Nekad je nužno odabrati stranu

Kako se aktualno vodstvo SDP-a pokušava zadržati na čelu stranke? Apsurdnim dekretima i smiješnim analizama

Kako će članstvo procijeniti kandidate ako se ne smije ukazivati na pogreške vodstva koje je SDP gurnulo do ruba?

Glavni tajnik SDP-a Nikša Vukas, koji je na parlamentarnim izborima jedva skupio 132 preferencijalna glasa, dakle, čovjek bez ikakvog političkog legitimiteta, izdao je pismenu zapovijed članstvu “da se svi eventualni prijepori unutar organizacije, i članstva (opstrukcije vodstva, izazivanje izvanrednih konvencija, izglasavanje nepovjerenja i sl.) stave u stanje mirovanja do okončanja izbornog procesa za tijela SDP-a Hrvatske”.

Za demokratske pojmove tim nevjerojatnim dekretom vrh stranke, predvođen v.d. predsjednikom Zlatkom Komadinom, uz asistenciju ražalovanog šefa stranke Davora Bernardića, pokušava na silu ušutkati i spriječiti kandidate za najviše stranačke funkcije te članove SDP-a da kritički progovore o njihovom radu. Jedna rečenica iz te naredbe u potpunosti razotkriva prave namjere aktualnog vodstva. Ona glasi: “Članovima treba osigurati vrijeme neopterećeno trzavicama, kako bi što objektivnije mogli procijeniti i odabrati kandidate u vrh stranke”.

Kako će članstvo izabrati?

Dakle, ne smije se govoriti o pogreškama vodstva stranke jer bi to ugozilo “objektivnost procjena pojedinaca”. No, postavlja se pitanje kako je moguće izabrati novo vodstvo stranke koje bi trebalo postaviti temelje moderne, socijaldemokratske partije, ako se ne može objasniti zašto je potrebno iz temelja promijeniti ne samo dosadašnji način vođenja stranke, već i smjer u kojemu se stranka kreće.

A s tim se, barem javno, slaže čak i sadašnji vrh SDP-a. Kako će članstvo “procijeniti i odabrati kandidate u vrh stranke” ako ne može govoriti o dosadašnjem radu svakog pojedinca, ako se ne smiju analizirati razlozi kolapsa stranke ili ukazati na pogreške vodstva koje je SDP gurnulo do ruba provalije.

Potpuna besmislica

No, upravo je to, čini se, ono što pokušavaju postići inicijatori te akcije bez presedana u našem političkom životu. Naprosto, žele izbjeći propitkivanje o njihovu radu i ponašanju te se na taj način osloboditi bilo kakve odgovornosti. Sve je to, dakako, potpuno besmisleno jer nije riječ o parlamentarnim izborima, kad još ima razloga pozivati na jedinstvo stranke i na prestanak međusobnih optuživanja, kako se ne bi pomoglo konkurentskim strankama.

Ovdje je riječ o unutarstranačkim izborima, koji trebaju odgovoriti na pitanje tko je kriv što je SDP devastirana stranka, što je izgubila utjecaj i poziciju u društvu, što je ostala bez potpore građana… A to se može samo tako da se u kritičkoj raspravi ukaže na sve pojave i pojedince koji su doveli do sramotnog poraza.

Jedinstvena Vidovićeva analiza

Nije to međutim jedino neugodno iznenađenje koje je članstvu priredilo aktualno vodstvo stranke. Politički tajnik SDP-a Davorko Vidović nastavio je tamo gdje je Nikša Vukas stao. U nevjerojatnoj analizi razloga poraza SDP-a na izborima, na četiri stranice, krivnju za neuspjeh SDP-a na izborima svalio je, među ostalim, na nikoga drugoga nego na koronavirus, Domovinski pokret i HDZ.

U jedinstvenoj rasčlambi, pandemija COVID-19 za Vidovića je kriva što je bila mala izlaznost birača, Domovinski pokret je poremetio odnose na političkoj sceni, dok se HDZ, zamislite bezobrazluka, pomaknuo prema političkom centru te time skrivio poraz SDP-a. Takve besmislice još nitko nigdje nije izgovorio, premda su poraz socijaldemokrata analizirali brojni domaći, ali i strani komentatori i analitičari, veliki broj promatrača, ali i većina članova SDP-a.

