Kako je zapravo došlo do izbjegličke krize i što američke intervencije imaju s tim
Pozivu u koaliciju protiv Iraka odazvalo se tek nekoliko europskih zemalja
U jednom od brojnih istupa kojima se pokušao opravdati pred europskom i britanskom javnošću koja je nezadovoljna odnosom njegove vlade prema izbjeglicama s Bliskog istoka, premijer David Cameron naglasio je da primanje velikog broja izbjeglica i organiziranje izbjegličkih kampova nije pravo rješenje.
Pravo rješenje izbjegličke krize on vidi u uspostavi mira i stabilnosti u onim zemljama iz kojih dolazi većina izbjeglica. Skretanje pozornosti na uzroke krize i na nužnost otklanjanja tih uzroka dobrodošla je inicijativa jer bez suočavanja s uzrocima teško da je moguće uobličiti učinkovitu politiku sanacije posljedica teške izbjegličke krize.
Nedvojbeno je da početak raspada bliskoistočnih država datira od vremena američke invazije na Irak 2003. godine. Planove za taj rat izradili su još početkom 1992. neki niže rangirani članovi administracije predsjednika Busha starijeg.
Bushova strategija
Ni on, a ni njegov demokratski nasljednik Bill Clinton nisu bili spremni prihvatiti neokonzervativne prijedloge da Amerika iskoristi unipolarni moment i da kao jedina preostala supersila vojnom silom nametne demokraciju zemljama koje još nisu demokratske. Tek je Bush mlađi omogućio jastrebovima da preuzmu odlučujuću ulogu u američkoj vanjskoj politici. Teroristički napad al-Qaide na New York i Pentagon u rujnu 2001. godine iskorišten je kao okidač za početak provedbe tih planova.
Nedvojbeno je da početak raspada bliskoistočnih država datira od vremena američke invazije na Irak 2003. godine
U Strategiji nacionalne sigurnosti od 2002. godine Bushova administracija prisvojila si je pravo na pokretanje preventivnog rata protiv nepoćudnih država. To je bio tek jedan kamenčić u mozaiku nove američke vanjskopolitičke doktrine obilježene ignoriranjem međunarodnoga prava, zaobilaženjem Ujedinjenih naroda, unilateralizmom i isticanjem američke izuzetnosti.
Postoje li dvije Europe
Režim Sadama Huseina bio je optužen za suradnju s al-Qaidom i za posjedovanje oružja za masovno uništenje. Ni jedno ni drugo nije bilo istinito. Vijeće sigurnosti odbilo je donijeti rezoluciju kojom bi se legalizirala oružana intervencija protiv te zemlje. No, Amerika je ipak odlučila svrgnuti Sadamovu diktatorsku vlast i uspostaviti demokraciju u Iraku.
Pozivu za formiranje udruženih vojnih snaga za provedbu intervencije odazvale su se samo dvije europske saveznice iz članstva NATO saveza, Ujedinjeno Kraljevstvo i Poljska. Francuska – koja je kao stalna članica Vijeća sigurnosti najavila veto na američki prijedlog rezolucije – i Njemačka oštro su se suprotstavljale američkim namjerama da napadnu Irak. To je tadašnjeg američkog ministra obrane Donalda Rumsfelda navelo da izjavi kako postoje dvije Europe, ona stara, koju čine Francuska i Njemačka, te ona nova, koju čine ponajprije novoprimljene članice NATO-a i koje su nedvojbeno na američkoj strani.
Značaj intervencije u Iraku
Premda to Rumsfeld nije precizirao, on je, govoreći o novoj Europi, ponajprije mislio na baltičke zemlje te na Poljsku, Češku, Slovačku i Mađarsku. Te su zemlje, zbog tragičnih iskustava sa sovjetskom okupacijom koja je okončana tek 1989. godine, svoje strahove od propalog Sovjetskog Saveza prenijele na Rusiju, a bliske veze s Amerikom smatrale su jamstvom svoje netom stečene nezavisnosti i sigurnosti. No, na izravno sudjelovanje u koaliciji odlučila se samo Poljska. Tony Blair je, podržavajući posebne odnose Washingtona i Londona i potajno htijući obnoviti barem dio nekadašnjeg engleskog utjecaja na Bliskom istoku, odlučio da i Ujedinjeno Kraljevstvo sudjeluje u okupaciji Iraka.
Poljska, zemlja s 38 milijuna stanovnika, pristala je do 2020. zbrinuti 100 izbjeglica. Kad je iz europskih fondova solidarnosti iskoristila sve što je mogla, okrenula se makijavelizmu
Intervencija u Iraku nije toj zemlji donijela ni demokraciju ni slobodu. Broj civilnih žrtava različitih terorističkih napada te etničkih i vjerskih sukoba u toj zemlji nakon američke okupacije višestruko premašuje broj žrtava Sadamova zločinačkog režima. Tek nakon američke okupacije u Iraku se pojavljuje i al-Qaida, a jedna frakcija te terorističke organizacije osamostaljuje se i prerasta u ono što je danas poznato kao ISIL.
Naknadni pokušaj da se demokracija na Bliskom istoku proširi primjenom soft powera tijekom Arapskog proljeća 2011. godine u nekim je državama izazvao jednako razorne posljedice kao prethodna američka vojna intervencija u Iraku. Libija se raspala i postala jedno od glavnih utočišta ISIL-a, a Siriju pustoši građanski rat zastrašujućih razmjera, koji je proizveo desetak milijuna izbjeglica.
