Troje sudaca Ustavnog suda upravo su finalizirali i predali predsjedniku Ustavnog suda Miroslavu Šeparoviću svoja izdvojena mišljenja na tri odluke – sve vezane za Covid – kojima su preostali suci na istoj sjednici krajem prosinca stali na stranu Vlade i Stožera. Svoja protivljenja rastumačili su suci Andrej Abramović, Lovorka Kušan i Goran Selanec u svojim obrazloženjima.
Trojka koja, kako se do sada moglo zapaziti, i inače slično razmišlja o raznorodnim ustavnim pitanjima, ponovno, dakle, nije suglasna s rezonom većine njihovih kolega. Prvo sa stavom da se odbije prijedlog da Ustavni sud uopće raspravlja o uvođenju posebnih sigurnosnih mjera u zdravstvene ustanove. A onda i s odlukama kojima se odbacuju i potreba razmatranja uspostave nacionalnog sustava za izdavanje EU digitalne COVID potvrde kao i prijedlozi da se ispita ustavnost dvaju zakona kojima se regulira postupanje u pandemiji.
Opširna objašnjenja troje sudaca potkrijepljena su navođenjem upravo nepregledne gomile ozbiljnih izvora na kojima su temeljili svoje stavove, ali posebno je upečatljivo izdvojeno mišljenje o odbacivanju rasprave o obaveznim sigurnosnim mjerama u sustavu zdravstva, čiji je autor sudac Abramović, a ostalo dvoje su ga supotpisali.
Vježba iz logike
Kažem to zato što je Abramovićeva argumentacija, slagao se tko s pojedinim njenim elementima ili ne, upravo savršena vježba iz logike, pravi logički traktat na kome bi hrvatski suci mogli učiti kako se misli i zaključuje. Kao usputnu opasku moram navesti da se s nekim Abramovićevim tezama ne slažem, ali to kako on raskrinkava neutemeljeno i nedosljedno postupanje vlasti u ovoj pandemiji pozivajući ih na ozbiljnost doista izaziva poštovanje. Zato ćemo ovdje prenijeti razloge zbog kojih on i suci Kušan i Selanec smatraju da se o spornoj odluci itekako trebalo i moralo raspravljati.
”Ne mogu se složiti s mišljenjem većine (u Ustavnom sudu) da se ne prihvate prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom Odluke o uvođenju posebne sigurnosne mjere koje su zdravstvene ustanove, trgovačka društva koja obavljaju zdravstvenu djelatnost i privatni zdravstveni djelatnici obvezni provoditi prilikom prijema pacijenata”, piše sudac Abramović. Osnovni razlog je to što su osporene zakonske odredbe trebale biti izglasane u Saboru, i to dvotrećinskom većinom svih zastupnika, a nisu, i stoga im se mora pripisati ”nedostatak legaliteta”.
Dvojbeni argumenti
No, postoji i nekoliko drugih dvojbenih stvari, nastavlja Abramović. Prvo, u očitovanju Vlade, na koje se oslanja odluka većine sudaca Ustavnog suda, stoji da je “osporena odluka Stožera imala za cilj spriječiti unos virusa u zdravstveni sustav, odnosno smanjiti rizik zaraze koliko je moguće, kako bi se na adekvatan način zaštitili životi i zdravlje pacijenata (osobito na bolničkom liječenju) kao najugroženije kategorije stanovništva (…) ali istovremeno i životi i zdravlje zaposlenika u zdravstvenom sustavu”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vlada pritom priznaje mogućnost da i cijepljeni obole i šire zarazu. Međutim, kaže Abramović, ”pozivajući se na američki Centar za kontrolu i prevenciju bolesti CDC, Vlada navodi da u cijepljenih osoba postoji smanjeni rizik za širenje infekcije nego kod necijepljenih osoba, iako su potrebne dodatne studije”. Vlada se nadalje poziva na članak objavljen na platformi TheConversation.com gdje autori zaključuju o “20-strukom smanjenju rizika kad se družimo s cijepljenom osobom u usporedbi s nekim tko nije cijepljen.
Bombastičan tekst
To, piše Abramović, zaslužuje dodatnu analizu. Jer, dok oprezna izjava iz kredibilnog izvora kao što je CDC u suštini ne može predstavljati Vladin jaki argument, bombastični tekst s portala TheConversation.com to bi mogao biti – kad bi to bila istina. Ali nije. To je, naime, samo članak dvojice australskih autora, koji obojica deklariraju ”svoju financijsku povezanost s financijskim sredstvima australske države”.
