Kako je računovođa iz Auschwitza 70 godina izbjegavao suđenje za ratne zločine (a sve zbog Amerike)
Novi dokumenti pokazuju da je postupak protiv Groeninga pokrenut 1947.
Oskar Groening, osuđeni stražar logora u Auschwitzu, poznatiji kao “računovođa iz Auschwitza”, pobjegao je od progona u Velikoj Britaniji prije 70 godina, stoji u novootkrivenim dokumentima, piše Guardian.
Istraživači u Londonu pročešljali su arhivske dokumente UN-ove Komisije za ratne zločine i otkrili da su optužbe protiv Groeninga bile pripremljene, kao i cijeli sudski postupak protiv Nijemaca za ratne zločine. Međutim, nakon intervencije “odozgo” cijeli je postupak zatvoren. Te intervencije odnose se na SAD koja je procijenila da je prioritet borba protiv Hladnog rata, umjesto kažnjavanja krvnika iz Auschwitza. Stoga su određeni postupci zataškani i prekinuti.
Priznao samo moralnu krivnju
Groening, koji sada ima 94 godine, uspješno je bježao od pravde sve do ovoga tjedna, kada je napokon proglašen krivim za smrt oko 300.000 ljudi i za to osuđen na 4 godine zatvora. Njegovo suđenje vjerojatno je jedno od posljednjih za holokaust.
Iako Groening nije samostalno ubio nikoga dok je radio u ozloglašenom nacističkom logoru, tužitelji su argumentirali da je razvrstavanjem novčanica Židova pomagao i bio odgovoran za masovna ubojstva. Groening je na suđenju priznao moralnu krivnju. Kazao je kako sudu prepušta da ustvrdi je li kriv i pravno.
“Bookkeeper Of Auschwitz” Gets Four Years In Jail For His Role In 300,000 Murders https://t.co/WuPQ1GoBr8 pic.twitter.com/A6Lq4SC2sv
— BuzzFeed News (@BuzzFeedNews) July 15, 2015
Lagodan život u Britaniji
Britanske vojne snage zarobile su Groeninga krajem rata u Njemačkoj, kao znak osvete njemačkim vlastima, i zatvorili ga u njemački koncentracijski logor. Povjesničar Laurence Rees kaže da je Groening bio isporučen u Englesku 1946. godine, gdje je bio prisilni radnik. Ali unatoč tome, kako kaže Rees, Groeningu takav život nije bio nimalo naporan jer je zarađivao dovoljno novca i mogao si je priuštiti prilično dobru hranu, pridružio se jeruzalemskom zboru YMCA i putovao s njima četiri mjeseca diljem Midlanda i Škotske. Pjevao je s njima njemačku himnu i tradicionalne engleske narodne pjesme da iskaže zahvalnost britanskoj publici koji su se natjecali da imaju jednog Njemca u svojim redovima.
U zapisima koje je otkrio Dan Plesch, ravnatelj Cantra za međunarodne studije i diplomaciju na Sveučilištu u Londonu, stoji da se Groeningovo ime pojavljuje u dokumentima UN-ove Komisije za ratne zločine od 6. ožujka 1947.
Osim općih podataka, kao datum i mjesto navodnog zločina za koji ga se tereti stoji: Auschwitz od 1940.-1945. i “suučesništvo u ubojstvu i zlostavljanju.”
Već 1947. označen slovom “S”
Ratni zločin za kojega se Groening tereti opisuje se kao “zajednički dizajn”, termin koji su istražitelji upotrebljavali za niz mučnih termina kojima su auschwitske žrtve bile podvrgnute, kao što je smrt u plinskoj komori, kremiranje živih osoba i leševa zajedno, korištenje ljudi kao pokusnih kunića za medicinsko eksperimentiranje, premlaćivanje, mučenje, izgladnjivanje i zlostavljanje.
Broj spisa pod kojim je Groeningov slučaj pokazuje da je on 137. od 300 osoba iz Auschwitza koje je poljska vlada namjeravala kazneno progoniti zbog ratnih zločina.
Drugi otkriveni dokument je zapisnik s jednog od sastanaka UN-ove Komisije za ratne zločine od ožujka 1947. Groening je bio jedan od onih koji su u postupku bili označeni slovom “S”, što znači da ih se smatralo osumnjičenim. Plesch koji je proučio spise koji se odnose na Groeninga obrazložio je da je komisija radila prima facie presudu, što znači da je postojala osnova za Groeningovu krivnju koja se kasnijim postupkom morala dokazati kao točna ili odbaciti.
Slučaj najednom obustavljen
Tajna arhiva, koja je sada u posjedu istraživača sa Sveučilišta u Londonu, sadrži popis međunarodno priznatih optužnica za ratne zločine za nekoliko tisuća nacista. Šesnaest država, koje uključuju i Veliku Britaniju i SAD, surađuju u Londonu na istrazi više od 36.000 međunarodnih kaznenih predmeta koja su se dogodila u razdoblju od 1943. do 1948.
Otkriveni dokumenti pokazuju da se Groeningovo ime u smislu ratnog zločinca počelo spominjati davno prije nego što se to smatralo. Međutim, u travnju 1947. Robert Craigire, koji je bio dužnosnik ministarstva vanjskih poslova, jednostavno je rekao da Komisija za ratne zločine ne smije više poduzimati nikakve slučajeve. To se dogodilo baš mjesec dana nakon što je otvoren Groeningov slučaj.
“Prioritet je tada bio obnoviti Njemačku,” objašnjava Plesch, a takva je odluka donesena unatoč protivljenju nekih država, među kojim je bila i Jugoslavija. Unatoč naporima nekih zemalja da se Groeninga dovede pred lice pravde i napokon mu se sudi za ratne zločine, to se nikada nije dogodilo, jer je Amerika imala drukčiji plan. Željela je mobilizirati Nijemce u borbi protiv komunizma. Zbog toga je Groening kao i mnogi drugi koji su se brutalno iživljavali posredno ili neposredno, nad žrtvama Auschwitza, među kojima su bile i majke i djeca, pušten na slobodu 1950.
“Grening je trebao biti kažnjen već u to vrijeme,” zaključuje Plesch. “To je pogrešna politika koja je podrazumijevala da antikomunizam znači oslobađanje nacista.”