Kako je Sjeverna Koreja, jedna od najsiromašnijih država svijeta, izrasla u globalnu vojnu velesilu

Četvrta država svijeta po broju vojnika

Ukupno, dakle, 12 milijuna ljudi, odnosno polovica stanovništva Sjeverne Koreje, živi u ekstremnom siromaštvu. I najveći paradoks: u takvim okolnostima Sjeverna Koreja prva je na svijetu po visini sredstava koja odvaja za vojsku: čak 25 posto državnog budžeta troši na vojsku, dok druge države ulažu 2 ili 3 posto, a rekorder je Saudijska Arabija koja na armiju troši 8 posto proračuna. Premda ima svega 25 milijuna stanovnika, Sjeverna Koreja je četvrta država po broju vojnika: ima ih 1.200.000, dok Rusija ima vojsku od 845.000 vojnika, Južna Koreja 630.000… Ispred Sjeverne Koreje samo su najmnogljudnije zemlje svijeta Indija i Pakistan te SAD čija armija broji 1.492.200 vojnika.

Američki vojni stručnjaci izračunali su da je Sjeverna Koreja uložila 1,3 milijarde dolara u razvoj svoje balističke dalekometne rakete. Protuzračni projektil Stinger, koji se lansira s ramena, stoji 38.000 dolara, raketa Tomahawk 1,5 milijuna dolara, a interkontinentalni balistički projektil oko 70 milijuna dolara. Po tom izračunu samo u prvoj polovici ove godine Sjeverna Koreja potrošila je na lansiranje balističkih raketa 630 milijuna dolara. Taj luksuz priuštila si je država u kojoj se prosječne plaće kreću od 30 do 80 dolara. Međutim, toliko stoji samo gola proizvodnja jednog projektila. Kad se uzmu u obzir troškovi održavanja, vježbanja, istraživanja i razvoja, kao i gorivo, onda cijena jednog balističkog projektila rapidno raste.

Vojna sila se financira izvozom sirovina

Stoga se logično nameće pitanje od kuda tiraninu Kim Jong-unu novac da stalno provocira najveće vojne sile svijeta testiranjem balističkih projektila, najskupljeg oružja na svijetu. Leonid Petrov, istraživač na Australskom nacionalnom univerzitetu, specijaliziran za zemlje Azije, objašnjava kako Pjongjang ima cijeli niz različitih izvora novca preko kojih financira svoju vojnu industriju. “Sjeverna Koreja ima goleme prirodne resurse, uključujući visoko kvalitetan ugljen, zlato, srebro, uran, olovo, cink, željezne rude i još neke rijetke metale. Pjongjang je desetljećima izvozio svoje minerale saveznicima poput Kine i Sovjetskog Saveza, a kasnije i Rusije, i na tomu je zarađivao veliki novac. Iako je pooštravanje sankcija smanjilo njezinu izvoznu sposobnost, Sjeverna Koreja i dalje održava intenzivnu trgovinu s Kinom, Južnom Korejom, Rusijom, EU-om, Indijom…”

Pjongjang godišnje izvozi 800 milijuna dolara vrijedne robe u Južnu Koreju, a od prodaje ugljena Kini zarađuje godišnje milijardu dolara. Kinezi im također plaćaju godišnje 70 milijuna dolara kako bi mogli ribariti u sjevernokorejskim vodama. Profesor Jim Hoare, viši predavač na Školi orijentalnih i afričkih studija Sveučilišta u Londonu (SOAS), upozorava kako je Sjeverna Koreja preplavljena kineskom robom, a Peking održava režim na životu isporučujući mu sve, od nafte i hrane do autobusa i toaletnih sjedala, po krajnje prijateljskim cijenama. “S druge strane Kina kupuje sve što joj je Sjeverna Koreja spremna ponuditi od rijetkih minerala. Oni su važni jer se koriste u proizvodnji mnogih proizvoda 21. stoljeća, kao što su mobilni telefoni, računala, LCD zasloni i automobili.”