Kao drugo, navodi Abramović, na istom portalu ima i sasvim drugačije intoniranih članaka neovisnih autora u kojima se osporava navodno mnogo manja zaraznost cijepljenih. U tom tonu pišu i ”drugi, svakako ugledniji i relevantniji znanstveni časopisi”, na primjer The Harvard Gazette prenoseći istraživanje prema kojem je zaraznost cijepljenih-pa-oboljelih u odnosu na necijepljene oboljele manja samo utoliko što kod njih akutna infekcija prosječno traje kraće.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Očigledna besmislica’
Dakle, 20 puta manja vjerojatnost da vas zarazi cijepljeni pa oboljeli od necijepljenog oboljelog ”očigledna je besmislica”, zaključuje sudac Abramović vjerojatno smišljena da opravda australski rigidni i opresivni odgovor na epidemiju. ”Ne priliči Vladi pozivati se na takve izvore”.
Nadalje, kaže, ako cijepljenje djeluje tj. štiti onoga koji se cijepio, onda cijepljenima nije potrebna dodatna zaštita u vidu cijepljenja njihove okoline. Oni koji se dobrovoljno cijepe protiv neke bolesti nisu dužni pitati hoće li se i svi drugi cijepiti jer cjepivo otklanja (smanjuje) njihov osobni rizik, a ostali neka računaju i razmišljaju za sebe. A lavovski dio rizika otklanja se cijepljenjem starijih od 60 godina budući da je, prema podacima do prvog prosinca prošle godine, 91,24 posto umrlih od Covida bilo iznad te dobne granice.
‘Zašto da se mladi žrtvuju?’
”Dok nije bilo ni lijeka, niti cjepiva, mogle su se opravdati sve razumne mjere koje smo svi morali poduzimati solidarno s najugroženijim dijelovima društva”, smatra troje potpisnika izdvojenog mišljenja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
”Međutim, nakon pojave efikasnog i dostupnog cjepiva, čini se da više nije moguće prebacivati moralni teret na (mlađi) nerizični dio stanovništva. Zapravo bi trebalo pitati one starije od 60, a necijepljene, koje je njihovo opravdanje da i dalje traže da se društvo žrtvuje za njih. Zašto bi se djeca i mladi morali odricati važnih dijelova svojih života zbog starijih koji sami sebi ne žele pomoći? Tu se više ne radi o solidarnosti, nego o svojevrsnoj moralnoj ucjeni”.
Mjere na testu nužnosti
Na jednak način protuepidemijske mjere usmjerene na cjelokupnu populaciju više ne mogu proći test nužnosti, tvrde potpisnici, ”budući da je rizičnima lako dostupno drugo efikasno sredstvo protiv neželjene posljedice, sredstvo koje ne dira u tuđa ustavna prava”.
”Nije Covid jedina zarazna bolest na svijetu. Stari i slabiji mogu se u bolnicama zaraziti i drugim bolestima. Pa ipak, zbog toga ne možemo tražiti ni od bolničkog osoblja, niti od drugih pacijenata neprestano docjepljivanje, niti neprestane dokaze besprijekornog zdravlja. Lakše je, i opravdanije, tražiti od ranjivih da se sami zaštite, onako kako im je omogućeno besplatnim cjepivom”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ako cijepljenje ne djeluje u smislu da bi štitilo od virusa starije i slabije, onda sve što sam gore napisao, kaže Abramović, pada u vodu. No onda je i zahtijevanje potvrda o cijepljenju – kao sigurnosne mjere – također besmisleno.
Argumenti protiv cijepljenja
Iduće je pitanje, nastavlja Abramović, koliko je opravdano različitim mjerama pritiskati i poticati stanovništvo da se cijepi kad nije razvidno da opće cijepljenje građana zaustavlja epidemiju. A kad bi bilo tako, nikako ne bi bilo moguće opravdati izostanak uvođenja mjere obveznog cijepljenja sviju kad za mnoge bolesti cijepljenje već i jest obavezno.
”Ali, čini se da protiv obveznog cijepljenja postoji ozbiljna argumentacija. Naime, cjepiva koja su na raspolaganju nemaju svojstva s kojima su se reklamirala, traju kraće i štite manje. Zbog toga se važenje Covid potvrda predviđa skratiti, a već sada Covid potvrda nije dovoljna za ulazak u čak devet zemalja EU, nego se uz nju svejedno traži i PCR test”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nadalje, i cijepljeni ne samo da obolijevaju i šire zarazu dalje, nego i ta oboljenja završavaju fatalno u neočekivano visokom broju slučajeva (u nas čak oko 25 posto od ukupnog broja). Zatim, ni u zemljama s izrazito visokom procijepljenošću epidemija nije nestala, nego se i tamo valovi dižu i padaju.
