Kako je nastajala i gdje se sve raširila Mamićeva mreža utjecaja?
Zdravko Mamić pomno je gradio svoje poslovne i privatne odnose i prerano je reći što će se s njim događati u idućih nekoliko mjeseci
U kolovozu 2003. godine umro je Josip Mamić, otac Zdravka, Stojana i Zorana Mamića. “Otac mi je preminuo između dvije kvalifikacijske utakmice s kijevskim Dinamom”, sjećao se deset godina poslije Zdravko Mamić.
Baš nekoliko dana prije tog 22. kolovoza 2003. kada je umro stari gospodin Mamić, njegov najpoznatiji sin pristao je posuditi dvjesto tisuća eura u kešu jednom poznatom istarskom ugostitelju.
“Novac mi je hitno trebao da bih zatvorio financijsku konstrukciju za još jedan restoran”, govorio mi je godinama i godinama kasnije taj poznati restorater.
Velika lojalnost
Ispalo je da smo se Zdravko i ja dogovorili da se vidimo baš na sam dan sprovoda. Jer smo se, naravno, dogovarali prije smrti Zdravkova oca. Ja nisam znao kada je točno sprovod pa sam doputovao u Zagreb, i tek sam, čitajući novine, shvatio da se naš sastanak podudara s posljednjim ispraćajem gospodina Josipa. Već sam sjeo u auto i krenuo natrag prema Puli kada mi je zazvonio mobitel. Na liniji je bio Zdravko. Odmah mi je rekao da se ništa ne brinem i da je pripremio torbu novca za mene. Dakle, on je mislio na mene i pomogao mi je na dan sprovoda svoga oca! Time me zauvijek dobio i ja ću mu zauvijek ostati lojalan, što god ljudi mislili i pričali o njemu”.
Krajem dvijetisućitih ovaj je ugostiteljski poduzetnik srčano i uspješno lobirao među delegatima Hrvatskog nogometnog saveza da za novog predsjednika HNS-a ne bude izabran Igor Štimac nego Mamićev kandidat Vlatko Marković. Čovjek mi je poslije objašnjavao kako se ne radi samo o njegovoj lojalnosti Zdravku Mamiću nego i o činjenici da je Štimac oko sebe okupio ozbiljne kriminalce (što je jednim dijelom bilo točno, kako je vidljivo iz dosjea ondašnjih Štimčevih podržavatelja).
Sada se, pak, čini kako je moj znanac zagovarao i ponešto kriminalniju frakciju hrvatske nogometne scene od one koja je podupirala Štimca da bi se, realno govoreći, riješila ne Vlatka Markovića nego Zdravka Mamića. No to je ovdje manje važno. Puno je važnije što ovaj slučaj zorno ilustrira kako je Zdravko Mamić stvarao mrežu utjecaja u najrazličitijim društvenim slojevima izvan nogometa, od vlasnika restorana, preko pojedinih medija, odvjetnika, sudaca, poslovnih ljudi pa sve do pripadnika različitih političkih elita.
Radi se o dugačkom i teškom procesu lobiranja u koji je Mamić uložio vrlo mnogo novca i energije: Dinamov je predsjednik osobama koje je smatrao važnima posuđivao ili davao novac, financirao razne njihove potrebe ili potrebe članova njihovih obitelji, omogućavao sudjelovanje u raznim poslovnim projektima ili pak činio usluge koje se pamte i koje obvezuju.
I tako je, s godinama, Mamićeva mreža rasla i postajala sve širom i snažnijom. Primjerice, kada je riječ o sudstvu, gotovo je javna tajna da je Zdravko Mamić u bliskim odnosima s jednim od najpoznatijih zagrebačkih sudaca, s kojim se katkad sastaje u razmjerno neobičnim okolnostima jer se obojica plaše da ih se prati.
Stoga se u policijskim i pravosudnim krugovima razmišljalo o mogućnosti da se cijeli slučaj Mamić prebaci izvan Zagreba (kao što se, primjerice, ni Branimiru Glavašu nije sudilo u Osijeku) kako bi se izbjegao formalni ili neformalni utjecaj tog suca na razne faze u postupku.
Kada je pak riječ o biznisu, medijima, odvjetnicima, ne možemo ne spomenuti da je Zdravko Mamić odlučio izabrati Marijana Hanžekovića, vlasnika Europapress holdinga, za voditelja projekta privatizacije Dinama; taj bi projekt trebao predstavljati krunski dragulj u Mamićevoj sportsko-poduzetničkoj karijeri.
Nadalje, Mamić je kroz upravu Nogometnog kluba Lokomotiva, koji je u stvarnosti Dinamova podružnica, okupio oko sebe još utjecajnih odvjetnika, ponešto neuspješnih, ali i ponešto vrlo uspješnih poslovnih ljudi: čak i ako su njihovi motivi isključivo sportske naravi, činjenica je da oni sada spadaju među izravne poslovne suradnike Zdravka Mamića.
Odnosi grada i kluba
Vidjet ćemo hoće li neki od njih, zbog istrage i optužaba protiv braće Mamić, sada raskinuti sponzorske ugovore, što je u inozemstvu rutinska praksa. Nadalje, jedan od ključnih aktera u Mamićevoj mreži utjecaja jest zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Bandić i Mamić bliski su dogodišnji suradnici, koji neizbježno trebaju jedan drugoga.
Bez Bandića kao čovjeka koji raspolaže gradskim sportskim novcem, realizacija projekta Mamićeva Dinama bila bi potpuno nemoguća: istražitelji se, uostalom, već dulje vrijeme bave financijskim odnosima grada Zagreba i NK Dinama.