Pjongjang također ostvaruje golemu zaradu izvozom magnezita i grafita koji se koriste u proizvodnji pametnih telefona. Uz to Sjeverna Koreja još izvozi strojeve, kemikalije, metalurške proizvode, tekstil, pa i ribu. Anwita Basu, vodeći analitičar The Economist Intelligence Unita za Indoneziju, Filipine i Sjevernu Koreju, smatra međutim da sjevernokorejsko gospodarstvo najviše zarađuje od izvoza oružja. Ponajprije kupcima u Aziji, Africi, na Bliskom Istoku te u Iranu. Istražitelji UN-a ustvrdili su da Sjeverna Koreja krijumčari šifrirane sustave za vojnu komunikaciju, komponente za raketne sustave, projektile za protuzračnu obranu koji se ispaljuju s ramena, sustave protuzračne obrane kao i satelitski navođene projektile.

Šverc oružjem, radnici u inozemstvu kao robovi

Diplomatske misije i trgovinski predstavnici Sjeverne Koreje igraju ključne uloge u zabranjenoj prodaji, nabavi, financiranju i logistici, navodi se u izvješću UN-a. Egipatski dužnosnici presreli su sjevernokorejski brod Jie Shun, koji je bio na putu prema Sueskom kanalu, u kojemu su ispod nagomilane željezne rude pronašli skriveno streljivo, uključujući oko 30.000 PG-7 raketnih bombi i pripadajuću opremu, ističe se u izvješću UN-a. Obilježja na oružju i sanducima pokazala su da su proizvedeni u Sjevernoj Koreji, a zatim su prikazani kao “sklopni dijelovi za podvodnu pumpu”. Brod je također prevozio minerale koji su zabranjeni rezolucijom UN-a.

U Panami je 2013. u brodu Chong Chon Gang pronađeno protuzračno oružje te dijelovi za MIG-ove. U srpnju 2016. Sjeverna Koreja pokušala je dostaviti Eritreji, maloj istočnoafričkoj državi, 45 kutija opreme za vojnu komunikaciju. Značajan dio prihoda Sjeverna Koreja ostvaruje otimajući zaradu svojim radnicima u inozemstvu. Procjenjuje se da oko 50.000 Sjevernokorejaca trenutno radi u robovskom statusu u 40 zemalja svijeta, najviše u Kini, Rusiji, na Bliskom Istoku, u Istočnoj Europi i Jugoistočnoj Aziji. Svi oni uglavnom obavljaju teške fizičke poslove na gradilištima i u rudnicima, a zaposleni su i u restoranima ili na poljoprivrednim radovima.

U Africi grade velike spomenike tamošnjim diktatorima, autoceste, zračne luke, vojna postrojenja… Od svojih skromnih prihoda oni moraju godišnje poslati diktatoru Kim Jong-unu najmanje 250 milijuna dolara. Te su mu devize očajnički potrebne za održavanje luksuznog života sjevernokorejske vladajuće klike. U kineskom pograničnom gradu Dandongu, oko 10.000 Sjevernokorejaca zaposleno je u tvornicama tekstila gdje rade 12 do 14 sati dnevno, sa samo dva do četiri slobodna dana mjesečno i uz plaću ne višu od 260 dolara na mjesec. Za njih kažu da su iznimno disciplinirani i pokorni radnici koji se nikada ne bune, ne odlaze na bolovanja te se s njima može lako upravljati.

SAD traži od Kine da zabrane rad Sjevernokorejcima

I sve to premda žive u krajnje nehumanim uvjetima, često u prostorima bez struje, vode, WC-a… Zbog jeftine radne snage Kinezi svoju tekstilnu proizvodnju sve više sele u Sjevernu Koreju. Kinezi isporučuju sjevernokorejskim tvornicama krojeve, tkanine, gumbe, patentne zatvarače i konac pa potom gotovu robu kupuju u bescjenje i onda je preprodaju u inozemstvu. Riječ je o nekoj vrsti takozvanih lohn poslova, s tim da se na svu proizvedenu robu lijepe naljepnice Made in China. Premda je riječ o kršenju pravila o mjestu podrijetla proizvoda, gotovo je nemoguće ući u trag takvim prevarama.

Zbog svega toga SAD traži da Kina zabrani takvo poslovanje te da se više ne dozvoli rad sjevernokorejskih radnika u inozemstvu budući da se njihovim novcem financira vojna mašinerija. Kim Jong-il, otac današnjeg vlastodršca, utemeljio je svojedobno “Biro 38”, neku vrstu fonda lojalnosti, u koji se slijeva novac koji pojedinci zarađuju na crnom tržištu i švercom. Vlasti sve više toleriraju krijumčarenje i crnu burzu, a oni koji na taj način najviše zarađuju, kako ne bi bili uhapšeni i osuđeni, svoju slobodu kupuju uplaćujući novac u taj fond lojalnosti, koji se pod vlašću Kim Jong-una razvio do neslućenih razmjera. Uz njih, novac moraju uplaćivati i obitelji radnika u inozemstvu koji preprodaju devize na crnom tržištu i tako ostvaruju dodatnu zaradu.

