o nekoliko desetaka članova. Koliko sam čuo, oni su kasnije prikupili još neke ljude koje su kasnije prikazali kao bivše članove Živog zida. Ne radi se o velikom gubitku za stranku i mislim da organizacija koja svoj politički put temelji na dezinformacijama, od kojih je glavna i početna bila da sam ja uz njih, nije na dobrom putu.

S time su mjesec dana dezinformirali naše članove. Grupa koja se služi otimanjem pečata, štandova i sličnim metodama nema neki svijetli politički cilj. Ne radi se o nikakvom raspadu. Tijela stranke su živa tijela, članovi odlaze i dolaze, prelaze iz humanitarnog i aktivističkog rada u politički i nazad. Nemam što puno reći o onima koji su otišli, neka im je sa srećom”.

Potresi u njegovoj stranci

Kaže da je situacija slična kao u ORaH-u. “Ako ste čitali posljednja dva intervjua Mirele Holy, jedan je bio i u Telegramu, tu su objašnjeni neki razlozi koji možda vrijede i za našu stranku”, kaže Sinčić”. Holy je tada Telegramu rekla kako sumnja da su joj u stranku ubačeni ljudi. Na pitanje smatra li da je to tako i u Živom zidu, moj sugovornik odgovara kako ne može ništa decidirano tvrditi.

Postoji li u ovom sazivu Sabora konkretna mogućnost suradnje s nekim od zastupnika, poput formiranja kluba, pitam Sinčića. “U punom sastavu Mosta, dakle među 19 zastupnika, vidim nekoliko ljudi za koje mislim da su slobodoumni i da neće glasati kako im naredi predsjednik stranke, nego prema vlastitoj savjesti. Međutim vidjet ćemo kakvima će se pokazati na ključnim odlukama”. Ne želi reći o kome je konkretno riječ, ali vjerojatno je kako je blizak grupaciji oko Ivana Lovrinovića koji je u predizborno vrijeme bio sasvim blizu odluke o izlasku na izbore sa Živim zidom.

Opcije, takozvanog trećeg puta sve su popularnije, ne samo u Hrvatskoj i Europi, nego i cijelom svijetu. Najnoviji primjer je republikanski predsjednički kandidat Donald Trump. Republikanci panično traže načine kako bi ga zaustavili. Sinčić kaže da je pitanje koliko su Sjedinjene Države demokracija jer tamo dvije velike stranke u ključnim pitanjima nude podjednake ili iste stvari. “U tom kontekstu Donald Trump svakako dolazi kao jedno osvježenje i promjena. Hoće li se on držati toga što najavljuje ili će, ako pobijedi, biti kao Božo Petrov pa će zaokrenuti priču, ostaje vidjeti.

Kazne za lažna obećanja

Ne sviđa mi se što je ksenofobičan, neki bi možda rekli i da ima neke fašističke stavove o nekim pitanjima”. Dodaje kako je Trump menadžer, pa nije dobro ako, poput Oreškovića, na državu bude gledao kao na firmu. Zanimljivo je i kako tumači imenovanja na visoke hrvatske funkcije koja su izazvala brojne kontroverze. Smatra da je to sve napravljeno s razlogom i planom. “Neka imenovanja ministra su skandalozna. Smatram da gospodin Karamarko, kao dugogodišnji šef obavještajne zajednice, nije mogao ne znati kako žive i kako funkcioniraju, recimo, gospoda Crnoja i Hasanbegović ili neki drugi ministri, zamjenici ministara ili državni dužnosnici.

On je to morao znati, a čak i da nije znao, morao je provjeriti prije imenovanja. Zato smatram da su kontroverzni ljudi imenovani kako bi si vladajući kupili još malo vremena. Valjda do proračuna”, kaže Sinčić.
Pitam ga kako komentira ovotjednu konferenciju Bože Petrova, koji je gotovo potpuno nestao iz javnosti, a onda kad se pojavio, kazao je kako ne zna da je Milijan Brkić kandidat za ministra branitelja, o čemu su do sada, barem u prolazu, morali čuti i sasvim apolitični građani, a kamoli ne potpredsjednik Vlade. “Jedino logično što mogu reći jest da on radi psihološki eksperiment s hrvatskim narodom, to ne mogu drukčije objasniti”, kaže. A kada će taj eksperiment prestati, pitam. “Kad se pacijent osvijesti”, spremno odgovara Sinčić. “Imenovanje Brkića bilo bi apsolutno skandalozno. Ministar branitelja ne treba imati neke visoke škole ili doktorat.Nije sporna razina obrazovanja gospodina Brkića, nego je sporno to je li njegova diploma krivotvorena ili nije”.

