Kako se u zemlji koja se vlastitom borbom oslobodila od fašizma događa najveća negacija antifašističkih vrijednosti
Svijet slavi pobjedu nad fašizmom, a mi se moramo baviti izjavama Milijana Brkića
U danu kada čitav svijet obilježava pobjedu nad fašizmom, Hrvatska se mora baviti izjavama Milijana Brkića, zamjenika predsjednika HDZ-a, koji je posve ozbiljno izjavio kako Milorad Pupovac i pripadnici nacionalnih manjina ne mogu odlučivati o Vladi, s obzirom da tu privilegiju zaslužuju isključivo Hrvatice i Hrvati. Nema naravno nikakve potrebe da previše naglašavamo očito, a to je činjenica da bi s ovakvom izjavom u bilo kojoj ozbiljnoj zemlji automatski zapečatio političku karijeru, te ukažemo na raskorak između hrvatske političke stvarnosti i npr. njemačke. Odgovor na pitanje zbog čega je praktično nemoguće komparirati ta dva slučaja, nalazi se u tome da Brkić ne predstavlja eksces, nego pravilo.
Uzmemo li samo posljednje razdoblje, nakon Karamarkovog predsjednikovanja HDZ-om, pobrojat ćemo slučajeve postavljanja ploče s ustaškim sloganom u Jasenovcu, ministrice kulture koja zaziva cenzuriranje kazališnih predstava, gradonačelničkog kandidata te stranke u Splitu koji javno iskazuje fascinaciju ratnom postrojbom nazvanom po ustaškom zločincu Rafaelu Bobanu, nasilnih prosvjeda krajnje desnice ispred splitskog teatra, masovno okupljanje ispred zagrebačkog HNK s jedinim ciljem uklanjanja Titovog imena s tamošnjeg trga, filmsku nagradu grada Zagreba koja je dodijeljena Jakovu Sedlaru za film u kojem falsificira jasenovačku stvarnost, itd…
Antifašističku baštinu njeguju isključivo građani
Ovaj niz kojeg bismo mogli nastaviti unedogled, jasno ukazuje na to kakve vrijednosti trenutačno vladaju u zemlji i u društvu. S druge pak strane, njegovanje antifašističke baštine prepušteno je isključivo samim građanima i civilnim organizacijama, koje su primjerice prošle godine obnovile Trnjanske krijesove u Zagrebu i koje službene vlasti potpuno ignoriraju. To je naravno puno bolja opcija od one u kojoj bi imali deklarativnu podršku vlasti, iza koje ne bi stajao nikakav sadržaj. Imajući u vidu sve navedeno, svi protokolarni govori koji će biti izgovoreni povodom Dana pobjede, bit će jednako vjerodostojni kao i nedavna službena manifestacija u Jasenovcu.
U ovakvim okolnostima vrijedilo bi apelirati da nas vladajući poštede i tog održavanje forme, pa svima smanje nelagodu. Nama što slušamo neiskrenosti i njima što govore ono u što ni sami ne vjeruju. Da tragedija bude još veća, ovakva ignorancija baštine i negacija antifašističkih vrijednosti događa se u zemlji koja se vlastitom borbom oslobodila od fašizma. To je činjenica koju nacionalistička desnica uporno zaobilazi, forsirajući retoriku o dva totalitarizma i smještajući Hrvatsku u kontekst zemalja Istočnog bloka koje su oslobođene od strane Crvene armije i kojima je poslijeratno uređenje praktično nametnuto.
Zašto Hrvatska treba istinski slaviti Dan pobjede
No koliko god je zaobilazili, ta činjenica predstavlja ključnu prepreku za potpunu orbanizaciju ili polonizaciju zemlje. Preciznije govoreći, autentično antifašističko nasljeđe s rezultatima te borbe čini trajno nemogućom negaciju tog nasljeđa i relativizaciju postignuća te svođenje te borbe na razinu kolaboracionističkog ustaškog pokreta. To naravno ne znači da takvih pokušaja neće biti sve više i da oni neće biti sve intenzivniji.
Stoga bi u svjetlu svega navedenog, Hrvatska trebala istinski slaviti Dan pobjede, i to zbog nekoliko ključnih razloga. S jedne strane zato što su hrvatski partizani znatno pridonijeli konačnoj pobjedi nad fašizmom te time spasili obraz svojoj zemlji, potom zbog toga što živimo u jednoj od rijetkih zemalja koja se oslobodila okupacije bez ičije pomoći i na koncu zato jer je ta borba afirmirala novo povjerenje između hrvatskog i srpskog naroda, unatoč teškom bremenu ustaških zločina. Što je posebno važno za naglasiti, u kontekstu Brkićevih izjava.