Kraj svih prijepora oko Istanbulske konvencije, analiza stanja u HDZ-u i Agrokoru te u vezi famoznih strukturnih reformi, na marginama medijskog interesa provukla se jedna vijest iz koje možemo više saznati o karakteru današnjeg društva, nego iz mnogih nabrojanih tema. Naime, došlo je do spora između Sindikata ZET-a i Zagrebačkog holdinga oko vlasništva nad reprezentativnom vilom, tik do morske obale, u Velom Lošinju. Iako je sam spor pokrenut zbog prava na vlasništvo i upravljanje, budući da predstavnici Sindikata Zagrebačkog holdinga-ZET Zagreb, planiraju pokrenuti tužbu protiv Grada i Uprave Holdinga, jer su ovi naumili iznajmljivati vilu mimo odluke radnika, slučaj je puno dublji.
Koliko je dublji, možemo vidjeti po izjavama koje sukobljene strane emitiraju. Tako predstavnik sindikata Dražen Jović iznosi da se radi o objektu sagrađenom još u socijalističkom razdoblju, u kojem su radnici Holdinga mogli ljetovati po cijeni od 30 eura dnevno, zahvaljujući čemu su se brinuli o održavanju vile i njenog okoliša, što im se sada planira oduzeti. S druge pak strane gradska pročelnica za gospodarstvo, Mirka Jozić, u rijetko ciničnom iskazu tvrdi da planiraju obnoviti objekt, koji se nalazi na atraktivnoj lokaciji, a potom sklopiti ugovor s nekom privatnom firmom, koja će u njihovo ime iznajmljivati vilu i s njima dijeliti dobit, pa će ti novci svakako ići građanima, točnije u gradski proračun.
Slična stvar dogodila se i s dječjim odmaralištem u Splitu
Tome je dodala da se radnici ZET-a nemaju zašto buniti jer su ionako privilegirani, budući da imaju plaće 30 % veće od hrvatskog prosjeka, te da svakako i sami mogu plaćati komercijalnu cijenu ljetovanja u vili. Drugim riječima, Jozić kao predstavnica Grada, zagovara stavljanje vile na tržište, jer je šteta da takav resurs propada. Gotovo potpuno istu stvar, koja je također prošla jedva zamijećeno, vidjeli smo na primjeru osječkog dječjeg odmarališta na splitskim Bačvicama, koje je na isti način pretvoreno u luksuzne apartmane, bez imalo socijalne i društvene osjetljivosti prema djeci kojima je to bio jedini način da vide more i steknu nezaboravne uspomene, što je lako provjeriti kod brojnih generacija osječke djece s iskustvom ljetovanja u tom objektu u Splitu.
Neovisno o tome kako će se ovaj spor završiti, odnosno pravno i eventualno sudski protumačiti, očito je kako se radi o sukobu koncepcija i razmjeni mišljenja između dvaju svjetova, koji ne mogu biti dalje jedan od drugoga. Pri čemu je sasvim jasno kako taj ponor između njih označava trajnu nepomirljivost odnosa prema društvu i ljudima iz socijalističkog razdoblja i ovog danas. Dok su nekad firme, kao i cijeli društveni sustav promatrali radnike i ljude kao vrhovnu vrijednost ili najvredniji resurs, ako ćemo stvari prilagoditi današnjem rječniku, danas se kao najbitnije stvari doživljavaju tržište i novac.
Sve snažniji napadi na modernizacijske procese
Daleko od toga da i u onome prije nije bilo anomalija i onih radnika koji su puno češće koristili te mogućnosti, od nekih koji možda nisu uopće. No, ono što se ovdje ispostavlja kao problem je činjenica da predstavnici vlasti nemaju nikakav problem s tim da nešto što je koristilo radnicima i omogućavalo im jeftiniji i dostupniji odmor, otvoreno prezru i poruče im da je veći profit, koji objektivno ne može ni na koji bitniji način utjecati na gradski proračun, jedino važan, a da se radnici mogu pobrinuti za sebe, u onoj mjeri u kojoj im primanja to omogućavaju.
Ovakav stav bi, neovisno o formalnom društvenom uređenju, sve do prije tridesetak godina bio nezamisliv i nedopušten, dok će ga danas kao takvog registrirati tek izravno zakinuti radnici. Iako se naizgled ne čine povezani, sve raširenija prihvaćenost ovakvog, isključivo tržišnog načina razmišljanja i sve snažniji atak na modernizacijske procese koji se provodi pod patronatom vjerskih udruga i uz retoriku čuvanja tradicionalnih vrijednosti, ma što one značile, dolaze sa istog izvora. Destrukcije modernizacijskih društvenih vrijednosti stvorenih u socijalističkom razdoblju, koje služe kao jedina brana apsolutnoj samovolji i cinizmu onih koji posjeduju bilo koju vrstu moći, političku, društvenu ili ekonomsku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako je slučaj dječjeg odmarališta u Splitu, pa i ZET-ovog na Lošinju, povezan s udarom na modernizaciju
Priča koja se ovih dana blijedo provukla kroz medije
Neovisno o tome kako će se ovaj spor završiti, odnosno pravno i eventualno sudski protumačiti, očito je kako se radi o sukobu koncepcija i razmjeni mišljenja između dvaju svjetova, koji ne mogu biti dalje jedan od drugoga. Pri čemu je sasvim jasno kako taj ponor između njih označava trajnu nepomirljivost odnosa prema društvu i ljudima iz socijalističkog razdoblja i ovog danas.
