Politika & Kriminal

Kako nakon potresa? Paladino: Da smo uređeni i organizirani, Baniju bismo sada učinili boljom nego što je bila

Da smo uređeni i organizirani sada bismo već, poučeni zagrebačkim potresom, pokrenuli planski osmišljene akcije

FOTO: Vjekoslav Skledar

Zaključili bismo i da je optimalni tradicionalni materijal tih područja drvo. I opeka, naravno, no primarno drvo. Bogati smo kulturnim povijesnim nasljeđem tradicijskih drvenih kuća tog područja i tomu je više razloga. Jedan je i taj što su naši preci bili pametni i podneblju su se prilagođavali najrazumnijim oblicima i materijalima. Drvo se pritom opetovano dokazalo najprikladnijim materijalom. I, ako uvažimo da smo bogati šumama koje bi trebalo prestati devastirati, najjeftinijim.

Proteklu godinu, kakvu-takvu, no primjerenije bi bilo reći takvu-nikakvu, pamtit ćemo, nažalost, po puno teških trenutaka. No, uz pandemiju koju su osjetili baš svi, neki će krajevi naše zemlje tu godinu pamtiti i po katastrofama golemih razmjera koje su im uistinu promijenile živote.

Potresi koji su pogodili Grad Zagreb, Zagrebačku i Krapinsko-zagorsku te napose Sisačko-moslavačku županiju s teškim razaranjem Petrinje, Gline, Siska, Hrvatske Kostajnice i susjednih im naselja i sela, teško će se izbrisati iz pojedinačne i kolektivne memorije.

No te goleme nesreće prate i neke plemenite slike nevjerojatne kolektivne solidarizacije i udruživanja u pomoći najpotrebitijima pa čovjek i u totalnom rasulu ipak osjeti neki, barem slabi tračak nade. Isto tako, sve nas te nevolje i osjećaj nemoći navode i na neka ključna pitanja, poput onog najčešćeg: Kako ovako dalje?

Da smo uređeni već bi se planski organizirali

 

 

Prvo bismo, no ne po uobičajenu puževu tempu, sve skupa dobro izanalizirali te iznjedrili neke dugoročne strateške odluke za to naše osiromašeno, obeshrabreno, obespravljeno, deindustrijalizirano i uglavnom napušteno područje Banovine.

Po zaključcima stručnjaka koji već dobrano analiziraju jesu li svi dijelovi tog seizmički nestabilnog područja – koje je po jakim potresima popratilo i jako otvaranje tla – i nadalje preporučljivi za stanovanje, odlučili bismo koje dijelove treba nanovo izgrađivati i sanirati. Možda će zbog velike ugroze ljudi i imovine neke od tih prostora naprosto trebati napustiti, no vjerojatno i u njihovoj blizini postoje prostranije površine u vlasništvu jedinica lokalnih samouprava ili države, koje bi po stanovnike bile boljim i što je najvažnije sigurnijim mjestima. Jer sve se osim ljudskih života nadoknaditi može.

Drvo je optimalni tradicionalni materijal

Zaključili bismo pritom i da smo u ruralnim sredinama slobodniji u postupanjima, da nas ne ”terete“ nasljeđe i ograničenja i za takve bismo prostore jednostavnije pokrenuli akcije hitnih izrada projekata novih naselja. Ostvarenih suvremenom tehnologijom i mudro odabranim, podneblju sukladnim materijalima.

Mogla bi ta naselja oblikovnošću biti i krajnje suvremena jer u novim situacijama valja ostavljati tragove vlastitog vremena u prostoru. Čemu posvuda, a posebno tamo gdje to nije nužno, oponašati povijesne obrasce? Jednom će i naši tragovi predstavljati povijest i uglavnom se nećemo imati čime podičiti.

Zaključili bismo i da je optimalni tradicionalni materijal tih područja drvo. I opeka, naravno, no primarno drvo. Bogati smo kulturnim povijesnim nasljeđem tradicijskih drvenih kuća tog područja i tomu je više razloga. Jedan je i taj što su naši preci bili pametni i podneblju su se prilagođavali najrazumnijim oblicima i materijalima. Drvo se pritom opetovano dokazalo najprikladnijim materijalom. I, ako uvažimo da smo bogati šumama koje bi trebalo prestati devastirati, najjeftinijim.

Mogli iskoristiti napuštene proizvodne pogone

Sisak i njegovo šire područje, taj u više navrata i regulacijskim i prostornim planovima industrijaliziran prostor, uspjeli smo deindustrijalizirati i time ujedno osiromašiti, upropastiti i raseliti, no u ovakvoj bi nevolji morali barem dijelom iskoristiti njegove napuštene proizvodne pogone i u njima pokrenuti trenutno deficitne industrijske grane.

Trebat će nam u obnovi naše male, siromašne i recentno protresene zemlje stolarija, bravarija, zidarija, cementara, betonara, pilana… Za njihovo pokretanje nužni su ljudi, koji da bi preživjeli i očuvali dostojanstvo trebaju posao i sve skupa bi zapravo moglo funkcionirati puno sretnije no dosad. Ljude bi trebalo i prehraniti pa bismo tako oživjeli i uvozom uništenu prehrambenu industriju i brojne kooperante koji su od nje živjeli.

