Kako se Hrvatska, zbog inicijative Triju mora i LNG terminala na Krku, našla između Njemačke i Amerike

Ruski plin osjetno jeftiniji od američkog

Međutim, Rusija ima jednu golemu prednost u odnosu na američki plin. Američki ukapljeni plin koštao je Poljake 6,29 dolara po milijunu britanskih toplinskih jedinica, (BTU, mjerna jedinica za plin), prema podacima S & P Global Plattsa. U istom razdoblju, ruski plin isporučen u Njemačku, stajao je prosječno 4,86 dolara po BTU.

Istraživanje javnog mnijenja u srpnju pokazalo je da samo 6 posto Nijemaca misli da bi se trebalo uvesti manje jeftinog ruskog plina, a više skupog američkog. Njemačka inače uvozi iz Rusije gotovo polovicu svojih potreba za plinom. “Izvoz nafte i plina oduvijek su bili ključni resursi Rusije i izvor utjecaja u Europi. Stoga će Moskva učiniti sve što je u njenoj moći da sačuva taj utjecaj”, izjavila je Agnia Grigas, viša savjetnica u Atlantic Councilu, think tanku sa sjedištem u Wahingtonu.

Rat u kojem se našla i Hrvatska

Rusija podmiruje 35 posto europskih potreba za plinom, a 13 članica EU uvozi iz Rusije više od 75 posto potrebnog plina. Plinovod Nord Stream 2, kojim će u Njemačku dolaziti plin iz Rusije, a koji zaobilazi Ukrajinu, stajat će Kijev gubitka milijarde dolara od tranzitnih pristojbi, a Washington procjenjuje da će udvostručiti europsku ovisnost o ruskom plinu. Tim plinovodom, naime, stići će u EU čak 80 posto ruskog plina.

Zbog svega toga, dolazak tankera s ukapljenim plinom najavljuje početak američkog rata protiv ruske dominacije na europskom energetskom tržištu. U tom ratu našla se i Hrvatska. I to zbog potpore američko-poljskoj inicijativi Triju mora te planirane izgradnje LNG terminala na Krku. Ideja izgradnje LNG terminala na Krku stara je više od trideset godina, ali nikada nije realizirana jer nije bilo zainteresiranih ulagača koji bi investirali u njegovu gradnju oko 500 milijuna dolara i još oko 300 milijuna dolara u gradnju cjevovoda i kompresorskih stanica kroz Hrvatsku.

Nema zainteresiranih za gradnju LNG terminala

Inače, Hrvatska je od svih članica EU najmanje ovisna o uvozu plina: čak 60 posto potreba, od oko 2,5 milijarde kubičnih metara plina koliko godišnje troši, podmiruje iz vlastitih izvora. Preko LNG terminala uvozilo bi se godišnje između 6 i 10 milijardi kubičnih metara plina, a procjene govore da bi do 2030., potrošnja plina u Hrvatskoj mogla porasti za najviše oko 800 milijuna milijuna kubičnih metara. Stoga se postavlja pitanje: tko će sagraditi terminal za kojeg nema investitora, komu prodati taj plin kad nema zainteresiranih. I na kraju ne smije se zaboraviti: američki plin je skuplji od ruskog.

Za sastanka s liderima država članica inicijative Tri mora u Varšavi, Trump se obratio i predsjednici Kolindi Grabar Kitarović. “Čestitam vašim državama što su već počele s ključnim projektima koji će otkloniti prepreke i omogućiti bolji pristup energetskim tržištima i bolju energetsku povezanost. Jedan od tih projekata je i plutajući LNG terminal na hrvatskom otoku Krku”. Donald Trump je u Varšavi ponovio kako SAD podupiru takve projekte, te da su “spremne pomoći” u njihovoj realizaciji. Međutim, iako se o izgradnji LNG govori već desetljećima, nikada niti jedna kompanija iz SAD-a nije pokazala interes za ulaganje u LNG terminal na Krku.

Svi LNG terminali u Europi grcaju u gubicima

U Europi trenutno rade 26 LNG terminala, a 3 su u izgradnji. I svi oni, po službenim podacima, posljednjih godina rade sa svega tridesetak ili četrdesetak posto kapaciteta i, dakako, gomilaju enormne gubitke. U takvoj situaciji postavlja se, dakako, pitanje opravdanosti izgradnje LNG terminala na Krku.

Dok je premijer Andrej Plenković sklon podržavati politiku EU te se zalaže za ulazak u šengensku i eurozonu, dakako, krajnje neodlučno i suzdržano, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović agresivno se trudi dodvoravati admnistraciji Donalda Trumpa. Zbog toga otvoreno podržava njegov energetski rat protiv Rusije, zalaže se za izgradnju LNG terminala te, dakako, toliko gura američko-poljski projekt Tri mora.

SAD žele dominirati tržištem plina i nafte

Inače, Trump je u predizbornoj kampanji najavio kako SAD mora povećati izvoz svog ukapljenog prirodnog plina (LNG) na tržišta u Istočnoj Europi i Aziji. Washington uopće ne krije kako nastoji eliminirati Rusiju kao najvećeg isporučitelja plina i nafte europskom tržištu kako bi osigurao da američki plin i nafta više nemaju konkurenciju. Proizvodnja plina iz škriljavca u SAD daleko je premašila američke potrebe, pa je Rick Perry, američki tajnik za energiju, zaključio da izvozom viškova plina i nafte na tržišta širom svijeta SAD snaže globalno vodstvo i utjecaj.

Upravo o tom bespoštednom nadmetanju za prevlast na europskom tržištu nafte i plina, pa i ulozi Hrvatske, William Engdahl napisao je tekst u “New Eastern Outlook”. William Engdahl (63) je strateški konzultant, ekonomski istraživač, povjesničar i slobodni novinar, autor brojnih knjiga među kojima se ističu “Stoljeće rata: Anglo-američka naftna politika i novi svjetski poredak “, “Sjeme uništenja: geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo”, “Uništite Kinu”, o nastojanjima Washingtona da obuzda kineski utjecaj u svijetu. Engdahl je diplomirao politiku na Sveučilištu Princeton, a komparativnu ekonomiju magistrirao je na Sveučilištu u Stockholmu. Među ostalim, intezivno proučava i piše o svim vidovima međunarodne naftne i energetske politike i ekonomije, a već više od dva desetljeća živi u Njemačkoj.

William Engdahl žali ‘nesretne Poljake’

Na početku svog teksta William Engdahl kaže kako je u iskušenju da žali “nesretne Poljake” zbog njihove sklonosti za samodestruktivnim projektima. Nakon što je opisao njihove zlablude kroz povijest, zaključio je “kako se sada zavaravaju obećanjima Washingtona da će postati distributivno središte za prirodni plin u EU. Tako Poljaci vjeruju da će marginalizirati Njemačku, a izgurati Rusiju s plinskog tržišta”. Engdahl ističe kako su u Varšavi povjerovali obećanjima Trumpa da će Poljska biti suparnik Rusiji u plinskom biznisu te da će, zahvaljujući tomu što će uvoziti američki plin, prestati biti ovisna o Moskvi. Potom ocjenjuje da je “inicijativa Tri mora slabašan pokušaj 12 zemalja središnje i istočne Europe da zajednički koordiniraju energetsku politiku”.

Engdahl podsjeća da je američki predsjednik Donald Trump za nedavne posjete Varšavi, kazao, ciljajući na Rusiju: “SAD nikada neće koristiti energiju kako bi ucjenjivale vaše nacije i ne možemo dopustiti drugima da to učine… Zalažemo se za osiguravanje vašeg pristupa alternativnim izvorima energije, da Poljska i njezini susjedi nikad više nisu taoci jednog dobavljača energija”. Engdahl upozorava da Trumpova administracija želi blokirati završetak rusko-njemačkog plinovoda Nord Stream 2 ispod Baltičkog mora te izbaciti ruski Gazprom iz golemog i rastućeg tržišta plina u EU kako bi otvorili prostor za američke viškove nafte i plina. Poljaci ga u tomu podržavaju bijesni što su već izgubili tranzitne naknade za plin koji je preko Ukrajine odlazio u Europu.

Poljaci izgubljeni zbog manipulacija Washingtona

Prva američka pošiljka LNG plina u Poljsku, ističe Engdahl, nije bila jeftina, a Poljaci su je platili “izgubljeni zbog svoje ruskoofobije i manipulacije Washingtona”. Engdahl podsjeća da je već 2014. Poljska počela, uz potporu SAD-a i NATO pakta, gradnju LNG terminala za ukapljeni prirodni plin (LNG) u baltičkoj luci Swinoujscie. Taj je projekt stajao gotovo milijardu dolara. Terminal može godišnje prihvatiti 5 milijardi kubičnih metara plina, a već se raspravlja o udvostručenju kapaciteta.