Smatra i kako Most nije ispunio svoja obećanja o smanjenju privilegija zastupnika. Živi zid bi smanjio broj zastupnika, a saborsku plaću sveo na prosječnu. Tvrdi kako je postojalo vrijeme između 28. studenoga, kada je Sabor konstituiran, do 30. siječnja, u kojem se moglo ići s prijedlogom zakona “6 plus 6” jer tada još nitko nije aktivirao svoja zastupnička prava. “Ne vidim tu pravni, nego politički problem. Nije bilo volje da se taj zakon donese”, kaže Sinčić i podsjeća kako je on odbio privilegije na koje ima pravo, 1000 kuna za odvojeni život, 2500 kuna za najam stana i 500 kuna za režije. “Uz to, od svoje ću plaće donirati dio novca. Za prvi mjesec donirat ćemo oko 2000 kuna jednoj udruzi koja se bavi djecom s posebnim potrebama”.

Glavna teza Bože Petrova bila je ‘kad se raspišu izbori, onda ćemo složiti liste i raditi zajedno.’ Ja sam mu rekao da ne može očekivati da surađujem s ljudima koje prvi put vidim i da s njima idem u Sabor. A kada je gospodin Prgomet ušao u cijelu priču, to je za nas bilo neprihvatljivo. To je bio definitivni raspad svih naših pregovora

Osim HDZ-a ili SDP-a koji su se izmjenjivali na vlasti, dio odgovornosti za sadašnje stanje svakako je i na Mostu, smatra moj sugovornik. “Pokazali su se kao skupina pojedinaca koji nisu nikad zajedno radili, koji se ne poznaju. Oni su jedni druge iskoristili kako bi ušli u Sabor, a onda kad su ušli svatko je otišao na svoju stranu, netko na takozvanu ljevicu, netko na takozvanu desnicu. Žao mi je što je predsjednik Mosta izdao svoje birače. Jasno je kazao da neće niti s jednima, niti s drugima, a na kraju je htio i s jednim i s drugima, pa je završio samo s HDZ-om. Ljudi su kupili Mostov politički proizvod, došli su doma i shvatili da imaju nešto sasvim drugo od onog što im je prikazano”. Najviše su u svemu tome izgubili hrvatski građani kojima je dodatno narušeno povjerenje u politiku”, kaže Sinčić. Za situaciju poput ove s Mostom i iznevjerenim obećanjima nudi i rješenje. “Želim da se jednog dana donese zakon o političkoj korupciji koji bi takve stvari kažnjavao, recimo sankcijom da se takva stranka ne smije kandidirati četiri godine na izborima”.

Kao političke suparnike svog pokreta vidi sve one koji stavljaju privatni interes ispred javnog. “Smatramo da ljude koji ulaze u politiku radi vlastita probitka, materijaliste, treba maknuti iz političkog života. Vjerujemo u demokraciju, čak i u direktnu demokraciju, iako smatramo da je Hrvatska premlada za tako nešto, za tu sljedeću stepenicu”, kaže.
Glavnu ideju i filozofiju Živog zida Sinčić objašnjava ovako: “Naš glavni protivnik i neprijatelj je korporativizam. To je situacija u kojoj su svi proglašeni robom, u kojoj sve treba biti monetizirano. U kojoj je kratkoročni interes između dugoročnog.