Odgovornost države
Kad bi i uvela obavezno cijepljenje, naglašava Abramović, država bi trebala preuzeti odgovornost za izbor cjepiva, kvalitetu i cijenu, moguće neželjene posljedice cijepljenja, propisati rokove cijepljenja i ponovnog cijepljenja.
A kako je ovo pandemija, ni procjepljivanjem cjelokupnog stanovništva Hrvatske niti cijele EU neće se riješiti problem mnogoljudnih zemalja siromašnog svijeta, gdje cjepivo nije dostupno i gdje virus može slobodno dalje cirkulirati i mutirati, pa se onda, s putnicima, pojaviti i kod nas.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dakle, ”ako postoje jaki razlozi za opće cijepljenje, nema isprike zašto ono nije uvedeno”, sumira sudac Abramović, ”a ako su, pak, razlozi dvojbeni, nema isprike za neprestano pritiskanje stanovništva da se cijepi. Nisu građani pokusni kunići. To jednako važi za obje gornje pretpostavke”.
Sporni propis kontra Ustava?
Na kraju tvrdi da – čak ni slijedeći logiku Vlade – sporni propis ne zaslužuje prolaznu ocjenu. Jer ”ako se i složimo da bi pristup zasnovan na procentima vjerojatnosti, negdje možda i mogao biti opravdan, u bolnicama on to ne može biti”. Ne može stoga što cijepljenje očigledno ostavlja veće ili manje vjerojatnosti prijenosa zaraze, a oslanjanje samo na njega neće zaštititi posebno ranjivu populaciju koja leži na bolničkim odjelima.
Zbog svega navedenoga, kaže Abramović, razvidno je da osporeni propis krši Ustavom zajamčena ljudska prava brojčano značajne kategorije ljudi. Ono se ne može opravdati jer nije nužno, a željena se svrha ne može postići njegovom primjenom. ”Smatram da je stoga Ustavni sud trebao pokrenuti postupak i osporeni propis ukinuti”.
Kako je sudac Abramović raskrinkao nedosljednost vlasti u ovoj pandemiji
Iščitali smo izdvojena mišljenja na tri odluke Ustavnog suda vezane uz covid
Abramovićeva argumentacija, slagao se tko s pojedinim njenim elementima ili ne, upravo je savršena vježba iz logike, pravi logički traktat na kome bi hrvatski suci mogli učiti kako se misli i zaključuje
Troje sudaca Ustavnog suda upravo su finalizirali i predali predsjedniku Ustavnog suda Miroslavu Šeparoviću svoja izdvojena mišljenja na tri odluke – sve vezane za Covid – kojima su preostali suci na istoj sjednici krajem prosinca stali na stranu Vlade i Stožera. Svoja protivljenja rastumačili su suci Andrej Abramović, Lovorka Kušan i Goran Selanec u svojim obrazloženjima.
Trojka koja, kako se do sada moglo zapaziti, i inače slično razmišlja o raznorodnim ustavnim pitanjima, ponovno, dakle, nije suglasna s rezonom većine njihovih kolega. Prvo sa stavom da se odbije prijedlog da Ustavni sud uopće raspravlja o uvođenju posebnih sigurnosnih mjera u zdravstvene ustanove. A onda i s odlukama kojima se odbacuju i potreba razmatranja uspostave nacionalnog sustava za izdavanje EU digitalne COVID potvrde kao i prijedlozi da se ispita ustavnost dvaju zakona kojima se regulira postupanje u pandemiji.
Opširna objašnjenja troje sudaca potkrijepljena su navođenjem upravo nepregledne gomile ozbiljnih izvora na kojima su temeljili svoje stavove, ali posebno je upečatljivo izdvojeno mišljenje o odbacivanju rasprave o obaveznim sigurnosnim mjerama u sustavu zdravstva, čiji je autor sudac Abramović, a ostalo dvoje su ga supotpisali.
Vježba iz logike
Kažem to zato što je Abramovićeva argumentacija, slagao se tko s pojedinim njenim elementima ili ne, upravo savršena vježba iz logike, pravi logički traktat na kome bi hrvatski suci mogli učiti kako se misli i zaključuje. Kao usputnu opasku moram navesti da se s nekim Abramovićevim tezama ne slažem, ali to kako on raskrinkava neutemeljeno i nedosljedno postupanje vlasti u ovoj pandemiji pozivajući ih na ozbiljnost doista izaziva poštovanje. Zato ćemo ovdje prenijeti razloge zbog kojih on i suci Kušan i Selanec smatraju da se o spornoj odluci itekako trebalo i moralo raspravljati.
