Priča mi žena da je upisivala kćer u zagrebačku školu pri čemu su nju i sve roditelje, kao što je to uobičajeno, pozvali da kažu žele li da dijete pohađa vjeronauk. Ona je poslala poruku da ne želi. Kad je malu za koji dan dopratila do razreda, srela se s učiteljicom, a ona je odmah, vrlo srdačno, započela priču o vjeronauku. Pa zašto i vaša djevojčica ne bi išla? Sva djeca idu. Pa tamo im je baš lijepo. Crtaju, pričaju priče. Razmislite još jednom.
Sve to učiteljica govori pred curicom koja stoji između njih i pogledava jednu pa drugu. Majka ostaje pri svome, ali učiteljica je ne prestaje nagovarati. Djevojčica se s snuždila i gleda u pod jer ne razumije što se zbiva. A očito da ni učiteljica ne razumije da bi se morala kloniti toga što radi, pogotovo i apsolutno u prisutnosti svoje sedmogodišnje učenice.
Moguće je da se dogodi takvo što, nisu svi pedagoški radnici dorasli svom zanimanju. Ali po prijedlogu Zakona o registru stanovništva, čiji je autor Ministarstvo financija, vidimo da ni država – jednako kao ni ova učiteljica – ne shvaća što smije, a što ne. Jer novi zakon nalaže svakome tko živi u Hrvatskoj da se pred državom izjasni koje je vjere i nacionalnosti, koji mu je materinski jezik i živi li u bračnoj, izvanbračnoj ili gej zajednici.
Jesu li ikad čuli za Ustav?
Ako ovo bude izglasano, onome tko to ne učini, ili onome tko u roku od 10 dana od “promjene stanja” ne dostavi svoje nove podatke, država će opaliti kaznu od 660 do 2650 eura.
Reklo bi se da autori ove bljezgarije iz Ministarstva financija, kao ni ona učiteljica, nikad nisu čuli za Ustav Republike Hrvatske, za pravo na slobodno opredjeljivanje kad je riječ o vjeri i ostalim osobnim pitanjima i za pravo da država ne gura svoj nos ni u čiju privatnost. Ili možda jesu čuli za cijelu tu gnjavažu s ljudskim pravima, ali smatraju da je ona nepotrebna, pretjerana i nedovoljno hrvatski nastrojena pa je u provedbenim aktima treba malo izbrusiti. Da je naprosto ceremonijalna. Nije razvidno što bi moglo biti treće.
Jer što se države i njenog registra stanovništva tiče koje je tko vjere i je li ikakve vjere, kako naziva svoj materinski jezik i živi li u izvanbračnoj zajednici ili s partnerom istoga spola? Kakva su to pitanja u zemlji koja, barem po Ustavu, nije postulirana kao vjerska država, niti ima državnu crkvu, barem se pravi da je nema. Kakva su to pitanja ovdje gdje imamo zakonski uređena istospolna partnerstva koja se, ako to partneri žele, registriraju pred matičarom i o tome se izdaje dokument? A inače je svatko slobodan da živi s kim hoće i da o tome ne polaže račun ni općini, ni gradu, ni državnim registrima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ministarstvo se izmotava
Sada kad su ih mediji provalili, iz Ministarstva tvrde da to nije tako kako izričito piše, te da će se stanovnici Hrvatske izjašnjavati o rečenim pitanjima samo ako žele. Ali u prijedlogu zakona te dobrovoljnosti nema. Dakle, izmotavaju se. Zašto bi, uostalom, netko želio deklarirati svoja vjerska ili ateistička stajališta pred državom čak i da to jest fakultativno kao što nije. Zbog čega bi, pod moralnom i materijalnom odgovornosti, itko poželio s državom podijeliti informaciju da živi s osobom istog spola jer mu se takva sviđa ili da svojim materinskim jezikom smatra dalmatinski ili međimurski govor? I zašto bi se itko izlagao tome da bilo koji državni službenik koji će imati pristup njegovim podacima raspolaže s njegovim privatnim stvarima kao da su javne i trebaju biti javne?
Žalosno je da Ustav u jednoj zemlji Europske unije ostaje jedina brana zadiranju u elementarna prava građana. Zakoni ne. Ministarstva ne. Vlada ne. Pa kakvi magarci moraju biti ti koji su ovo smislili? Da se čovjeka kazni s dvije hiljade eura ako ga susjed prijavi da živi s gej partnerom a to nije naveo u svom dosjeu. I u što se pretvara ova država? U nacionalno-vjersku despociju koja zahtijeva da joj se raportira tko je pravi Hrvat i katolik, a tko običan izrod?
I hoće li se sutra od nas tražiti da u državni upitnik priložimo dokaze da smo mentalno zdravi, da ne gledamo porniće i da idemo na umjetnu oplodnju budući da ne možemo dobiti djecu? Jer ako može ovo, onda može sve. Još jedan osuđeni kriminalac Tomo Opačak upravo je iz Hrvatske pobjegao u BiH, ali oni koji su ga pustili neće odgovarati. Ali zato ćeš odgovarati ti ako u deset dana ne prijaviš da si od vjernika eventualno postao ateist i da si dijete odlučio ispisati s vjeronauka. Pripremi za to 660 do 2650 eura jer tvoj život i sve informacije o njemu pripadaju državi i vlastima koje tvoja prava tumače. Nikad kraja ludostima. Na to je spala naša sirota domovina Hrvatska.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako je naša sirota domovina spala na despociju koja zahtijeva da joj se raportira tko je pravi Hrvat i katolik, a tko običan izrod
Nakon što su ih mediji provalili, iz Ministarstva tvrde da ćemo se o tome izjašnjavati samo ako želimo. Ali u prijedlogu zakona te dobrovoljnosti nema
Hoće li se sutra od nas tražiti da u državni upitnik priložimo dokaze da smo mentalno zdravi, da ne gledamo porniće i da idemo na umjetnu oplodnju budući da ne možemo dobiti djecu? Jer ako može ovo, onda može sve
Priča mi žena da je upisivala kćer u zagrebačku školu pri čemu su nju i sve roditelje, kao što je to uobičajeno, pozvali da kažu žele li da dijete pohađa vjeronauk. Ona je poslala poruku da ne želi. Kad je malu za koji dan dopratila do razreda, srela se s učiteljicom, a ona je odmah, vrlo srdačno, započela priču o vjeronauku. Pa zašto i vaša djevojčica ne bi išla? Sva djeca idu. Pa tamo im je baš lijepo. Crtaju, pričaju priče. Razmislite još jednom.
