Nekad je nužno odabrati stranu

Kako su tajne elite stvorile EU, a sve s ciljem izgradnje svjetske vlade

Osnivač UKIP-a i sveučilišni profesor Sked o povijesti i sadašnjosti EU

This file picture taken 25 March 1957 in Rome shows the Italian delegation (R) attending the talks before signing the treaties creating the European Economic community (EEC) and the European Atomic Energy Community (Euratom). The heads of state and government of the 27 EU member states will gather in Berlin on 24 and 25 March 2007 for celebrations marking the 50th anniversary of the 1957 treaty which established the European Economic Community, the front-runner of the EU. AFP PHOTO/FILES / AFP
FOTO: AFP

U vrijeme kada je rasprava o predstojećem britanskom referendumu o izlasku u EU u punom jeku, možda bi se bilo pametno sjetiti kako je Velika Britanija uvedena u članstvo. Čini se kako većina ljudi nema ideje zašto je jedan od pobjednika Drugog svjetskog rata trebao postati tako očajan da se pridruži “klubu”, počinje svoj tekst za Telegraph profesor međunarodne povijesti na prestižnom fakultetu London School of Economics i osnivač stranke UKIP, Alan Sked.

To je šteta, piše Sked, zato što bi odgovor na to pitanje bio ključan u razumijevanju zašto je EU krenula krivo.

Većina studenata smatra kako je Britanija bila u teškoj gospodarskoj situaciji, pa je onda Europska ekonomska zajednica (EEZ), kako se onda zvala, dala Britaniji međunarodni motor da oživi svoju ekonomiju. Drugi vjeruju da je nakon Drugog svjetskog rata Britaniji bilo nužno da zaokrene svoju geopolitičku situaciju od carstva, prema realističnijoj u srcu Europe. Niti jedan od tih argumenata, međutim, nema smisla, piše Sked.

Zajednica oskudnih resursa

EEZ 1960. i 1970.-ih nije bila u poziciji da obnovi ničije gospodarstvo. Ta je zajednica trošila većinu svojih oskudnih resursa na poljoprivredu i ribarstvo i nije imala sredstva ni politika generirati gospodarski rast.

Kada se rast dogodio, nije dolazio iz EU. Reforme Ludwiga Erharda na strani ponude u Zapadnoj Njemačkoj 1948. do privatizacije nacionalizirane industrije Margaret Thacher, rast je dolazio iz reformi uvedenih iz pojedinih zemalja koje su kopirane drugdje.

Margaret Thatcher
Margaret Thatcher wikipedia

Politika EU je oduvijek bila nevažna ili pozitivno štetna (kao što je slučaj sa eurom). Niti je britanski rast ikada zaostajao za Europom. Ponekad je bio i veći. 1950. Zapadna Europa je imala stopu rasta od 3.5 posto, u 1960. je ta stopa iznosila 4.5 posto. No, 1959. kada je Harold Macmillan preuzeo dužnost britanskog premijera, realna godišnja stopa rasta BDP-a, prema Uredu za nacionalnu statistiku, bila je oko 6 posto. Ponovno je bila oko 6 posto kada je Charles De Gaulle stavio veto na prvi britanski zahtjev za prijam u EEZ 1963.

1973. rast od 7.4 posto

Godine 1973., kada je Britanija ušla u EEZ, godišnja stopa rasta te zemlje bila je rekordnih 7.4 posto. Trenutna vlast, dala bi sve za takve brojke. Tako da gospodarski argument nije ispravan.

Što je s geopolitikom? “Koji argument bi mogao biti tako uvjerljiv da izbacimo naše Commonwealth saveznike iz Drugog svjetskog rata kako bi se pridružili kombinaciji Belgije, Nizozemske, Luksemburga, Francuske, Njemačke i Italije?”, pita se Sked. I odmah daje odgovor.

Četiri od nabrojanih zemalja nisu imale nikakvu međunarodnu težinu. Njemačka je bila okupirana i podijeljena. Francuska je u međuvremenu izgubila jedan kolonijalni rat u Vijetnamu, a drugi u Alžiru. De Gaulle je došao na vlast kako bi spasio zemlju od građanskog rata. Većina realista smatrala je te države hrpom gubitnika, piše Sked.

Zašto je Britanija željela ući u EEZ?

De Gaulle, i sam politički realist, istaknuo je kako je Britanija imala demokratske političke institucije, svjetske trgovinske veze, jeftinu hranu iz Commonwealtha, te su bili globalna sila. Zašto bi željeli ući u EEZ?