Kraj svih prijepora oko Istanbulske konvencije, analiza stanja u HDZ-u i Agrokoru te u vezi famoznih strukturnih reformi, na marginama medijskog interesa provukla se jedna vijest iz koje možemo više saznati o karakteru današnjeg društva, nego iz mnogih nabrojanih tema. Naime, došlo je do spora između Sindikata ZET-a i Zagrebačkog holdinga oko vlasništva nad reprezentativnom vilom, tik do morske obale, u Velom Lošinju. Iako je sam spor pokrenut zbog prava na vlasništvo i upravljanje, budući da predstavnici Sindikata Zagrebačkog holdinga-ZET Zagreb, planiraju pokrenuti tužbu protiv Grada i Uprave Holdinga, jer su ovi naumili iznajmljivati vilu mimo odluke radnika, slučaj je puno dublji.
Koliko je dublji, možemo vidjeti po izjavama koje sukobljene strane emitiraju. Tako predstavnik sindikata Dražen Jović iznosi da se radi o objektu sagrađenom još u socijalističkom razdoblju, u kojem su radnici Holdinga mogli ljetovati po cijeni od 30 eura dnevno, zahvaljujući čemu su se brinuli o održavanju vile i njenog okoliša, što im se sada planira oduzeti. S druge pak strane gradska pročelnica za gospodarstvo, Mirka Jozić, u rijetko ciničnom iskazu tvrdi da planiraju obnoviti objekt, koji se nalazi na atraktivnoj lokaciji, a potom sklopiti ugovor s nekom privatnom firmom, koja će u njihovo ime iznajmljivati vilu i s njima dijeliti dobit, pa će ti novci svakako ići građanima, točnije u gradski proračun.
Slična stvar dogodila se i s dječjim odmaralištem u Splitu
Tome je dodala da se radnici ZET-a nemaju zašto buniti jer su ionako privilegirani, budući da imaju plaće 30 % veće od hrvatskog prosjeka, te da svakako i sami mogu plaćati komercijalnu cijenu ljetovanja u vili. Drugim riječima, Jozić kao predstavnica Grada, zagovara stavljanje vile na tržište, jer je šteta da takav resurs propada. Gotovo potpuno istu stvar, koja je također prošla jedva zamijećeno, vidjeli smo na primjeru osječkog dječjeg odmarališta na splitskim Bačvicama, koje je na isti način pretvoreno u luksuzne apartmane, bez imalo socijalne i društvene osjetljivosti prema djeci kojima je to bio jedini način da vide more i steknu nezaboravne uspomene, što je lako provjeriti kod brojnih generacija osječke djece s iskustvom ljetovanja u tom objektu u Splitu.
Neovisno o tome kako će se ovaj spor završiti, odnosno pravno i eventualno sudski protumačiti, očito je kako se radi o sukobu koncepcija i razmjeni mišljenja između dvaju svjetova, koji ne mogu biti dalje jedan od drugoga. Pri čemu je sasvim jasno kako taj ponor između njih označava trajnu nepomirljivost odnosa prema društvu i ljudima iz socijalističkog razdoblja i ovog danas. Dok su nekad firme, kao i cijeli društveni sustav promatrali radnike i ljude kao vrhovnu vrijednost ili najvredniji resurs, ako ćemo stvari prilagoditi današnjem rječniku, danas se kao najbitnije stvari doživljavaju tržište i novac.
Sve snažniji napadi na modernizacijske procese
Daleko od toga da i u onome prije nije bilo anomalija i onih radnika koji su puno češće koristili te mogućnosti, od nekih koji možda nisu uopće. No, ono što se ovdje ispostavlja kao problem je činjenica da predstavnici vlasti nemaju nikakav problem s tim da nešto što je koristilo radnicima i omogućavalo im jeftiniji i dostupniji odmor, otvoreno prezru i poruče im da je veći profit, koji objektivno ne može ni na koji bitniji način utjecati na gradski proračun, jedino važan, a da se radnici mogu pobrinuti za sebe, u onoj mjeri u kojoj im primanja to omogućavaju.
Ovakav stav bi, neovisno o formalnom društvenom uređenju, sve do prije tridesetak godina bio nezamisliv i nedopušten, dok će ga danas kao takvog registrirati tek izravno zakinuti radnici. Iako se naizgled ne čine povezani, sve raširenija prihvaćenost ovakvog, isključivo tržišnog načina razmišljanja i sve snažniji atak na modernizacijske procese koji se provodi pod patronatom vjerskih udruga i uz retoriku čuvanja tradicionalnih vrijednosti, ma što one značile, dolaze sa istog izvora. Destrukcije modernizacijskih društvenih vrijednosti stvorenih u socijalističkom razdoblju, koje služe kao jedina brana apsolutnoj samovolji i cinizmu onih koji posjeduju bilo koju vrstu moći, političku, društvenu ili ekonomsku.