Novac moraju uplaćivati i vlasnici kioska, ali i oni koji rade u restoranima i trgovinama gdje se naplaćuje u devizama. Ali i svi oni koji novac zarađuju na Jangmadangu. Nekada su se tako nazivale tržnice na kojima su seljaci prodavali rižu i ostale poljoprivredne proizvode. No, raspadom državnog distribucijskog sustava, nakon Velike gladi krajem 1990-ih, tu su se počele prodavati i ostale robe, od cipela i odjeće do medicinskih potrepština pa čak i strojeva. Kako se ta trgovina sve više razvijala, iako je riječ o ilegalnim aktivnostima, trgovci su dužni platiti velike depozite kako bi dobili prostor, a uz to moraju svakodnevno davati novac za Partiju i Armiju. U slučaju da trgovac ne može platiti dnevnu pristojbu, oduzima mu se sva roba.

Crno tržište mnogima je glavni izvor prihoda

Oni koji imaju štandove izvan Jangmadanga riskiraju da im se zaplijeni sva roba ili moraju potplatiti kontrolore. “Biro 38” nadzire sve devizne transakcije u hotelima, trgovinama i na sivom tržištu, ali kontrolira i prihode koji se ostvaruju državnim krijumčarenjem narkotika, lažnih lijekova, cigareta, kao i distribucijom krivotvorenih dolara pa i švercom oružja preko vanjskotrgovačkih predstavništava. Zadaća “Biroa 38” je prikupljati novac za povećane troškove sjevernokorejske elite. Taj Biro mnogi nazivaju privatnom bankom i samoposlugom Kim Jong-una iz kojega uzima devize kad mu se prohtije.

New Focus International je izvijestio da je trgovanje na crnom tržištu “glavni izvor prihoda za većinu žitelja Sjeverne Koreje”. Plaće su bezvrijedne, pa ljudi žive od kupnje i prodaje na crnom tržištu. Postoji i takozvano “žablje tržište”. To je naziv za ljude koji ilegalno prodaju robu po ulicama, a kad se pojavi policija, tada “skaču i bježe poput žaba”. Kad policija ode, oni se ponovno vraćaju. I tako više puta na dan. Zahvaljujući novcu prikupljenom ucjenama i iznudama osigurava se lagodan život sjevernokorejskih političkih i vojnih elita. Sljedeći izvor prihoda, prema CIA World Factbooku, je krijumčarenje heroina, krivotvorenih metamfetamina, dolara, lažnih cigareta i farmaceutskih proizvoda, koje organizira država.

To je, tvrde, izvor golemih prihoda jer se pod državnim nadzorom u inozemstvo, preko Kine, ali i brodovima, prebacuju goleme količine lažnih proizvoda. Već neko vrijeme iznimno je popularna Viagra koja po svemu ostavlja dojam da je prava. U okviru najveće obavještajne agencije u Sjevernoj Koreji organizirana je “Jedinica 180” koja je zadužena za cyber napade u inozemstvu. Smatra se da je taj odjel s oko 300 inženjera odgovoran za cijeli niz online napada posljednjih godina u SAD-u, Japanu, Južnoj Koreji… Nedavno je upravo ta jedinica optužena da je organizirala cyber napad virusom “WannaCry” kojim je blokirala više od 300.000 kompjutera u 150 zemalja.

Njihovi diplomati ilegalno zarađuju u inozemstvu

Tek kad se plati “otkupnina” vlasnik ponovno može koristiti računalo. Pjongjang je također optužen da je zajedno s hakerskom grupom “Lazarus” prošle godine cyber napadom na Centralnu banku u Bangladešu ukrao 81 milijun dolara, a američka vlada sumnjičila je upravo “Jedinicu 180” za hakerski napad na kompaniju “Sony” 2014. Donedavno je država zarađivala ozbiljna sredstva i u industrijskom parku Kaesong, koji se nalazi na granici između Južne i Sjeverne Koreje. Taj industrijski centar u kojemu su 123 privatne tvrtke iz Južne Koreje otvorile industrijska postrojenja, zapošljavao je oko 55.000 sjevernokorejskih radnika i oko 800 južnokorejskih menadžera.