Svi su oni suglasni da je SDP doživio izbornu kalvariju isključivo zbog nesposobnog vodstva kojega je pregazilo vrijeme, nemuštog vođenja stranke, skandalozno sastavljenih izbornih lista, privatizacije, klijentelizma i oportunizma. No, ni tu nije kraj Vidovićevim fantazmagorijama: svoje izvješće zaključio je konstatacijom da izborne liste nisu bile loše sastavljene.

Zanemareno mišljenje birača

Dovoljno je, međutim, pogledati broj preferencijalnih glasova koje su dobili pojedini kandidati za Sabor pa da sve bude jasno: riječ je o političkim anonimusima, bez ikakva ugleda u javnosti koji su se našli na popisu zahvaljujući jednom razlogu: bespogovornoj poslušnosti Davoru Bernardiću i Zlatku Komadini. Da podsjetimo samo da je, primjerice, Zvane Brumić dobio jedva 223 glasa, Romana Nikolić 318, Andreja Marić 400, Katica Glamuzina 446…

Ta Vidovićeva analiza zorno pokazuje da se aktualno vodstvo SDP-a uopće ne osvrće niti razumije što o njima misli većina birača, već im je samo na pameti sačuvati svoje pozicije. A da bi ostvarili taj cilj, ponovno se možemo uvjeriti, ne prezaju ni od čega, pa čak niti od eklatantnog kršenja minimalnih standarda unutarstranačke demokracije. I pri tomu ih baš briga što nanose nepopravljivu štetu stranci. Njih zanima jedino sačuvati svoje pozicije i egzistencije.

‘Pa zar mi svi nismo ista ekipa?’

Koliko je apsurdna situacija najbolje ilustrira ponašanje Zlatka Komadine koji je na Predsjedništvu u čudu upitao: “Pa zar mi svi nismo ista ekipa?”. Pa naravno da nisu. Upravo su Bernardić, Komadina i njihova ekipa suspendirali iz Predsjedništva Peđu Grbina, Sinišu Hajdaša Dončića, Vedrana Babića i Mihaela Zmajlovića jer su kritizirali vodstvo stranke.

Kako bi, osim toga, u njihovoj ekipi bili, primjerice, Biljana Borzan, koja se otvoreno suprotstavila Bernardićevoj samovolji ili Bojan Glavašević koji je čak napustio stranku.

U Komadininoj ekipi zasigurno nisu ni Mišo Krstičević i Ranko Ostojić koji nisu pristali na ponižavajuće pozicije na stranačkim izbornim listama. Kao što su Bernardić i Komadina došli na vlast kršeći sve demokratske norme dijeleći takozvane šalabahtere na izbornoj konvenciji riječkim i zagrebačkim članovima SDP-a, dajući im upute za koga moraju glasati, tako je sasvim izvjesno da se i dalje neće libiti takvih radnji.

Oružje manipulacije

Sada u rukama imaju još jedno jako oružje manipulacije: broj članova stranke. Još do prije neki dan vodstvo stranke hvalilo se da SDP ima više od tridesetak tisuća članova koji uredno ispunjavaju svoje obveze i imaju pravo glasa. Sada je pak kandidat za predsjednika stranke Peđa Grbin izjavio kako će pravo glasa imati negdje oko 7000 članova. Toliko ih, naime, još plaća članarinu.

To ponajprije ilustrira kako su Bernardić i Komadina vodili SDP kad je stranku napustilo najmanje dvadesetak tisuća članova, odnosno oko 80 posto. Svi su, bez sumnje, otišli iz SDP-a nezadovoljni načinom na koji se radilo. Međutim, takva je situacija kao stvorena za mešetarenje oko broja onih koji mogu glasovati, a osim toga, budući su svi politički neistomišljenici pobjegli iz stranke, to otvara mogućnost Komadini i društvu da ostanu na vlasti.

Kad bi se to dogodilo, tada bi se ubrzao slobodan pad SDP-a pa bi vrlo brzo završio kao HNS ili HSLS. I dok bi to još prije nekoliko godina bio težak udarac za demokraciju i ravnotežu odnosa u društvu, nakon višegodišnje agonije socijaldemokrata i nakon pojave nekoliko novih modernih stranaka ljevice i zelenih, to više ne bi bilo bitno za politički život Hrvatske.