Kako se kod nas bira Vlada; Tonino Picula, recimo, od novinara je, a ne od Račana, čuo da će biti ministar
Zašto nije posve čudno da ni vrh HDZ-a ne zna tko će sve biti ministar
Sredinom siječnja 2000. godine, dok je javnost s nestrpljenjem očekivala da Ivica Račan, predsjednik SDP-a i vođa oporbene koalicije koja je 3. siječnja nanijela prvi izborni poraz HDZ-u, objavi sastav nove vlade, tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj Bill Montgomery, telefonom se raspitivao: “Tko je to, Pakula ili Pikula?”
Na pitanje zašto ga to zanima odgovorio je: “Pozvao sam Račana na večeru, ali mi je javio da ne može doći. No, kazao je da će poslati novog ministra vanjskih poslova, Pakulu ili Pikulu, nisam dobro razumio kako se točno zove niti znam nešto o njemu.”
Tako je Montgomery bio prvi koji je saznao da će Tonino Picula postati ministar vanjskih poslova: u tom trenutku, naime, ni Picula nije imao pojma da će ući u Vladu Ivice Račana. U to smo se uvjerili kad smo ga nazvali i čestitali mu na izboru. On je, naime, mirno odgovorio. “Imate krive informacije, o tomu uopće nisam razgovarao s Ivicom.”
Kako je Sanader izbjegao bliskog prijatelja
Sastali smo se nešto kasnije u hladno nedjeljno prijepodne na kavi na Iblerovom trgu. Kada sam mu ispričao što je kazao Montgomery, Picula i dalje nije vjerovao. “To nije točno. Jučer posljepodne s Ivicom i Zdravkom Tomcem išao sam u Ljubljanu, padao je jaki snijeg, pa smo se vozili automobilom tamo i natrag više od šest sati. Bilo je toliko vremena da smo razgovarali o svemu i svačemu, ali o tomu ni riječi. Da je tako odlučio, Ivica bi mi sigurno rekao.”
Picula i javnost saznali su nakon dva dana, dakle, neposredno uoči glasovanja o povjerenju Vlade u Saboru da će postati ministar vanjskih poslova. Iako je do objave sastava nove Vlade preostalo svega nekoliko dana, krajem studenoga 2003., nitko u HDZ-u i javnosti još nije znao tko će biti novi ministri.
Mandatar Ivo Sanader nije se konzultirao niti s najbližim suradnicima o kadrovskim rješenjima. Primjerice, iako je Petar Selem, njegov splitski dugogodišnji prijatelj, bio prvi favorit za novog ministra kulture, nitko nije znao da se Sanader dvojio između njega i Bože Biškupića. Naime, puno kulturnih djelatnika, pa i većina uglednih umjetnika lijeve provenijencije, nije bila sklona Selemu.
Vrlo slično ponašao se i Tomislav Karamarko
Zbog toga se Sanader, na kraju, ipak odlučio za Božu Biškupića. I kada smo to prenijeli Biškupiću, reagirao je potpuno isto kao i Tonino Picula. “Da se Sanader odlučio za mene sigurno bi mi to rekao, jer smo posljednjih dana stalno zajedno. Novi ministar kulture biti će Petar Selem, a sve ostalo su su najobičnija naklapanja.”
Kao i Picula, tako je i Biškupić, tek neposredno prije službene objave sastava vlade, saznao da će postati ministar kulture. Na sličan način ponašao se i krajem 2015. tadašnji mandatar za sastav nove vlade, predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko.
Kako se odjednom pojavio Hasanbegović
Premda su članovi vodstva HDZ-a, pa i sami kandidati, bili uvjereni da je već gotova stvar da će novi ministri obrane i kulture biti general Damir Krstičević i glumica Anja Šovagović Despot, Karamarko je u svojoj glavi imao na pameti posve druge kombinacije. O kojima, dakako, nitko ništa nije znao.