Život bi se vratio u opustjele krajeve

Hrvatska komora arhitekata, Udruženje hrvatskih arhitekata, Arhitektonski i Građevinski fakulteti spremni su pomoći kao i svi drugi, no primarno bi trebalo čim prije raspisati, ne natječaj – koja imenica u našoj nesređenoj zemlji za sobom povlači brojne administrativne i pravne komplikacije za koje sada nemamo nit vremena nit snage – već svojevrsni poziv svim stručnjacima s ciljem dobivanja najkvalitetnijih prijedloga gradnji na pogođenom području.

Od montažnih i tipskih modularnih projekata različitih kategorija do projekata gradnji specifičnih javnih ili privatnih namjena. Paralelno bismo gradili mrežu izvođača svih segmenata planiranih konstrukcija i gradnji, koji bi pak upošljavali sugrađane i sumještane koji bi zarađenim plaćama osiguravali obitelji. Za obuku majstora i zanatlija otvorile bi se škole u kojima bi neki radili, a neki učili i vratio bi se život u te lijepe no sablasno opustjele krajeve.

Po pitanju obnove gotovo ništa nije pokrenuto

Ono što smo naučili na temi potresom ugroženog Zagreba je da reagirati treba promptno, najhitnije i najkvalitetnije moguće. Oni koji su se kroz devet mjeseci od prvih potresa barem dijelom konstruktivno osigurali kroz recentnije su potrese prošli bez većih daljnjih šteta, no rijetko što se osiguralo. Kao primjer onih koji su to propustili načiniti možemo navesti i onaj nesretnog pada većeg dijela svoda najbaroknije zagrebačke gornjogradske crkve Svete Katarine, pojedinačno zaštićenog kulturnog dobra, koja šteta predstavlja golem gubitak po našu nacionalnu kulturnu baštinu.

O ugroženim višestambenim građevinama Donjeg grada ili o brojnim ugroženim obiteljskim kućama u epicentralnim područjima da i ne govorimo. Po pitanju obnove gotovo ništa nije pokrenuto i počeci se najavljuju s proljećem i ljetom. Sve to je zastrašujuće sporo, administrativno komplicirano te se brojnim stradalima čini i bolno neizvedivo.

I u ovom slučaju kaskamo za svijetom

Petrinju i Sisak također obilježavaju raznoliki graditeljski slojevi pa su tako i ograničeniji u postupanjima pri saniranju šteta i obnovama. No možda će kao takvi ipak biti prvi obnavljani prema drugačijim konzervatorskim i drugim uzusima jer su nas potresi ove godine podučili koječemu, no primarno nedostacima dosadašnjih postupanja.

Zaboraviti treba opasna uvjetovanja povrata nekih izvornih konstruktivnih sistema pa i određenih materijala u situacijama gdje o kvaliteti i trajnosti izvedbi doslovno ovise životi. Povijesne oblikovnosti i ambijentalne vrijednosti mogu se očuvati i drugačijim izvedbenim pristupima od dosad uvriježenih. Svijet je za razliku od nas odavna krenuo naprijed dok mi pretežito kaskamo nazad.

Kako sam po jakom potresu u Zagrebu s profesoricom Marinom Ajduković bila zamoljena da se kao vanjski suradnik volonterski pridružim Zakladnom vijeću Fonda 5.5, koji je kroz Zakladu Solidarna udijelio prikupljenu pomoć većem broju socijalno najugroženijih zagrebačkih obitelji oštećenih potresom (kojih se broj zahvaljujući velikom broju donacija popeo i na osamdesetak), naučila sam par važnih stvari.

Djelovanje Fonda 5.5

Ako se djeluje srcem i dušom za tuđu dobrobit, može se djelovati i brzo i efikasno. Po nevjerojatnoj akciji pet mladih Zagrepčanki, udruženih s grupom agilnih i požrtvovnih članova Zaklade Solidarna, kroz mjesec dana se učinilo čudo u prikupljanju informacija, izradi detaljnih baza podataka – koje bi ozbiljno posramile baze mnogih državnih institucija, te se pružila direktna pomoć onima najpotrebitijima.

Kako se dobar glas daleko čuje, Fond 5.5 je po potresu u Petrinji, Glini i Sisku te Sisačko-moslavačkoj županiji reaktivacijom ponovno prikupio ozbiljna sredstva. U trenutku ispisivanja ovih redaka prikupljeno je oko šest milijuna kuna, a za očekivati je i daljnju tendenciju rasta iznosa koji u teškim trenucima kaosa i otežane koordinacije na terenu treba pravično raspodijeliti, što ne predstavlja lak zadatak.

Zagrepčanke koje moramo pamtiti

Pritom bi najveći dio tih sredstava, po osiguranju prve pomoći stradalima na terenu i osiguranja privremenih kontejnera – koji ne smiju predstavljati trajnije rješenje – primarno trebalo uložiti u osiguranje temelja bolje i održivije budućnosti žitelja tih teško ranjenih područja. Jer negdje bi trebalo podvući crtu i početi postupati promišljeno i kvalitetno, pa neka to i bude ondje gdje je nada u bolje sutra najpotrebnija.

Zato ovu kolumnu i zaključujem s pet imena koja su pomogle u rađanju nade: Anja Herceg, Sara Juričić, Anamarija Užbinec te sestre Dora i Jana Zane, Zagrepčanke su s amsterdamskom adresom koje moramo pamtiti jer su učinile veliko dobro. I ono i dalje raste.

Za još članaka poput ovog, prijavite se na Telegramove newslettere

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu