Kako se u ministarstvu i dalje provodi Hasanbegovićeva politika; sad u tišini i uz stručne reference
Dragan Markovina o recentnim odlukama ministarstva
Ako se prije nekoliko dana i moglo činiti kako odluka o tome da Ministarstvo kulture neće otkupiti knjige nekih od najboljih domaćih autora za knjižnice nije bila plod promišljenog ideološkog djelovanja, ovaj tjedan nas je u tom zaključku demantirao. Riječ je o tome da su se ovoj odluci pridružile i one o potpunom uskraćivanju sredstava Zagreb prideu te značajnom rezanju sredstava namijenjenih šibenskom festivalu Fališ.
Imajući sve ovo u vidu, bilanca je sljedeća: Ministarstvo kulture svjesno je vlastitim građanima otežalo pristup jednom od najsnažnijih poetskih obračuna s traumom logora u splitskoj Lori, autora Borisa Dežulovića i satiričnog prikaza hrvatske stvarnosti u jedinstvenom iskazu Predraga Lucića.
Ima li u svemu tome sistema?
Odlučilo je i znatno otežati organizaciju Povorke ponosa u Zagrebu i iznimno bitnog Festivala alternative i ljevice u Šibeniku, koji je, pored dovođenja brojnih domaćih i stranih priznatih autora i intektualaca, uspio postići to da čitav grad s nestrpljenjem čeka taj festival i živi s njim.
Iako je već i iz ovako posloženih činjenica jasno kako je jedini razlog za uskraćivanje sredstava mogao biti ideološki, a nikako onaj koji bi dovodio u pitanje kvalitetu ili plemenite namjere svega navedenog, ključno pitanje je ima li u svemu tome sistema? Objektivno govoreći, teško bi itko s razvijenim analitičkim sposobnostima ustvrdio da nema.
I sve to bez Hasanbegovića i s osobom koju se ni po jednom stručnom kriteriju nije moglo osporavati. Ministarstvo kulture je, dakle, u praktički jednom potezu, odbilo poraditi na suočavanju s prošlošću, suspendiralo satiričko propitivanje nacionalističkih floskula, proglasilo Zagreb pride bezvrijednim, a suvremene razgovore o ljevici nebitnim.
Nastavak Hasanbegovićeve politike
Drugim riječima Nina Obuljen Koržinek predstavlja nastavak Hasanbegovićeve politike drugim sredstvima. Ovog puta u tišini i uz pomoć svih mogućih stručnih referenci. Kako je očito riječ o širem trendu, imajući u vidu premijerovo jasno odbijanje da ukloni civilizacijski nedopustivu ploču u Jasenovcu, teško se oteti dojmu kako smo s Plenkovićevom Vladom dobili Karamarkov program u pristojnijem ruhu.
To bi se dugoročno moglo ispostaviti kao ozbiljan problem, budući je šira javnost pod dojmom hadezeovog faceliftinga i s očajničkom željom za normalnim društvom, spremna znatno više tolerirati Plenkoviću, nego Karamarku. Time dolazimo do očitog. Kad se sistem ne razgradi do kraja, vraća se obnovljen i znatno jači no što je bio na početku.
Da su ovoga svjesni i u samoj Vladi, s naglaskom na Ministarstvo kulture, ne treba posebno sumnjati. I njima je, kao i svima u društvu, jasno da će se zagrebački Pride, kao i šibenski Fališ održati s njihovom podrškom ili bez nje. Stoga ovdje može biti samo riječ o demonstriranju sile, s punom sviješću da će takav potez proći bez posljedica.
Borba se vodi preko kulture i ljudskih prava
Ono što su u HDZ-u očito shvatili je to da se ključna politička borba za svjetonazorsku promjenu društva vodi na prostoru kulture i ljudskih prava te da takve stvari više neće prepustiti slučaju. Ovdje treba napomenuti kako nitko normalan ne zagovara ideološku jednostranost drugog predznaka, ali ovakvo jasno ignoriranje kvalitete svjedoči kako to uvjerenje ne dijele u Vladi.
Na pitanje kako je uopće ovakvo arbitriranje u kulturi moguće, odgovor je vrlo jednostavan. Isključivo zato jer ne postoji jasno razrađena kulturna politika, kao ni bilo koja druga uostalom, čime se otvara neslućeni prostor za revolucionarnu logiku na svim poljima.
Kako u ministarstvu kulture, tako i na HRT-u, na kojem se manjak kvalitete nadoknađuje viškom ideološke pravovjernosti, koja na momente budi strahovitu nelagodu kod pristojnijeg gledateljstva, kao što je bio slučaj s nedopustivom objavom vijesti o smrti George Michaela.