Ako bismo se, prema sugestiji Davida Camerona, trebali pozabaviti uzrocima izbjegličke krize, neizbježno bismo morali poći od vojne intervencije protiv Iraka 2003. godine.
Problematičan angažman
Jedan od mogućih načina razmišljanja doveo bi do zaključka da one zemlje koje su više nego druge odgovorne za nastanak žarišta izbjegličke krize trebaju predvoditi u ublažavanju njezinih posljedica i snositi najveći trošak otklanjanja njezinih uzroka. Cameron bi se mogao pohvaliti da Ujedinjeno Kraljevstvo već pridonosi otklanjanju uzroka izbjegličke krize sudjelovanjem svojih 75 pilota u vojnim operacijama protiv ISIL-a. No, na unutrašnjem političkom planu taj je angažman problematičan jer je parlament 2013. godine odobrio upotrebu britanske vojske u Iraku, ali ne i u operacijama svrgavanja sirijskog predsjednika Asada.
Zbog neugodnih pitanja o tome zašto vlada postupa suprotno odluci parlamenta, britanski ministar obrane Michael Fallon morao je zastupnicima objasniti da operacije u Siriji nisu britanske, nego međunarodne, i da nisu usmjerene protiv Asadova režima, nego protiv ISIL-a, koji je već pogubio nekoliko desetaka britanskih građana.
Ljudima koji su ondje živjeli bilo je svejedno čije im granate uništavaju kuće, prijateljske ili neprijateljske
No, britanska spremnost da se vojno angažira na pokušaju uništavanja jednog od glavnih uzroka izbjegličke krize nipošto ne bi trebala biti izlika za potpunu apstinenciju Ujedinjenog Kraljevstva od sudjelovanja u rješavanju sve složenijih posljedica turbulencija na Bliskom istoku. Na koncu, ljudima koji su ondje živjeli bilo je svejedno čije im granate uništavaju kuće, prijateljske ili neprijateljske. Utoliko bi se i trenutni britanski angažman mogao smatrati ne samo prilogom sanaciji stanja u Iraku i Siriji nego i dodatnim uzrokom povećavanja broja izbjeglica s tog područja.
Poljska i njeno ignoriranje izbjeglica
Povijesna uloga Poljske, kao i njezin udio u koaliciji koja je uništila Irak i uvelike stvorila pretpostavke za užase koji su uslijedili, ne može se usporediti s ulogom Ujedinjenog Kraljevstva. No, stupanj neodgovornosti i nespremnosti na minimum solidarnosti i sućuti s izbjeglicama koji iskazuju poljska vlada i javnost usporediv je s kategoričkim stavom britanskog premijera da neće otvoriti vrata svoje zemlje izbjeglicama s Bliskog istoka.
Poznato je da je ključnu ulogu u rušenju komunističkog režima u Poljskoj i u okončanju sovjetske okupacije te zemlje odigrao politički pokret Solidarnost. Taj je pokret uspio pobuditi solidarnost poljskih građana s pobunjenim radnicima u Gdanjsku onemogućivši da režim provede represivne mjere protiv njih, ali je pobudio i solidarnost i nepodijeljenu podršku slobodnog svijeta koji je zdušno pomagao lidere demokratske promjene.
Nije potrebno naglašavati da Poljska prednjači u zahtjevima za solidarnim saniranjem gubitaka koji su za poljsku privredu nastali kao posljedica uvođenja ekonomskih sankcija protiv Rusije
Poljska danas, njezini građani i njihovi politički predstavnici, ne iskazuje nikakvu solidarnost s milijunima ljudi koji su žrtve besprimjernih, kataklizmičkih razaranja i neobuzdanog nasilja na Bliskom istoku, ali ni s građanima onih europskih zemalja koje su tom izbjegličkom krizom najviše pogođene. Zemlja s 38 milijuna stanovnika suglasila se da do 2016. do 2020. zbrine 100 (slovima: stotinu) izbjeglica. Gotovo 70 posto Poljaka kategorički odbija pomisao na zbrinjavanje izbjeglica, osobito ako ti ljudi nisu katolici i ako nisu pripadnici bijele rase.
Nije potrebno naglašavati da Poljska prednjači u zahtjevima za solidarnim saniranjem gubitaka koji su za poljsku privredu nastali kao posljedica uvođenja ekonomskih sankcija protiv Rusije. Isto tako Poljska inzistira na jačanju obrane od moguće ruske prijetnje na istoku Europske unije i NATO-a, što podrazumijeva solidariziranje svih članica s povećanjem vojnih izdataka baš za te svrhe.
Koliko su ti zahtjevi razumljivi i opravdani, toliko je neprihvatljiva isključivost, sebičnost, uskogrudnost i politička kratkovidnost kojom Poljska, zajedno s još nekim zemljama Rumsfeldove nove Europe, odbija prihvatiti minimum opipljivih obveza čijim bi prihvaćanjem pokazale da europske vrijednosti, vladavina prava pa i već usvojeni europski dokumenti o načinima suočavanja s izbjegličkom krizom nisu za njih tek puka slova na papiru. Nakon što su iskoristile sve što je bilo moguće iskoristiti iz europskih fondova solidarnosti, zemlje Rumsfeldove nove Europe okreću se makijavelizmu koji bi ih u skoroj budućnosti mogao izložiti opasnosti da njima bude uskraćena solidarnost koja bi im mogla biti potrebna.
Tekst je objavljen u tiskanom Telegramu 5. rujna 2015.