”Ne mogu se složiti s mišljenjem većine (u Ustavnom sudu) da se ne prihvate prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom Odluke o uvođenju posebne sigurnosne mjere koje su zdravstvene ustanove, trgovačka društva koja obavljaju zdravstvenu djelatnost i privatni zdravstveni djelatnici obvezni provoditi prilikom prijema pacijenata”, piše sudac Abramović. Osnovni razlog je to što su osporene zakonske odredbe trebale biti izglasane u Saboru, i to dvotrećinskom većinom svih zastupnika, a nisu, i stoga im se mora pripisati ”nedostatak legaliteta”.
Dvojbeni argumenti
No, postoji i nekoliko drugih dvojbenih stvari, nastavlja Abramović. Prvo, u očitovanju Vlade, na koje se oslanja odluka većine sudaca Ustavnog suda, stoji da je “osporena odluka Stožera imala za cilj spriječiti unos virusa u zdravstveni sustav, odnosno smanjiti rizik zaraze koliko je moguće, kako bi se na adekvatan način zaštitili životi i zdravlje pacijenata (osobito na bolničkom liječenju) kao najugroženije kategorije stanovništva (…) ali istovremeno i životi i zdravlje zaposlenika u zdravstvenom sustavu”.
Vlada pritom priznaje mogućnost da i cijepljeni obole i šire zarazu. Međutim, kaže Abramović, ”pozivajući se na američki Centar za kontrolu i prevenciju bolesti CDC, Vlada navodi da u cijepljenih osoba postoji smanjeni rizik za širenje infekcije nego kod necijepljenih osoba, iako su potrebne dodatne studije”. Vlada se nadalje poziva na članak objavljen na platformi TheConversation.com gdje autori zaključuju o “20-strukom smanjenju rizika kad se družimo s cijepljenom osobom u usporedbi s nekim tko nije cijepljen.
Bombastičan tekst
To, piše Abramović, zaslužuje dodatnu analizu. Jer, dok oprezna izjava iz kredibilnog izvora kao što je CDC u suštini ne može predstavljati Vladin jaki argument, bombastični tekst s portala TheConversation.com to bi mogao biti – kad bi to bila istina. Ali nije. To je, naime, samo članak dvojice australskih autora, koji obojica deklariraju ”svoju financijsku povezanost s financijskim sredstvima australske države”.
Kao drugo, navodi Abramović, na istom portalu ima i sasvim drugačije intoniranih članaka neovisnih autora u kojima se osporava navodno mnogo manja zaraznost cijepljenih. U tom tonu pišu i ”drugi, svakako ugledniji i relevantniji znanstveni časopisi”, na primjer The Harvard Gazette prenoseći istraživanje prema kojem je zaraznost cijepljenih-pa-oboljelih u odnosu na necijepljene oboljele manja samo utoliko što kod njih akutna infekcija prosječno traje kraće.
‘Očigledna besmislica’
Dakle, 20 puta manja vjerojatnost da vas zarazi cijepljeni pa oboljeli od necijepljenog oboljelog ”očigledna je besmislica”, zaključuje sudac Abramović vjerojatno smišljena da opravda australski rigidni i opresivni odgovor na epidemiju. ”Ne priliči Vladi pozivati se na takve izvore”.
Nadalje, kaže, ako cijepljenje djeluje tj. štiti onoga koji se cijepio, onda cijepljenima nije potrebna dodatna zaštita u vidu cijepljenja njihove okoline. Oni koji se dobrovoljno cijepe protiv neke bolesti nisu dužni pitati hoće li se i svi drugi cijepiti jer cjepivo otklanja (smanjuje) njihov osobni rizik, a ostali neka računaju i razmišljaju za sebe. A lavovski dio rizika otklanja se cijepljenjem starijih od 60 godina budući da je, prema podacima do prvog prosinca prošle godine, 91,24 posto umrlih od Covida bilo iznad te dobne granice.
‘Zašto da se mladi žrtvuju?’
”Dok nije bilo ni lijeka, niti cjepiva, mogle su se opravdati sve razumne mjere koje smo svi morali poduzimati solidarno s najugroženijim dijelovima društva”, smatra troje potpisnika izdvojenog mišljenja.
”Međutim, nakon pojave efikasnog i dostupnog cjepiva, čini se da više nije moguće prebacivati moralni teret na (mlađi) nerizični dio stanovništva. Zapravo bi trebalo pitati one starije od 60, a necijepljene, koje je njihovo opravdanje da i dalje traže da se društvo žrtvuje za njih. Zašto bi se djeca i mladi morali odricati važnih dijelova svojih života zbog starijih koji sami sebi ne žele pomoći? Tu se više ne radi o solidarnosti, nego o svojevrsnoj moralnoj ucjeni”.
