Kako normalno funkcionirati, misliti i raditi dok bjesni rat u Ukrajini? Za Telegram objašnjavaju ugledne psihologinje
Nataša Jokić Begić i Gordana Kuterovac Jagodić za Telegram savjetuju kako sačuvati psihu u novoj nedaći
Kriznih situacija u posljednje dvije godine, nažalost, nije manjkalo. Iscrpljujuća izolacija na početku pandemije koronavirusa i potresi koji su nas potom zadesili, situacije su koje su od svih zahtijevale intenzivno angažiranje psihičkih kapaciteta. Telegram se, za konkretne savjete kako pomoći vlastitoj psihi, u tim situacijama obraćao psihologinjama Nataši Jokić Begić i Gordani Kuterovac Jagodić, profesoricama zagrebačkog Filozofskog fakulteta.
Javili smo im se i sada, u jeku stravičnog rata u Ukrajini i prijetnje nuklearnim ratom koja se nadvila nad Europu i ostatak svijeta. Kako se uopće nositi sa svime time, što (ne) činiti, kako olakšati vlastitoj psihi i kako dalje, iz dana u dan, normalno živjeti, ići na posao, u školu, bezbrižno se družiti s prijateljima? “Ne možemo ništa kontrolirati u ovome, ali možemo regulirati vlastita psihička stanja”, poanta je koju odmah na početku daje profesorica Jokić Begić, inače klinička psihologinja.
Što nas muči u našim glavama?
S ovime što se događa, kaže, zaista se teško nositi i nema ničega lošega u tome da ljudi sami sebi otvoreno priznaju da im je teško. “Ovo je zaista ogromna prijetnja, prijetnja zadnjim užasom koji se može dogoditi i osim objektivne prijetnje, svatko je subjektivno u svom doživljaju pred tim nečim najstrašnijim”, govori Jokić Begić. Sve je ovo tim teže i zbog iskustava koje smo netom ostavili iza sebe, nadovezuje se profesorica Kuterovac Jagodić.
“Taman smo bili pred time da svi skupa malo predahnemo i od pandemije i od potresa, počinjali smo biti sretni zbog toga i onda je došlo ovo”, veli i povlači paralelu s početkom pandemije kada su ljudi javno i otvoreno izražavali jaku zabrinutost u strahu i neizvjesnosti od onoga što dolazi. “No, za razliku od virusa, sada imamo vrlo vidljivu i konkretnu opasnost koja može nauditi ne samo nama i našem životu, nego i cjelokupnom fizičkom svijetu, društvima, čovječanstvu”, ukazuje Kuterovac Jagodić. Riječ je, pojašnjava, o egzistencijalnoj prijetnji, vrlo jakoj kod mnogih ljudi.
Što (ne) činiti?
U takvoj situaciji, nastavlja Jokić Begić, važno je normalizirati osjećaj tjeskobe. “Sami sebi trebamo reći da je sada normalno ako smo tjeskobni. Trebamo se, zapravo, umirivati na isti način kao kad umirujemo djecu”, veli profesorica pa i iz filozofske perspektive nastavlja o borbi protiv tjeskobe. Živimo, kaže, u kontinuiranoj ideji da moramo pobjeći od smrti.
“To je prirodna ideja, ali smrt je neizbježna stvar. No, dok nema smrti, ima života i taj život u svakom trenutku mora biti potpun”, objašnjava Telegramova sugovornica pa nastavlja: “Ajmo ga živjeti maksimalno dobro koliko god možemo u svakom trenutku, u skladu sa svojim vrijednostima, sa stavom što god se dogodilo, odživjet ću svoj život najpoštenije što mogu“.
Jokić Begić nastavlja s nizom praktičnih savjeta: iznimno je važno, kaže, sada voditi računa o vlastitom tijelu, paziti na normalno disanje, spavanje, prehranu, dopustiti si pomoć u slučaju neprestanih nesanica, baviti se tjelesnom aktivnošću, smanjiti izlaganje vijestima. Obje profesorice posebno naglašavaju da je nužno regulirati količinu informacija o ratu. “Kao kod korone, treba se osloniti na pouzdane izvore informacija, ne valja kasno navečer gledati vijesti, treba regulirati količinu praćenja vijesti, odrediti vrijeme u danu kada im se izlažemo”, veli Kuterovac Jagodić.