Stoga je potpuno zatekao svoje suradnike, a kandidate još i više, kada ih je službeno obavijestio da će Josip Buljević biti ministar obrane, a Zlatko Hasanbegović ministar kulture. Na izbornom saboru HDZ-a 1995. godine, predsjednik Franjo Tuđman predložio je Jadranku Kosor za potpredsjednicu stranke.
Jadranku Kosor zbunile su česitke kolega
Kako zbog buke nije čula što je za govornicom izjavio predsjednik Tuđman, iznenadila se kada su još svi počeli čestitati. Kada je upitala zbog čega, nije mogla vjerovati da je Tuđman baš nju predložio, pogotovu što ju o tomu nitko nije obavijestio. U pauzi je došla do predsjednika Tuđmana, zahvalila mu, ali i upitala: “Pa, zašto mi to niste rekli?”
On ju je pogledao u nevjerici, pa nakon kratke stranke, razgovor završio znakovitim protupitanjem: “A, zar sam trebao?”. Svih tih događanja prisjetili smo se ovih dana slušajući komentare o načinu na koji budući premijer Andrej Plenković sastavlja novu vladu.
Pregovori s Bienenfeld i Capellijem
Mnogi se čude, neki su iznenađeni, a dio članova HDZ-a čak je i nezadovoljan ponašanjem mandatara. “Nije u redu, zapravo je vrlo neugodno da Andrej Plenković sadašnje ministre nije na vrijeme obavijestio da ne računa na njih. Dok, primjerice, tehnički ministar turizma Anton Kliman u Istri objašnjava kako ima dosta projekata koje želi završiti, istodobno u Zagrebu Andrej Plenković razgovara s Martinom Bienenfeld i Garijem Cappelijem o mogućem njihovom preuzimanju ministarstva turizma.
Ili, još gore: u subotu Andrej Plenković došao je na obilježavanje Dana borbe protiv raka u pratnji tehničkog ministra zdravlja Daria Nakića, a uz njih je bio Drago Prgomet za kojega se nagađa da bio mogao biti novi ministar zdravstva. Možete samo zamisliti kako su se obojica osjećala. I, najgore: eurozastupnica Dubravka Šuica iz Bruxellesa obavještava javnost da će novi ministar vanjskih poslova biti Ivo Stier, a da nitko prije toga o toj odluci nije obavijestio tehničkog ministra Miru Kovača.
Neki od sadašnjih ministara čak se raspituju i kod novinara hoće li ostati na svojim funkcijama, što, dakako, nikako nije dobro”. Ne dijele, međutim, svi to mišljenje člana užeg vodstva HDZ-a. Visokopozicionirani državni dužnosnik koji dobro poznaje Plenkovića, smatra kako se on ponaša zapravo na jedini mogući način.
Plenkovićeva nepopustljivost
“Jasno zašto Plenković s nikim ne razgovara o budućim ministrima: na taj način pokazuje da je autonoman i potpuno samostalan pri donošenja odluka. On naprosto na samom početku mora pokazati, tko je glavni. Pa, neće valjda dopustiti da mu radikalna desnica ili neki unutar stranački klanovi, određuju tko će biti ministri. Uostalom, i kod Tuđmana se znalo tko je gazda, nije bilo dvojbi tko će biti ministri, znalo se da će to biti Gojko Šušak, Mate Granić…”
Iako je puno političara iz vrha HDZ-a nervozno jer ne znaju za koga će se odlučiti, Plenkovićevo ponašanje je, u njegovoj situacije, vjerojartno jedino moguće. U doba Karamarka Plenković bio je, naime, suspektan, gotovo persona non grata, a osim toga živio je i radio u Bruxellesu, pa nije imao prilike upoznati više ljudi iz vrha stranke ni s terena.
Zbog toga mu treba više vremena da bi se odlučio. Istodobno, pokazuje svima, najbližim suradnicima, članovima HDZ-a i javnosti, da isključivo on imenuje nove ministre što, dakako, predmjeva i njihovu stopostotnu lojanost. Time ujedno učvršćuje svoju poziciju vođe: na taj način, kad treba, demonstrira moć i silu, ali i stil kojim će upravljati državom i strankom.