Mamićeva i Bandićeva suradnja traje puno godina, još od vremena kada je Milan Bandić osvajao gradonačelničke izbore na listi Socijaldemokratske partije. Mamiću u ono doba, međutim, nisu smetali ni Bandić ni SDP jer su bili aktivno (Bandić) ili posredno (SDP) na njegovoj strani. Utoliko je još smješnije što se Dinamov izvršni predsjednik, na konferenciji za novinare održanoj u četvrtak u Sloveniji, pokušao predstaviti kao žrtva neokomunističke vlasti.
U stvarnosti Zdravko Mamić zavladao je Dinamom zahvaljujući prvoj izbornoj pobjedi tog istog SDP-a, što ga danas naziva neokomunističkom strankom. Naime, predsjednik Dinama od 1996. do 2000. godine bio je HDZ-ov političar Zlatko Canjuga.
Političko utočište
Niti dva mjeseca poslije HDZ-ova poraza na trećesiječanjskim izborima, na izbornoj skupštini kluba održanoj 27. veljače Zlatko Canjuga je smijenjen (tog su dana u Izvršni dobor Dinama, među ostalim, ušli Marjan Hanžeković, zatim ondašnji predsjednik Raiffeisen banke, te ondašnji predsjednik Allianz osiguranja).
Da je HDZ 3. siječnja pobijedio na parlamentarnim izborima, gotovo je sigurno kako bi Canjuga još neko vrijeme ostao prvi čovjek Dinama. Ovako je za predsjednika kluba izabran Mirko Barišić, koji je odmah omogućio Zdravku Mamiću da zavlada Dinamom.
Dakle, više je nego izvjesno da bez SDP-ove pobjede na izborima Zdravko Mamić danas ne bi bio apsolutni vladar najvećeg zagrebačkog sportskog kluba (ili bi to postao mnogo kasnije).
Umjesto da proglašava SDP neokomunsitičkom strankom, Mamić je početkom dvijetisućitih odmah uspostavio čvrsti pakt sa SDP-ovim gradonačelnikom Milanom Bandićem.
Slučaj Mamićeva preuzimanja vlasti u Dinamu pokazuje stvarni politički modus operandi Dinamova predsjednika: prije petnaest godina SDP mu je zapravo bio kolateralni saveznik, a SDP-ov gradonačelnik jedan od najbližih suradnika, da bi danas, kada ga policija progoni zbog mita i utaje poreza, SDP nazivao neokomunističkom strankom. Pokušavajući pobjeći od sadašnjih državnih tijela, Zdravko Mamić sasvim, očekivano, potražio je utočište u Hrvatskoj demokratskoj zajednici.
Financijski je pomogao predsjedničku kampanju Kolinde Grabar-Kitarović, pojavio se na njenoj donatorskoj večeri, zatim na predsjedničkoj inauguraciji, da bi se, navodno, i privatno družio s novom predsjednicom. Gospođa Grabar-Kitarović u prvim je mjesecima svog mandata višekratno pokazala da nije uvijek najspretnije birala društvo, njeni su joj suradnici, međutim, trebali reći da bi se osobe poput Zdravka Mamića morala kloniti pod svaku cijenu jer je Dinamov izvršni predsjednik prilično toksičan za bilo čiji društveni ugled.
Tomislav Karamarko tu je vjerojatno puno pažljiviji, pa ne treba očekivati da će Zdravko Mamić izboriti pristup samom vodstvu Hrvatske demokratske zajednice.
Dapače, s obzirom na prilično nespornu činjenicu da gospodin Mamić spadne među uvjerljivo najnepopularnije protagoniste hrvatskog javnog života, bilo kakva njegova otvorena potpora HDZ-u mogla bi štetiti izbornim šansama glavne oporbene stranke.
S druge, pak, strane odnos Mamića i HDZ-a mogao bi dijelom biti određen i eventualnim jačim financijskim prilozima Dinamova predsjednika Karamarkovoj stranci.
Mamićeva se mreža utjecaja kreće, dakle, od restoratera (vlasnik jednog zagrebačkog restorana toliko se plaši braće Mamić da nije dopustio svom kuharu da javno kaže kako je kao klinac bio član Bad Blue Boysa), preko poslovnih ljudi i odvjetnika okupljenih u raznim upravama i odborima Dinama i Lokomotive, preko važnog zagrebačkog suca, pa do zagrebačkog gradonačelnika, njegovih poslovnih partnera, te naposljetku do Ureda predsjednice Republike.
Raspad mreže
Svi su oni u određenim financijskim odnosima sa Zdravkom Mamićem.
Daljnji tijek istrage pokazat će može li se Mamićeva mreža utjecaja i interesa fiksno transformirati u sigurnosnu mrežu; hoće li, dakle, Mamićevi partneri i prijatelji na važnim mjestima u društvu biti kadri zaštititi Dinamova faktičkog vlasnika (jer se gospodin Mamić tako ponaša), od kaznenog progona i posljedica kaznenog progona.
Sanaderova se interesno-utjecajna mreža raspala u vrlo kratkom vremenu: svojedobno svemoćni premijer ostao je potpuno sam, ne računajući potporu tri ili četiri iskrena prijatelja.
No Sanaderova je sudbina zavisila isključivo o politici. S gubitkom političke moći, Sanader je izgubio sav svoj utjecaj. Mamićeva se društvena uloga temelji na nejasnoj mješavini novca i sporta, koja privlači vrlo mnogo ljudi, i gdje ne postoje precizne granice, niti su pravila ponašanja definirana.
Stoga je prerano prognozirati što će se u idućim mjesecima događati sa Zdravkom Mamićem.
Objavljeno 4. srpnja 2015. u tiskanom Telegramu