Ne treba osjećati krivnju
Važno je i, dodaje, zadržati kontrolu nad svojim redovnim aktivnostima, odnosno držati se svoje rutine jer, kako ističe, svakodnevni život ne bi trebao stati. To ne podrazumijeva, dodaje Jokić Begić da treba negirati sve što se zbiva, banalizirati sadašnje iskustvo ili biti umjetno sretan. Kuterovac Jagodić govori i kako si ljudi, suosjećajući s brojnim izbjeglicama iz Ukrajine, trebaju dozvoliti da ne osjećaju krivnju ako rade na tome da isključivo pomognu sebi i pričuvaju sami sebe.
Nužno je, nadovezuje se Jokić Begić, samoga sebe staviti u fokus i promatrati se kao vlastitog prijatelja, kojemu bi pristupili s pitanjem kako ti mogu pomoći. Dakako, ako netko osjeća da mu pomaže ako pomaže drugima, to treba i činiti, jasne su profesorice. Unisone su u ocjeni kako je sada presudno brinuti o najranjivijima, prvenstveno o djeci i mladima.
‘S djecom treba razgovarati’
Obje naše sugovornice ovdje zastaju. “Djeca i mladi su zbilja ranjivi, doslovno svi mi odrasli moramo biti okrenuti prema njima, pitati kako im se može olakšati, ne se praviti da se ništa ne događa, čuti ih što bi im pomoglo. Mi moramo biti tu za njih”, kaže Jokić Begić, a Kuterovac Jagodić naglašava kako su djeca itekako svjesna što se sada događa.
“U istraživanju koje radimo o pandemiji, razgovaramo s djecom o tome kako su se osjećali tijekom korone, kako su učili i na kraju ih pitamo kako vide budućnost. Već sada nam govore da ih korona više uopće ne brine i iskazuju da ih muče opasnosti koje su došle s ovim ratom. Zaista nam teško govore o budućnosti, govore i da vole biti sami, da brinu, da se rasplaču oko ničega…”, nabraja profesorica uz poruku: “S djecom treba razgovarati”.
Stara trauma
Profesorice pitamo i o ljudima koji su ratnim strahotama u Ukrajini retraumatizirani s obzirom na iskustvo proživljenog Domovinskog rata. Posebno je teško, ističe Kuterovac Jagodić, ljudima koji nisu proradili svoju prethodnu traumu ili su je potisnuli. “Oni su sada na fiziološkoj razini pobuđeni, pogotovo oni koji su direktno bili jako pogođeni ratom. Slike, zvukovi sirena, sve to može izazvati fiziološke reakcije poput lupanja srca, probavnih tegoba, znojenja, noćnih strahova. Sve se može ponovno vratiti, kao da su u svojoj staroj traumi”, objašnjava Kuterovac Jagodić.
“Ljudi koji sve to ponovno proživljavaju moraju sebi reći: da, to me podsjeća na to, normalno je da me podsjeća, uznemiruje me. Ono što može pomoći jest opet poruka samome sebi: mi smo kroz to prošli, ne volim se toga sjetiti, ali prošli smo kroz to“, savjetuje Jokić Begić i pritom apelira na medije. Trebali bi, kaže, biti osjetljivi na retraumatizirane ljude. Surovo ih je, nastavlja, podsjećati svako malo na to što je bilo nekada, primjerice zvukovima sirena s malih ekrana. “I mediji bi trebali pokazati poštenu brigu za psihičko zdravlje ljudi”, zaokružuje Jokić Begić.
Priroda je u nas ugradila otpornost
Kratko se nadovezuje Kuterovac Jagodić: “Ljudima treba ponuditi i naše svakodnevne, normalne vijesti jer život, iako se tako može činiti, nije stao”. U konačnici, pitamo o izdržljivosti psihe koja je posljednje dvije godine na udaru pandemije, potresa, sada i rata. Ljudi su, poručuje Nataša Jokić Begić, oboružani da se bore i prilagođavaju svim nedaćama.
“Cijena te prilagodbe postoji, nakon ovakvih teškoća osjetit ćemo cijenu, već se sada ne osjećamo dobro, pod stresom smo, umorni i od zadnje dvije godine, neki su ratom retraumatizirani. Ali to su upravo mehanizmi koje je u nas ugradila priroda: kada je okolina oko nas loša, imamo neugodne emocije. One nisu opasne, ništa nam se neće dogoditi zbog tih emocija, treba ih normalno proživjeti – ne se zakopati i negirati ih”, poučava profesorica.
U sve nas je, kaže, osim velike otpornosti ugrađena i jaka orijentacija jednih na druge. “Međusobno si možemo jako pomoći, jedni druge možemo podizati. Kad vidiš da ti sudrug posustaje, podigni ga”, zaključuje Jokić Begić za Telegram.