Nekad je nužno odabrati stranu

Kako su ljudi koji sumnjaju u Dalića ili pitaju gdje se zarazio Perišić prozvani mrziteljima Hrvatske

Hrvatskoj treba puno više javnoga novca u školskom i studentskom sportu jer ćemo tek tada dobiti odgovor na pitanje što je zapravo smisao vrhunskoga sporta

Cijela priča o ovome prvenstvu ne bi trebala privući neku naročitu pažnju izvan sportskih stranica ili televizijskih prijenosa da se još prije početka samoga prvenstva na društvenim mrežama i internetskim portalima nije počeo voditi pravi rat između onih koji reprezentaciju smatraju nacionalnom svetinjom zaštićenom od bilo kakvoga propitkivanja ili, daleko bilo, kritike i onih koji su uvjereni da Dalić i ekipa zaslužuju isti tretman kao i svaka druga javna djelatnost

Prije tri godine, pri kraju Svjetskoga prvenstva u nogometu u Rusiji, u hrvatskome medijskom prostoru vladala je tolika euforija da su čak i oni kojima sport i nogomet nisu tema najavljivali opći nacionalni preporod koji će uslijediti zbog velikoga uspjeha hrvatske reprezentacije. Tada sam napisao komentar u kome sam izrazio sumnju da bilo kakav sportski rezultat uključujući i moguće osvajanje Svjetskoga prvenstva može potaknuti reformske procese ili ubrzati gospodarski razvoj.

Naveo sam primjer Argentine koja je osvojila Svjetsko prvenstvo u nogometu 1978. i 1986., da bi u godinama nakon osvajanja prvog i drugog naslova njeno gospodarstvo zaronilo u duboku recesiju. Istu sudbinu doživjela je i Španjolska nakon osvajanja europskoga naslova 2008. odnosno svjetskog 2010. Grčka je osvojila Europsko prvenstvo 2004. da bi nakon toga uslijedilo desetljeće najveće ekonomske i financijske krize u njenoj modernoj povijesti.

Moj oprezan zaključak da je nogomet vrlo lukrativan samo za one koji u njemu kao velikom poslu na ovaj ili onaj način sudjeluju, a da je za sve ostale samo puka zabava i razbibriga nije baš bio primljen najbolje. Doživljen sam čak i od inače ozbiljnijih i razumnijih kao “party pooper” koji ne sudjeluje u općem deliriju nacije kojoj je nakon igranja u finalu Svjetskoga prvenstva samo nebo postalo granica. Očekivano, ta je lijepa sportska priča završila još istoga ljeta, a njen utjecaj na društvenu preobrazbu ili gospodarski rast bio je onakav kakav je jedino i mogao biti, ravan nuli.

Tek nam je pobjeda nas Škotskom povisila očekivanja

Ovo Europsko prvenstvo na samome svome početku nije izazvalo uobičajenu dozu euforije, ponajviše zbog protuepidemijskih mjera u Ujedinjenoj Kraljevini gdje je Hrvatska igrala grupnu fazu natjecanja, ali i zbog realno loših rezultata reprezentacije u Ligi nacija. Tek nakon pobjede Hrvatske nad Škotskom očekivanja i nadanja javnosti naglo su porasla, ali sve što smo mogli vidjeti bilo je još jako daleko od naboja iz 2018. ili 1998. Vjerojatno bi pobjeda nad Španjolskom i plasman u četvrtfinale doveo do stvaranja iste ili slične atmosfere na gradskim trgovima kao u tim godinama, ali kako je za hrvatsku reprezentaciju Europsko prvenstvo završilo u ponedjeljak njegov nastavak pratit će samo oni koje nogomet stvarno i zanima.

Cijela priča o ovome prvenstvu ne bi trebala privući neku naročitu pažnju izvan sportskih stranica ili televizijskih prijenosa da se još prije početka samoga prvenstva na društvenim mrežama i internetskim portalima nije počeo voditi pravi rat između onih koji reprezentaciju smatraju nacionalnom svetinjom zaštićenom od bilo kakvoga propitkivanja ili, daleko bilo, kritike i onih koji su uvjereni da Dalić i ekipa zaslužuju isti tretman kao i svaka druga javna djelatnost.

Ratovi na društvenim mrežama

U tom ratu koji je započeo oko čina klečanja prije početka utakmice u znak solidarnosti s onima koji su zbog boje svoje kože diskriminirani, a nastavio se zbog crno-sivih dresova hrvatske reprezentacije vrlo brzo smo došli do optužbi da oni koji traže ili odobravaju klečanje ili nisu oduševljeni crnim dresovima ionako “mrze sve hrvatsko” pa onda ne trebaju ni gledati hrvatsku reprezentaciju.