02.03.2016. ivan vilibor sincic, foto sasa cetkovic
Prema anketama, točno polovica građana o Sinčiću ima dobro mišljenje foto saša ćetković

To se najviše očituje u financijskom sustavu i on je glavna poluga preko koje se provode takve politike. To je borba dvije filozofije, mi se borimo protiv filozofije koju zastupa nekoliko stranaka. Najvažniji nam je način na koji osoba razmišlja. Vjerujem da ljudi koji ispravno razmišljaju ima u svim strankama, ali je pitanje jesu li oni dovoljno slobodni da se izdignu iznad stranačke stege”. U Hrvatskoj se to, smatra, manifestira kroz dvije velike stranke, HDZ i SDP. “To su štetočinske stranke za Hrvatsku i s njima nije moguća politička suradnja”, kaže.

Nije decidirano protiv uvođenja vojnog roka, smatra da građani moraju biti sposobni i vojno obučeni, te da moraju proći određeni trening i školovanje. “Pitanje je u kojoj mjeri, koliko imamo resursa i gdje to uvesti u školski kurikulum ili kako. To je sada već stvar šire rasprave. Ali mislim da je to svakako potrebno, može se dogoditi politička ili medicinska kriza i mi moramo biti spremni kao nacionalna država obraniti svoj integritet u svakom smislu.”

Za HDZ i SDP kaže da su su štetočinske stranke za Hrvatsku i s njima nije moguća politička suradnja

Poseban problem vidi u dijelu institucija koje naziva “faraonskima”.
“To su porezna uprava, DUUDI, HNB, DORH, HRT, Državno sudbeno vijeće. Jedni i drugi kritiziraju te institucije u Saboru, ali kada treba postaviti nekog novog u te institucije, onda oni glasaju za ljude koji su tamo već sjedili ili imaju isti način razmišljanja i rada kao i prethodnici koji su doveli do ovakve situacije”, kaže.

Naš smo razgovor zaključili jednom hipotetskom situacijom, koja se u ovom trenutku ipak čini pomalo nevjerojatnom. Prije svega, pitao sam svog sugovornika vjeruje li da će Živi zid ikada doći na vlast. Kazao je ovako: “Svakako vidim Živi zid u budućnosti na vlasti. To su generacijski procesi. Vjerujem da ćemo jednog dana, kad se promijeni razmišljanje građana i promijeni svijest, biti nagrađeni tom čašću da imamo priliku upravljati zemljom. Apsolutno u to vjerujem, ne bih bio ovdje da ne vjerujem”. Nakon toga, zamolio sam Sinčića da mi ukratko predstavi kako bi izgledala budućnost Hrvatske sa Živim zidom na vlasti.

“Glavni problem u Hrvatskoj je sustav vrijednosti. Prvi korak bi bio registar imovine čime bismo utvrdili tko je na koji način stekao svoju imovinu. Onaj tko ne može zakonski opravdati svoju imovinu je lopov i treba mu je oduzeti. To bi bio prvi korak, jedna inventura i revizija na razini zemlje. Druga stvar bi bila jedna verzija lustracije, ali ne ova, vezana s prošlošću koja se sada spominje. Ključno bi bilo restrukturirati kadar u ovim institucijama o kojima sam govorio i koje jako loše rade. Treći koncept je koncept dva vuka, kako ga ja zovem.

Kako si rušimo ugled

Vi možete hraniti pozitivno i negativno u sebi i društvu. Mi u Hrvatskoj hranimo uhljebe, hranimo one koji su pod političkom zaštitom i koji ne plaćaju porez, mislim tu prije svega na velike igrače. Imate tridesetak milijardi kuna neplaćenog poreza. Želimo da se prestane raditi na taj način i da se prestane podupirati ljude koji su korupcijom stekli svoju imovinu i da se podupiru ljudi koji imaju ideje i koji žele raditi. Željeli bismo stvoriti jedno humano društvo koje će ‘izvoziti’ i tu našu humanu ideju, mogli bismo steći velik ugled u svijetu i u međunarodnoj zajednici zbog naše kulture, humanosti i pacifizma. Bili bismo netko i nešto u svijetu. No, mi se u ovom trenutku prikrpavamo raznim agresivnim savezima koji rade svašta po svijetu i rušimo si ugled.”


Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 5. ožujka 2016.