Odgovor je da su Harold Macmillan i njegovi najbliži savjetnici bili dio intelektualne tradicije koja je vidjela spasenje svijeta u nekom obliku svjetske vlade koja se temelji na regionalnim savezima. On je također bio blizak poznanik francuskog političara i poslovnog čovjeka Jeana Monneta, koji je vjerovao isto. Zato je Macmillan postao predstavnik europske federalne politike u britanskom kabinetu.

U govoru u parlamentu zagovarao je Europsku zajednicu za ugljen (ECSC) i čelik prije nego što je bila i najavljena. Kasnije je dogovorio potpisivanje ugovora između ECSC-a i Velike Britanije, i to je bio onaj koji osigurava da britanski predstavnici budu poslani u Bruxelles na pregovore, nakon konferencije u Messini, kojom je nastala EEZ.

Francusko-njemački savez

Charles De Gaulle i Harold Macmillan
Charles De Gaulle i Harold Macmillan AFP

U kasnim pedesetima Macmillan je pregovore za Europsku udrugu slobodne trgovine pretvorio u pregovore za članstvo u EEZ. Nakon toga, kada je De Gaulle počeo pretvarati EEZ u manje federalno tijelo Macmillan je preuzeo rizik podnošenja zahtjeva za puno britansko članstvo u nadi da će frustrirati De Gaulleove ambicije.

Macmillanov je cilj, u suradnji s američkim i europskim zagovornicima federalnog svjetskog poretka, bio spriječiti nastajanje francusko-njemačkog saveza.

Monnet se u tajnosti sastao s Macmillanom i britanskim političarem, i kasnijim premijerom, Edwardom Heatom u mnogo navrata kako bi olakšao britanski ulazak. Zapravo, on je bio obaviješten prije britanskog parlamenta o uvjetima u kojima će britanski ulazak biti ustanovljen.

Kraj britanskog parlamentarnog suvereniteta

Unatoč savjetima Lord Chancellora (jednog od najviših državnih dužnosnika zaduženih za funkcioniranje sustava), Lorda Kilmuira, da bi članstvo značilo kraj britanskog parlamentarnog suvereniteta, Macmillan je svjesno obmanuo Donji dom parlamenta, i praktički sve ostale, od kolega u Commonwealthu do kolega u kabinetu i javnosti, piše Sked.

Macmillan je pokušao prevariti čak i De Gaullea da je on antifederalist i blizak prijatelj koji bi ugovorio da Francuska, poput Britanije, dobije Polaris rakete od Amerikanaca. De Gaulle međutim nije nasjeo i stavio je veto na prvu britansku ponudu na ulazak.

Prema dokumentima Monneta, Torijevci su trebali postati (tajni) korporativni članovi Monnetova akcijskog odbora za Ujedinjene Države Europe. Prema Monnetovom glavnom pomoćniku i biografu, Francoisu Ducheneu, i Laburistička i liberalna stranka su učinili isto. Za to vrijeme, Earl od Gosforda, jedan od Macmillanovih vanjsko političkih zastupnika u Gornjem domu parlamenta je ustvari obavijestio parlament da je cilj vanjske politike bila svjetska vlast.

CIA i State Department

Monnetov akcijski odbor je također dobio financijsku potporu od strane CIA-e i američkog State Departmenta. Ango-američki establišment je sada predan stvaranju federalnih Ujedinjenih Država Europe.

Danas, to je još uvijek slučaj, piše Sked. Moćni međunarodni lobiji već pokušavaju dokazati da bi britanski povratak na demokratske samostalne vlade bio loš. Američki dužnosnici su već krenuli izjavljivati kako bi takav Britaniju isključio iz bilo kakvog trgovinskog sporazuma sa SAD-a, te kako je ono što svijet treba sporazum TTIP koji bi trebao oživjeti EU.

Republikanski kandidati mijenjaju mišljenje

Sked piše da, srećom, republikanski kandidati u SAD-u postaju sve euroskeptičniji i da magazini poput The National Interesta zagovaraju Brexit. Međunarodna koalicija iza Macmillana i Healtha sada će naići na stvari puno teže nego prošli put – osobito imajući u vidu na očite teškoće neuspješne migracijske politike EU i nedostatak koherentne sigurnosne politike EU.

Najvažnije, zaključuje Sked, jednom prevareni, britansku će javnost biti mnogo teže ponovno prevariti.