Nakon što je dva dana prije utakmice sa Španjolskom testiranjem ustanovljeno da je Ivan Perišić pozitivan na koronavirus došlo je do nove eskalacije sukoba na društvenim mrežama i internetskim portalima u koje su se uključili čak i pojedini profesionalni novinari. Ovoga puta svi oni koji su se čudili gdje i kako se Perišić uspio zaraziti te zašto nije cijepljen prije početka prvenstva bili su optuženi da namjerno “destabiliziraju reprezentaciju” jer naravno, pogađate, “mrze sve hrvatsko”.

Nova dimenzija ludila

Tako smo došli do nove dimenzije ludila u kojem se postajalo mrziteljem svega hrvatskog ne samo ako ne voliš Franju Tuđmana, njegovo djelo i ostavštinu, sve vrste i podvrste pravaša, suverenista i poslijeratnih hosovaca ili ako ti, ne daj Bože, endehazija nije prirasla srcu. Do ovog ponedjeljka moglo se postati mrziteljem i zbog same sumnje u Zlatka Dalića ili nekog od njegovih odabranika. Zbog toga nitko nije pitao hrvatskoga izbornika gdje se to Perišić zarazio i kako to da nije imao nikakve kontakte s drugim igračima koji bi sukladno epidemiološkim mjerama morali isto završiti u samoizolaciji.

Takvo pitanje bilo bi tretirano kao čin nacionalne veleizdaje te posve razumljivo to pitanje nije ni moglo biti postavljeno tamo gdje su bili oni koji su na njega znali i odgovor. Utakmice reprezentacije završavaju statusom nacionalnih pobjeda ili poraza, i to naravno ne samo u Hrvatskoj, u kojima sukladno pravilima igre sudjeluje 11 delegiranih ratnika, odgovarajuća pričuva i generalštab, ali i tisuće prikladno obučenih, urešenih i opremljenih navijača, te je u tim i takvim prilikama krajnje neprikladno pitati gdje se i kako zarazio jedan od ključnih ratnika.

DDR je savršeno koristio sport za državno-propagandne svrhe

DDR je do savršenstva doveo korištenje vrhunskog sporta u državno-propagandne svrhe, bilo je najvažnije dokazati kako je Istočna Njemačka superiorna onoj Zapadnoj. Sovjetski Savez i njegovi sateliti ciljano su skupljali olimpijske medalje kako bi svojim građanima pokazali nadmoć nad kapitalističkim Zapadom. Danas se time, sukladno svojim skromnim mogućnostima, bavi još jedino Sjeverna Koreja, što naravno ne znači da je svugdje u svijetu vrhunski sport isključivo prepušten više ili manje održivoj komercijalizaciji.

Što je uopće smisao vrhunskoga sporta u zemljama poput Hrvatske nikada nije bilo temom neke ozbiljnije javne rasprave. To pitanje ne odnosi se na privatni novac u vrhunskom sportu već isključivo na onaj javni.

Zašto zaboravljamo odličja iz “malih” sportova?

Hrvatski sportaši osvojili su na Olimpijskim igrama održanim 2016. u Rio de Janeiru pet zlatnih, tri srebrne i dvije brončane medalje. Samo rijetki znat će nabrojati sve osvajače medalje, dok će mnogi izrecitirati puni sastav hrvatske nogometne reprezentacije u finalu Svjetskoga nogometnog prvenstva u Rusiji 2018. Takva je sudbina “malih” sportova, ali je u nespornom hrvatskom javnom interesu da se što više školaraca i studenata bavi sportom – da žele i mogu jedriti poput Šime Fantele i Igora Marenića, veslati kao braća Sinković ili bacati koplje poput Sare Kolak.

Onih koji žele biti kao Luka Modrić ionako je previše pa sukladno zakonima tržišta javnim novcem ne treba graditi nacionalne stadione već kupovati jedrilice i veslačke čamce. Hrvatskoj ne trebaju “najbolji navijači”, od njih neku korist ionako imaju samo pivovare i povremeno turističke agencije, Hrvatskoj treba puno više javnoga novca u školskom i studentskom sportu jer će tek tada biti moguće dobiti odgovor na pitanje što je zapravo smisao vrhunskoga sporta. Empirijski je dokazano da to nije navijanje.