Nekad je nužno odabrati stranu

Kako je u Splitu postalo normalno da se mlati aktiviste

Što smo naučili iz dva recentna ružna događaja u Splitu

Kako nasilje kao takvo ne možete prevenirati, niti mu odrediti granice, ukoliko ste ga u bilo kojem obliku legalizirali, jasno je da ni osuda ovog drugog u tom kontekstu ništa ne predstavlja. To pak postaje ozbiljan problem u gradu i društvu koje je očito sve više sklono dokidanju dijaloga i korištenju fizičke sile umjesto argumenata.

Kad se nešto dogodi jednom, može se tretirati kao izolirani slučaj, no kad se dogodi drugi put u samo nekoliko dana razmaka, i to u sasvim drugom kontekstu, možemo već govoriti o pravilu. Naime, nakon što je neki dan pred splitskom Banovinom fizički napadnut aktivist Zoran Burić, zbog iskazivanja vlastitog stava o prirodi Tuđmanove vlasti, danas je na Matejušci također fizički napadnut i Bojan Ivošević, pokretač stranice Dnevna doza splitskog nereda, i to opet isključivo zbog svog javnog, inače po komunalno i svako drugo stanje svijesti u Split, ljekovitog djelovanja.

Burića je napao jedan od sudionika obilježavanja godišnjice velikog prosvjeda na tom istom mjestu, ispred tadašnje zgrade Vojno-pomorske oblasti JNA, dok je Ivoševića napao jedan od novopečenih lokalnih poduzetnika. Iako između ova dva incidenta postoje bitne razlike, ono što im je zajedničko je činjenica da su obojica napadnuti isključivo zbog svog javnog djelovanja i iznošenja bilo moralnih, bilo komunalnih problema grada. Drugim riječima, ono što su Buriću i Ivoševiću poručili nasilnici jest to da nemaju pravo na slobodu govora i djelovanja.

Simptomatična dodjela nagrade za životno djelo

No, dok je u Ivoševićevom slučaju gradonačelnik Krstulović-Opara promptno reagirao i jasno osudio današnji napad, uz jasno odbijanje da se Split promatra kroz prizmu nasilnika, u Burićevom slučaju je ta reakcija izostala. Jasno je i zašto. Burić se, naime, dotaknuo tabuizirane Tuđmanove ostavštine i velikog tereta na savjesti Splita, u vidu ubojstva mladog ročnog vojnika Saška Gešovskog koji je poginuo tijekom tog prosvjeda, što je činjenica koja se pokušava potisnuti, iako je nitko ne negira. Štoviše, siguran sam da bi najveći broj Splićana podržao postavljanje spomen-obilježja Gešovskom.

Tim prije, ovakva gradonačelnikova reakcija, preciznije govoreći izostanak bilo kakvog principa pri osudi nasilja, predstavlja samo još jedan dokaz o tome kako se Krstulović-Opara sve više ponaša kao čelnik HDZ-a, a sve manje kao gradonačelnik svih građana. Da nije tome tako, ne bi sebi dopustio da osobno ne uruči nagradu za životno djelo Grada Splita Anti Jelaski, velikom umjetniku i antifašistu, a da uruči nagrade svim drugim laureatima. To što je pronađeno neko nemušto objašnjenje zbog kojeg je tu nagradu Jelaski uručio kolega, glumac Ratko Glavina, ni na koji način ne može isprati gorak okus s dodjele.

Ideološki motivirano nasilje očito je dopustivo

Najveći pak problem ovakve Oparine neprincipijelnosti nije neprincipijelnost sama, nego njezine eventualne posljedice. Jer što to znači kad gradonačelnik osudi jedan fizički napad, a ne osudi drugi, doli da mu taj kojeg nije osudio zapravo i nije problematičan. Konzekvence takvog stava su poznate, a svode se na to da je ideološki motivirano nasilje dopustivo, a ekonomski motivirano nasilje nije dopustivo.

Kako nasilje kao takvo ne možete prevenirati, niti mu odrediti granice, ukoliko ste ga u bilo kojem obliku legalizirali, jasno je da ni osuda ovog drugog u tom kontekstu ništa ne predstavlja. To pak postaje ozbiljan problem u gradu i društvu koje je očito sve više sklono dokidanju dijaloga i korištenju fizičke sile umjesto argumenata. Moram priznat da sam i osobno pogriješio zaključivši u prvi mah kako je napad na Burića bio tek izolirani incident netolerantnog pojedinca tankih živaca, a ne obrazac ponašanja koji je očito kod raznih pojedinaca usvojen kao prihvatljiv i normalan.

Stoga je prilično izvjesno da bi i današnji napad na Matejušci bio znatno manje moguć da je onaj prethodni naišao na ovako oštru osudu od strane čelnog čovjeka grada. Društvo pak u kojem se iznošenje drukčijeg mišljenja pretvorilo u čin neizmjerne građanske hrabrosti, nema puno razloga da s optimizmom gleda prema budućnosti.