Sve to učiteljica govori pred curicom koja stoji između njih i pogledava jednu pa drugu. Majka ostaje pri svome, ali učiteljica je ne prestaje nagovarati. Djevojčica se s snuždila i gleda u pod jer ne razumije što se zbiva. A očito da ni učiteljica ne razumije da bi se morala kloniti toga što radi, pogotovo i apsolutno u prisutnosti svoje sedmogodišnje učenice.
Moguće je da se dogodi takvo što, nisu svi pedagoški radnici dorasli svom zanimanju. Ali po prijedlogu Zakona o registru stanovništva, čiji je autor Ministarstvo financija, vidimo da ni država – jednako kao ni ova učiteljica – ne shvaća što smije, a što ne. Jer novi zakon nalaže svakome tko živi u Hrvatskoj da se pred državom izjasni koje je vjere i nacionalnosti, koji mu je materinski jezik i živi li u bračnoj, izvanbračnoj ili gej zajednici.
Jesu li ikad čuli za Ustav?
Ako ovo bude izglasano, onome tko to ne učini, ili onome tko u roku od 10 dana od “promjene stanja” ne dostavi svoje nove podatke, država će opaliti kaznu od 660 do 2650 eura.
Reklo bi se da autori ove bljezgarije iz Ministarstva financija, kao ni ona učiteljica, nikad nisu čuli za Ustav Republike Hrvatske, za pravo na slobodno opredjeljivanje kad je riječ o vjeri i ostalim osobnim pitanjima i za pravo da država ne gura svoj nos ni u čiju privatnost. Ili možda jesu čuli za cijelu tu gnjavažu s ljudskim pravima, ali smatraju da je ona nepotrebna, pretjerana i nedovoljno hrvatski nastrojena pa je u provedbenim aktima treba malo izbrusiti. Da je naprosto ceremonijalna. Nije razvidno što bi moglo biti treće.
Jer što se države i njenog registra stanovništva tiče koje je tko vjere i je li ikakve vjere, kako naziva svoj materinski jezik i živi li u izvanbračnoj zajednici ili s partnerom istoga spola? Kakva su to pitanja u zemlji koja, barem po Ustavu, nije postulirana kao vjerska država, niti ima državnu crkvu, barem se pravi da je nema. Kakva su to pitanja ovdje gdje imamo zakonski uređena istospolna partnerstva koja se, ako to partneri žele, registriraju pred matičarom i o tome se izdaje dokument? A inače je svatko slobodan da živi s kim hoće i da o tome ne polaže račun ni općini, ni gradu, ni državnim registrima.
Ministarstvo se izmotava
Sada kad su ih mediji provalili, iz Ministarstva tvrde da to nije tako kako izričito piše, te da će se stanovnici Hrvatske izjašnjavati o rečenim pitanjima samo ako žele. Ali u prijedlogu zakona te dobrovoljnosti nema. Dakle, izmotavaju se. Zašto bi, uostalom, netko želio deklarirati svoja vjerska ili ateistička stajališta pred državom čak i da to jest fakultativno kao što nije. Zbog čega bi, pod moralnom i materijalnom odgovornosti, itko poželio s državom podijeliti informaciju da živi s osobom istog spola jer mu se takva sviđa ili da svojim materinskim jezikom smatra dalmatinski ili međimurski govor? I zašto bi se itko izlagao tome da bilo koji državni službenik koji će imati pristup njegovim podacima raspolaže s njegovim privatnim stvarima kao da su javne i trebaju biti javne?
Žalosno je da Ustav u jednoj zemlji Europske unije ostaje jedina brana zadiranju u elementarna prava građana. Zakoni ne. Ministarstva ne. Vlada ne. Pa kakvi magarci moraju biti ti koji su ovo smislili? Da se čovjeka kazni s dvije hiljade eura ako ga susjed prijavi da živi s gej partnerom a to nije naveo u svom dosjeu. I u što se pretvara ova država? U nacionalno-vjersku despociju koja zahtijeva da joj se raportira tko je pravi Hrvat i katolik, a tko običan izrod?
I hoće li se sutra od nas tražiti da u državni upitnik priložimo dokaze da smo mentalno zdravi, da ne gledamo porniće i da idemo na umjetnu oplodnju budući da ne možemo dobiti djecu? Jer ako može ovo, onda može sve. Još jedan osuđeni kriminalac Tomo Opačak upravo je iz Hrvatske pobjegao u BiH, ali oni koji su ga pustili neće odgovarati. Ali zato ćeš odgovarati ti ako u deset dana ne prijaviš da si od vjernika eventualno postao ateist i da si dijete odlučio ispisati s vjeronauka. Pripremi za to 660 do 2650 eura jer tvoj život i sve informacije o njemu pripadaju državi i vlastima koje tvoja prava tumače. Nikad kraja ludostima. Na to je spala naša sirota domovina Hrvatska.