Cijeli je sustav funkcionirao po principu suradnje između južnokorejskog know-howa i menadžmenta te sjevernokorejske radne snage koja je imala plaće čak do 160 dolara. No, dvije trećine odmah je konfiscirala država. Cijeli je kompleks nekoliko puta zatvaran zbog političkih sukoba između dvije države, a posljednji put početkom 2016. i od tada još nije proradio. Život je Sjevernokorejce natjerao da se snalaze na sve moguće i nemoguće načine kako bi preživjeli. Tako je primjerice, sjevernokorejsko veleposlanstvo u Varšavi ilegalno iznajmljivalo dio prostorija ambasade domaćim tvrtkama i tako je protuzakonito zarađivalo devize.

Kako poljska vlada nikada nije dala dozvolu za takve ilegalne poslovne aktivnosti te je već više puta upozorilo veleposlanstvo Sjeverne Koreje da prestane kršiti međunarodne zakone, napokon je morala službeno zabraniti takav biznis. Na sličan način ponašala su se sjevernokorejska veleposlanstva u Njemačkoj, Rumunjskoj i Bugarskoj, pa je Europska Unija odlučila onemogućiti sjevernokorejske diplomate da ilegalno zarađuju devize. Nije utvrđeno jesu li se sjevernokorejski diplomati upustili u taj ilegalni biznis kako bi ostvarili dodatnu zaradu za sebe ili su te devize morali slati u Pjongjang. Gospodarstvo Sjeverne Koreje sve se više temelji na crnom tržištu budući je domaća valuta potpuno izgubila na vrijednosti.

Iako su odsječeni od svijeta, napredak postoji

U radnom smislu može se podijeliti na službeno gospodarstvo, koje podrazumijeva poslovanje svih malih, srednjih i velikih tvrtki u državnom vlasništvu, zatim vojno gospodarstvo u kojemu je okupljena vojna industrija i sve što je vezano uz nju, gospodarstvo koje mora održavati najviši standard političkih i vojnih elita te narodno gospodarstvo odnosno sivo tržište. Sharon Squassoni, direktor Programa prevencije širenja oružja u Centru za strateške i međunarodne studije, ističe kako brutalni diktator najviše štedi na zdravlju, obrazovanju i hrani za stanovnike. Premda je stanje u gospodarstvu stalno na rubu kolapsa, ipak Sjevernokorejci zadivljuju svijet sposobnošću da proizvode i neke od najsofisticiranijih pa i najsloženijih proizvoda današnjice.

To su, uz supermoderno naoružanje, autobusi, lokomotive, tramvaji, brodovi, podmornice, što je nemoguća misija za mnoge puno razvijenije države. U gradu Nampo, luci na zapadnoj obali Sjeverne Koreje, proizvode se automobili marke Pyeonghwa i to čak u 25 modela. Problem je što većina modela raspolaže s oko 80 ili manje konjskih snaga, što je upola manje od prosječnih automobila proizvedenih u Aziji. Cijena se kreće između 10.000 i 30.000 dolara, a godišnje ih se proizvodi manje od 2.000. Sjevernokorejcima se ne može poreći iznimna marljivost, visoka stručnost i poslušnost te spremnost na golema odricanja jer unatoč svakodnevnom životu u neizvjesnosti i pod strašnim terorom, ta siromašna država odsječena od ostatka svijeta, ipak u mnogim elementima napreduje.

Riječ je, doduše, samo o glavnom gradu Pjongjangu u kojemu živi oko 2,5 milijuna ljudi. Istodobno, na selu i u manjim gradovima i dalje se živi u strašnoj neimaštini i na rubu gladi. Tu nema struje, hrane, odjeće, nema televizije ni radio aparata, nema zapravo ničega… Ti ljudi mogu samo sanjati da vide Pjongjang, takva prilika ukaže im se možda jednom ili dva puta u životu… Istodobno na ulicama Pjongjanga sve je više automobila, trgovina, restorana, kioska na kojima se može već svašta kupiti. Otvoreno je i nekoliko trgovačkih centara, a elitu, koja ne broji više od pola milijuna ljudi, ali koja uspješno, već 65 godina, terorizira većinu stanovnika držeći je u nezamislivoj pokornosti i bijedi, čekaju raskošna ljetovališta, bogato opremljena skijališta, zabavni parkovi, luksuzne bolnice, supermoderni dijelovi grada…