Mjere na testu nužnosti
Na jednak način protuepidemijske mjere usmjerene na cjelokupnu populaciju više ne mogu proći test nužnosti, tvrde potpisnici, ”budući da je rizičnima lako dostupno drugo efikasno sredstvo protiv neželjene posljedice, sredstvo koje ne dira u tuđa ustavna prava”.
”Nije Covid jedina zarazna bolest na svijetu. Stari i slabiji mogu se u bolnicama zaraziti i drugim bolestima. Pa ipak, zbog toga ne možemo tražiti ni od bolničkog osoblja, niti od drugih pacijenata neprestano docjepljivanje, niti neprestane dokaze besprijekornog zdravlja. Lakše je, i opravdanije, tražiti od ranjivih da se sami zaštite, onako kako im je omogućeno besplatnim cjepivom”.
Ako cijepljenje ne djeluje u smislu da bi štitilo od virusa starije i slabije, onda sve što sam gore napisao, kaže Abramović, pada u vodu. No onda je i zahtijevanje potvrda o cijepljenju – kao sigurnosne mjere – također besmisleno.
Argumenti protiv cijepljenja
Iduće je pitanje, nastavlja Abramović, koliko je opravdano različitim mjerama pritiskati i poticati stanovništvo da se cijepi kad nije razvidno da opće cijepljenje građana zaustavlja epidemiju. A kad bi bilo tako, nikako ne bi bilo moguće opravdati izostanak uvođenja mjere obveznog cijepljenja sviju kad za mnoge bolesti cijepljenje već i jest obavezno.
”Ali, čini se da protiv obveznog cijepljenja postoji ozbiljna argumentacija. Naime, cjepiva koja su na raspolaganju nemaju svojstva s kojima su se reklamirala, traju kraće i štite manje. Zbog toga se važenje Covid potvrda predviđa skratiti, a već sada Covid potvrda nije dovoljna za ulazak u čak devet zemalja EU, nego se uz nju svejedno traži i PCR test”.
Nadalje, i cijepljeni ne samo da obolijevaju i šire zarazu dalje, nego i ta oboljenja završavaju fatalno u neočekivano visokom broju slučajeva (u nas čak oko 25 posto od ukupnog broja). Zatim, ni u zemljama s izrazito visokom procijepljenošću epidemija nije nestala, nego se i tamo valovi dižu i padaju.
Odgovornost države
Kad bi i uvela obavezno cijepljenje, naglašava Abramović, država bi trebala preuzeti odgovornost za izbor cjepiva, kvalitetu i cijenu, moguće neželjene posljedice cijepljenja, propisati rokove cijepljenja i ponovnog cijepljenja.
A kako je ovo pandemija, ni procjepljivanjem cjelokupnog stanovništva Hrvatske niti cijele EU neće se riješiti problem mnogoljudnih zemalja siromašnog svijeta, gdje cjepivo nije dostupno i gdje virus može slobodno dalje cirkulirati i mutirati, pa se onda, s putnicima, pojaviti i kod nas.
Dakle, ”ako postoje jaki razlozi za opće cijepljenje, nema isprike zašto ono nije uvedeno”, sumira sudac Abramović, ”a ako su, pak, razlozi dvojbeni, nema isprike za neprestano pritiskanje stanovništva da se cijepi. Nisu građani pokusni kunići. To jednako važi za obje gornje pretpostavke”.
Sporni propis kontra Ustava?
Na kraju tvrdi da – čak ni slijedeći logiku Vlade – sporni propis ne zaslužuje prolaznu ocjenu. Jer ”ako se i složimo da bi pristup zasnovan na procentima vjerojatnosti, negdje možda i mogao biti opravdan, u bolnicama on to ne može biti”. Ne može stoga što cijepljenje očigledno ostavlja veće ili manje vjerojatnosti prijenosa zaraze, a oslanjanje samo na njega neće zaštititi posebno ranjivu populaciju koja leži na bolničkim odjelima.
Zbog svega navedenoga, kaže Abramović, razvidno je da osporeni propis krši Ustavom zajamčena ljudska prava brojčano značajne kategorije ljudi. Ono se ne može opravdati jer nije nužno, a željena se svrha ne može postići njegovom primjenom. ”Smatram da je stoga Ustavni sud trebao pokrenuti postupak i osporeni propis ukinuti”.