Ali to je samo prvi dio onoga što je predviđeno strategijom NATO-a za izbacivanje ruskog plina izvan tržišta EU. U njoj je predviđeno da Poljska postane središnji distribucijski centar za Srednju Europu i to tako da se preko interkonektora poveže s Litvom, Ukrajinom, Slovačkom i Češkom. To se, ističe Engdahl, “naziva inicijativa Tri mora koju su Poljska i Hrvatska prošle godine osnovale za energetsko povezivanje dvanaest zemalja koje graniče s Jadranom, Baltičkim i Crnom morom. Hrvatska vlada također pokušava izgraditi kontroverzni plutajući LNG terminal na otoku Krku u popularnoj hrvatskoj turističkoj regiji Istri. Osim Poljske i Hrvatske inicijativa uključuje Mađarsku, Češku, Slovačku, Rumunjsku, Bugarsku, Litvu, Estoniju, Latviju, Sloveniju i Austriju, od kojih se gotovo svi trenutno oslanjaju na ruski prirodni plin.

Uklanjanje ‘snažne ruke Kremlja’

Think tank Atlantsko vijeće iz Washingtona razradilo je strategiju NATO-a za izbacivanja ruskog plina iz bivših komunističkih zemalja istočne i srednje Europe te pokrenulo inicijativu Tri mora. Zbog te incijative došlo je do sukoba između Njemačke i zapadnih članica EU koje podržavaju izgradnju Nord Stream II s ruskim Gazporomom te Poljske i dijela istočnoeuropskih zemalja koje se protive dovršenju tog plinovoda”.

U svibnju je Atlantic Council održao konferenciju u Washingtonu o strategiji Tri mora. Bivši ravnatelj Obalne straže, general James Jones, održao je govor u kojemu je istaknuo stratešku važnost inicijatitive Tri mora za Trumpovu administraciju. Jones je izjavio da je svrha inicijative smanjenje ili uklanjanje “snažne ruke Kremlja” u europskom energetskom sektoru. Engdahl napominje “da je geopolitička strategija Washingtona da Poljska i Hrvatska postanu energetska čvorišta za uvoz vrlo skupog plina iz SAD-a”.

Inicijativa uperena protiv Njemačke i Francuske

Time bi ujedno, zaključuje Engdahl, bio “zadan udarac sadašnjem dominantnom utjecaju Njemačke i Francuske u EU. Zbog toga su i nove gospodarske sankcije američkog Senata više uperene protiv njemačko-ruskog plinovoda Nord Stream II nego li protiv Rusije”. Vlade Njemačke i Austrije, napominje Engdahl, odmah su se žestoko usprotivile najnovijim američkim sankcijama.

Njemački i austrijski ministri vanjskih poslova u zajedničkoj izjavi su istakli da je “opskrba Europe plinom i naftom, stvar europskih država, a a ne SAD-a. Ne možemo, upozorili su, prihvatiti sankcije protiv europskih tvrtki koje sudjeluju u razvoju europske opskrbe energijom”. Zbog toga je Austrija bojkotirala Trumpovu predstavu u Varšavi.

SAD započinje energetski rat u Europi

Tako su se u Europi, kaže Enghdal, zbog američke energetske strategije, formirale dvije skupine država: s jedne strane su Njemačka, Austrija, Francuska i ostale zapadne članice EU koje su vezane za velike ruske isporuke plina, a na suprotnoj je strani Poljska povezana s Washingtonom. “Što će se događati sljedećih mjeseci i godina, imat će velike posljedice za rat i mir ne samo u Europi”, zaključio je Engdahl.

To je, nastavlja Engdahl, još jedan pokušaj SAD-a da stavi pod svoju kontrolu svjetsku opskrbu energijom. Nakon što su zbog nafte i plina okupirali Irak 2003., Libiju uništili 2011. te podržali rat protiv Bashar al-Assada u Siriji, SAD su sada započele rat za energiju u Europi. Wahington, naime, naprosto želi ostvariti globalnu dominaciju na tržištu nafte i plina.

Kobna pogreška u strategiji Wahingtona

Međutim, otkriva Engdahl, postoji kobna pogreška u novoj geopolitičkoj strategiji Washingtona, a to je nepouzdanost zaliha plinova u SAD na duge staze. Engdahl potom navodi koliku štetu okolišu nanosi fracking metoda dobivanja plina iz škriljavca. Među ostalim, stvara golemu potražnju za slatkom vodom, do 10 milijuna galona po bušotini. Istodobno, ta bušotina proizvodi velike količine opasnih otrovnih otpadnih voda, induciranih potresa, emisije stakleničkih plinova i onečišćenje podzemnih voda.

No, najozbiljniji, fatalni nedostatak plina iz škriljavca, smatra Enghdal je u tomu što bušotine na škriljevcu doživljavaju hiperbolički pad proizvodnje nakon oko 4 do 5 godina. Testovi pokazuju da se proizvodnja plina može smanjivati do oko 80% i to nakon samo 7 do 8 godina eksploatacije. “Ovo je kobni nedostatak koji svi zanemaruju, a pogotovo Poljska zavedena američkim plinom iz škriljavca”, zaključio je Engdahl u svojoj analizi.